I

Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, nije bio samo posljednji u nizu Allahovih vjerovjesnika i poslanika; on je bio pečat, khātamu-l-anbijāʼ, i urednik svih prijašnjih Božanskih poruka. Njegov miraz nije ostavljen ni u zlatu ni u srebru, nego u objavi i moralu. Njegovo nasljeđe – Kur’an i Sunnet – u islamskoj predaji označeno je kao svjetionik za sva vremena:

Ostavio sam vam ono za što, budete li ga se držali, nećete zalutati – Allahovu Knjigu i moj Sunnet.

Ostavio sam vas na jasnom putu: njegova noć je kao i njegov dan, i niko s njega neće skrenuti osim onaj koji je upropašten.” (Hadis)

To nasljeđe je u svojoj srži poziv na znanje, pravednost i milost. U vremenu u kojem su plemenske osvete, idolopoklonstvo i nepravda vladali Arabijskim poluotokom, Muhammed, a.s., je donio revoluciju duha: jednakost svih ljudi pred Bogom, dostojanstvo žene, obavezu socijalne brige, te univerzalnu ideju bratstva. Njegova ostavština je, dakle, civilizacijski zaokret: od pustinje ka univerzalizmu, od plemenskih idola ka Jednome Bogu, od krvne osvete ka oprostu.

(Poslaniče) Mi smo te poslali samo  kao milost svjetovima. (Kur’an, 21:107) 

Ako je Poslanik, a.s., ostavio Ummetu Kur’an kao Knjigu upute i Sunnet kao živi tumač, onda se i današnje stanje Ummeta mora mjeriti upravo tim mjerilom. A mjerilo nas upozorava: Ummet danas boluje od bolesti koje je Poslanik liječio u svom vremenu – razjedinjenosti, taštine, socijalne nepravde i gubitka moralnog kompasa.

Kur’an je zapečaćen u muṣḥafima, ali je u mnogim srcima zatomljen. Sunnet se citira u govorima, ali rijetko prakticira u društvenim odnosima. Ummet je bogat resursima, a osiromašen jedinstvom. Nasljedstvo Poslanika je veliko, ali ga nasljednici često rasipaju.

Allah neće izmijeniti stanje jednog naroda dok on sam sebe ne izmijeni. (Kur’an, 13:11)

Kada bismo hipotetički zamislili Muhammeda, a.s., u današnjem svijetu, njegov govor ne bi bio drugačiji od onoga u Mekki i Medini – samo bi ga svijet čuo u suvremenom odjeku.

• Ummetu bi rekao: – Vratite se Kur’anu ne samo kao recitaciji, nego kao načinu života. Vratite se mom sunnetu ne samo kao formi, nego kao duhu.

• Vođama Ummeta bi rekao: – Vlast je emanat, povjerenje, a izdaja tog emaneta je najveći grijeh.

• Mladićima i djevojkama bi rekao: – Budite znalci i kreativci, jer učen čovjek je vrjedniji od neznalice,  koji slijepo slijedi masu.

• Siromašnima i obespravljenima bi pružio ruku i rekao: – Vaša glad je teret onih koji imaju, a vaša bol je sramota onih koji šute.

• Svijetu bi ponovio svoju misiju: – Poslan sam da upotpunim plemenitost morala; – Najbolji među vama je onaj koji je najboljeg morala. (Hadis)

Danas, kada muslimanski svijet oscilira između nostalgije za slavom i nemoći pred izazovima, poruka Poslanika Muhammeda, a.s., bila bi poziv na autentično obnavljanje: ne kopiranje forme, nego vraćanje duhu. Njegov miraz je učenje da nema promjene u društvu dok se ne promijeni ono što je u ljudskim srcima (Kur’an, 13:11).

Ummet se mora podsjetiti da je Muhammedov, a.s., najveći miraz zapravo moralna reforma:

•  Istina umjesto laži.
• Pravda umjesto tiranije.
• Jedinstvo umjesto raskola.
• Znanje umjesto neznanja.

Allah naređuje pravdu, dobročinstvo i pomaganje bližnjima, a zabranjuje razvrat, ružna djela i nasilje. (Kur’an, 16:90)

Ako bi danas govorio, Muhammed, a.s., ne bi donio novu poruku – jer njegova je poruka već potpuna. On bi samo podsjetio: – Zar vas nisam ostavio na jasnom putu, čija je noć kao i dan?

A nama bi ostalo pitanje: da li smo dostojni nasljednici tog miraza, ili smo njegovi nezahvalni baštinici? Ostavština Poslanika nije muzejski eksponat, nego trajna zadaća – da u svakom vremenu svijetlimo svjetlom Kur’ana i Sunneta, i da budemo rahmet, a ne teret, svijetu u kojem živimo.

II

Kada bi Muhammed, a.s., danas stao pred Ummet i svijet, njegov bi glas bio blag u milosti, ali snažan u opomeni. Govorio bi o tragediji Gaze i patnji palestinskog naroda kao o ispitu savjesti cijelog čovječanstva.

Rekao bi: – Ummete moj, ne varajte sâmi sebe! Niste vi moji sljedbenici ako vas ne boli bol vašeg brata, ako vas ne dotiče suza palestinske majke i ako vam ne podrhtava srce pri kriku izgladnjelog djeteta. Moj Ummet nije pleme po krvi, nego zajednica po vjeri i savjesti. Ako se okrenete Gaze, odrekli ste se sâmih sebe.

Svijetu bi poručio: – Najveća je nepravda ubiti nevino dijete, i nema grijeha većeg od gušenja života koji tek diše. Ne možete se zvati civilizirani dok šutite nad ruševinama u Gazi. Nema nauke, nema umjetnosti, nema zakona koji može isprati krv sa savjesti onih koji okreću glavu od zločina protiv čovjeka.

Od Ummeta bi tražio jedinstvo, solidarnost djelom a ne samo riječima, i moralnu hrabrost. Jer najbolji džihad je riječ istine pred tiranskim vladarom. Tražio bi da se braća i sestre muslimani ujedine u srcu i djelu kako bi zaustavili zulum nad nevinima.

Od svijeta bi tražio da se podsjeti vlastite humanosti: – Dijete u Gazi je vaše dijete. Ako ne plačete za njim, izgubili ste ljudskost. Od političara bi tražio prestanak dvoličnosti i trgovine ljudskim životima. Od naroda bi tražio glas savjesti, jer svaka promjena počinje odozdo, iz srca naroda.

Muhammed, a.s., bio bi glas rahmeta i neumoljive pravednosti. Ne bi šutio, ne bi relativizirao, ne bi koristio hladan diplomatski rječnik. Govorio bi kao otac koji štiti djecu, kao vjerovjesnik koji brani obespravljene, kao svjedok Istine koji ne pristaje na laž. Njegova pouka bi bila jasna: Ummet i svijet ne smiju se umoriti od traženja pravde za Palestinu, jer šutnja nad Gazom znači šutnju pred svim nepravdama koje će sutra doći.

Mevlud – između melodije i poruke

III

U Bosni i širom muslimanskog svijeta Mevlud je najčešće obilježen melodičnim ilahijama, recitacijama i sjetnim melodijama koje bude ljubav prema Muhammedu, a.s. No, postavlja se ključno pitanje: šta nakon melodije? Ako ljubav prema Poslaniku ostane tek u notama, bez da se pretoči u život, tada Mevlud postaje ritual bez pokretačke snage. Muhammed, a.s., nije došao da mu se pjeva, već da se njegova poruka živi. Njegova ostavština nije bila koncert, već škola života.

Šta bismo trebali naučiti i primijeniti dok obilježavamo Mevlud?

1. Moral u praksi – Poslanik je bio oličenje istine i povjerenja. Ako nakon Mevluda i dalje varamo, lažemo, ogovaramo i krademo, onda melodija nije doprla do srca.

•  Pravda i društvena briga – Mevlud nas podsjeća da je Muhammed, a.s., hranio siromaha, oslobađao roba, brinuo o udovici. Naš Mevlud nije potpun ako gladni u Bosni ili Palestini nemaju našu ruku pomoći.

• Znanje i mudrost – Prvi ajet objave bio je „Ikre’!“ – „Čitaj!“ Mevlud bez knjige, bez znanja i učenja, jeste Mevlud bez temelja.

• Jedinstvo i solidarnost – Ljubav prema Poslaniku mora rušiti zidove među nama. Ako Mevlud slavimo u podijeljenim džematima i zavađenim srcima, onda smo izgubili njegov smisao.

Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahu i Danu Sudnjem, i mnogo Allaha spominje. (Kur’an, 33:21).

Bosna je stoljećima čuvala Mevlud kao simbol opstanka i identiteta. U doba Osmanlija, pod Austro-Ugarskom, u komunizmu, Mevlud je bio mjesto okupljanja, utjehe i duhovne snage. No, danas, u 21. stoljeću, izazov je veći: da Mevlud ne ostane samo sjećanje i emocija, već pokretač moralne obnove.

U svijetu, gdje se islam često gleda kroz prizmu sukoba i predrasuda, Mevlud je prilika da pokažemo islam kao rahmet, milost, znanje i pravdu. Ljepota Mevluda nije u tome koliko smo ilahija proučili, već koliko smo srca otvorili i koliko smo života promijenili.

Kada obilježavamo Mevlud – rođenje Muhammeda, a.s., mi u Bosni i širom svijeta trebamo znati: najveći poklon Poslaniku nije melodija naših glasova, nego melodija naših djela. To znači: živjeti istinu, širiti pravdu, pomagati slabog, čuvati jedinstvo, učiti i poučavati, i biti rahmet, milost, onako kako je on bio.

Mevlud je podsjetnik da ljubav prema Muhammedu nije samo u riječima, nego u načinu života.

IV

Bosanski muslimani su kroz stoljeća razvili bogatu tradiciju obilježavanja Mevluda, u kojoj se spojila islamska duhovnost i lokalna književnost. U vremenima kada je identitet bio na kušnji, Mevlud je postajao i škola i tvrđava.

Safvet-beg Bašagić u svojim djelima isticao je ljubav prema Poslaniku, a njegovi stihovi često su recitirani na mevludskim svečanostima. Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak svojim radovima nastojao je učvrstiti islamsku svijest i kulturu u narodu, dok je Rešid Kadić u 20. stoljeću pisao stihove koji su objedinjavali duhovnost i nacionalnu svijest.

Mevlud je tako u Bosni bio i ostao više od obične svečanosti – on je bio izraz otpora zaboravu, svjedočanstvo identiteta i most između prošlosti i budućnosti. Kada danas obilježavamo Mevlud, oslanjamo se na stoljetnu praksu naših učenjaka i pjesnika, koji su znali da ljubav prema Muhammedu, a.s., nije samo emocija, nego i obaveza da se živi njegova poruka.

Ko se sjeća Poslanika, taj sjeća i vlastitu dušu. – Safvet-beg Bašagić

Poštovana braćo i sestre,

Danas, dok obilježavamo rođenje našeg voljenog Poslanika, a.s., prisjećamo se da njegov miraz nije u zlatu ni srebru, nego u Kur’anu i Sunnetu – svjetioniku koji nas vodi kroz stoljeća. Njegova poruka bila je i ostala: istina, pravda, milost i jedinstvo.

Mevlud nije samo melodija i pjesma – on je poziv da ljubav prema Muhammedu pretočimo u djela. Da budemo istinoljubivi, pravedni, solidarni, da širimo znanje i gradimo zajedništvo. U Bosni je Mevlud stoljećima čuvao identitet i vjeru, a danas treba da bude naš pokretač za moralnu obnovu i svjetionik pred izazovima vremena.

Poslan sam da upotpunim plemenitost morala. (Hadis)

Zato, braćo i sestre, neka naš Mevlud ne ostane samo u ilahije i pjesme, nego neka živi u našim djelima. Najveći poklon Poslaniku jeste da budemo bolji ljudi, bolji muslimani i bolji svjedoci milosti na ovom svijetu. Neka nas ovaj Mevlud podsjeti da ljubav prema Muhammedu, a.s., znači i obavezu da njegovo svjetlo širimo u tami današnjice.