“Kako je lijepo, među njima nema nijednog Muhameda” – Károly Takács, gradonačelnik Oroszlánya, Madjarska.

Kako je to samo dirljivo i veličanstveno!

Gradonačelnik Oroszlánya, gospodin Károly Takács, obznanio je svijetu, baš na dan Mevluda, jednu novu filozofsku istinu: “Kako je lijepo, među njima nema nijednog Muhameda.”

Evo, da aplaudiramo! Jer ljepota se, čini se, više ne mjeri u bojama zalaska sunca, ni u toplini dječjeg osmijeha, ni u cvatu badema na proljeće – ne, ljepota se mjeri odsustvom jednog imena. Muhamed, taj nevidljivi zločinac, taj fiktivni prijestupnik koji, eto, kvari idilični pogled na razred prvačića.

Dakle, Oroszlány nije grad, nego dvorana ogledala u kojoj se reflektira ksenofobija, kompleks križarskih poraza i provincijalni strah od “drugog i drugačijeg”. Je li to Mađarska, ili još uvijek Ugarska – ona stara, ranjena, što od krstaških ratova i Trianona boluje groznicom šovinizma, prekrivajući vlastitu nesigurnost parolama o čistoći i pripadnosti?

Koliko li je tek hrabro i napredno u 21. stoljeću govoriti djeci – ne o znanju, ne o ljubavi, ne o zajedništvu – nego o tome kako je divno što se u njihovom razredu ne krije neko strašno ime. Da, od danas “ljepota” znači praznina: prazna riječ, prazna glava, prazna duša. Bravo, gradonačelniče, Vi ste pravi renesansni duh provincijalne tjeskobe!

Ali, satira ima jednu manu – ona obično otkriva istinu. A istina je da je strašno da strašnije ne može biti u kakvom pomračenju uma živimo. Kada se djetinjstvo, najčistije što ljudsko biće posjeduje, koristi kao scena za propagandu i mržnju – to nije znak snage, nego slabosti. To nije vizija budućnosti, nego panika prošlosti.

No, iako tmina širi svoje sjene, svjetlo uvijek nađe pukotinu. Svjetlo Muhammeda – ime koje znači “hvaljeni” – neće se ugasiti samo zato što ga neko prezrivo ne želi čuti. Ljepota nije u odsutnosti, nego u prisustvu: u prisustvu ljubavi, tolerancije i dostojanstva. A to svjetlo, prije ili kasnije, uvijek nadvlada mrak – pa makar i u Oroszlányju.

Fusnota: Mađarska, kroz svoju historiju, nosi duboke traume – od križarskih ratova, preko osmanskih osvajanja, do ponižavajućeg Trianonskog ugovora 1920. Danas, te povijesne rane često se reflektiraju kroz politički populizam, ksenofobiju i retoriku koja traži neprijatelja u Drugome, umjesto iscjeljenja u zajedničkom suživotu.