Piše: Ahmed Kulanić

Islam, po većini učenjaka, smatra se ne samo vjerom, već cjelokupnim sistemom življenja i svjetonazora koji kur’anskim direktivama i njihovom konkretizacijom kroz praksu Poslanika, a.s., nastoji usmjeriti i obezbijediti u najmanju ruku okvir ponašanja i djelovanja svakog muslimana. U svom životu, Muhammed, a. s., pored najveće dodijeljene mu uloge – Poslanika/Vjerovjesnika, imao je i niz drugih životnih uloga (unuk, suprug, otac, djed, pastir, trgovac, imam, državnik, vojskovođa,…itd.), kroz koje nas je Bog poučio zbog čega je on najbolji uzor (Kur’an, 33:21). Mnogobrojne su uloge u kojima se svako od nas nalazi i suočava u svom životu, a najveći broj istih se odnosi na naše djelovanje u odnosu sa drugima, u javnom prostoru tj. zajednici. Preduvjet djelovanja jeste znanje što je elaboriarno u prethodnom tekstu. Nakon prvog Božanskog imperativa o traženju/stjecanju znanja, jeste Božanski imperativ o društvenom djelovanju i aktivizmu (Kur’an, 74:2).

Zajednica počiva na pojedincu

Mogli bismo ukratko reći – islam je vjera akcije i djelovanja. Mnogobrojni kur’anski ajeti definiraju čovjeka kao savršeni spoj nutarnje vjere i njene praktične manifestacije putem činjenja dobra (vidi npr.: Kur’an, 2:82; 5:9; 7:42; 10:9; 19:96; 29:7; 42:26). Stoga jedna od primarnih uloga čovjeka jeste razumijevanje njegove uloge u društvu/zajednici što prema islamskom nauku predstavlja spoj materijalnog i duhovnog aspekta ljudskih života. Prema tome, društvo iz islamske perspektive moguće je pojmiti jedino kao kompleksnu cjelinu utjelovljenja ljudskih razlika na temeljima Božanske Upute iz koje proizilazi koncept i razumijevanje da je islamsko društvo u svojoj primordijalnosti društvo jednakih šansi. Za razliku od zapadnih sociologa, poput Augusta Komta, koji su osnovnom ćelijom društva smatrali porodicu, islam nas podučava da je to svaki pojedinac, te da su se najveće društvene promjene kao i reforme društva u cjelini dešavale upravo ponukane djelovanjem pojedinaca – poslanika.

Dakle, mogli bismo reći da islam pruža okvir i mogućnosti pojedincu za samorazvoj i izgradnju karaktera ličnosti što će ga pripremiti i usmjeriti da doprinosi daljnjem razvoju društva. Većina islamskih dužnosti (šarti) nas uči vrijednosti samožrtvovanja za opću društvenu korist. Stoga, pojedinac odgojen na tim principima pronalazi zapravo zadovoljstvo ne u ličnom uspjehu ili promociji –naprotiv u činjenju dobra drugima pa čak i u preferiranju drugih u odnosu na sebe same: „…oni vole one koji im se doseljavaju i u grudima svojim nikakvu tegobu, zato što im se daje, ne osjećaju, i više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno…“ (Kur’an, 59:9).  Jedinstvo vjere, govora i djelovanja najbolje se ogleda u kur’anskom pozivu vjernicima da usklade riječi i djela (Kur’an, 61:2). Činjenica da je preko polovine poslaničke misije Muhammeda, a. s., usmjereno na izgradnju karaktera pojedinaca, u odnosu na kraći period usmjeren na izgradnju zajednice jasno oslikava važnost uloge moralnog, odnosno karakternog pojedinca kao osnove i stuba islamskog društva.

Islamski društveni sistem, koji se emanira iz Božanskog jedinstva (tevhida), počiva na principu jedinstva i jednakosti svih društvenih jedinki kojem su strane klasne borbe i društveni staleži. Islamski društveni sistem, kao takav, ima za cilj izgradnju zajednice jednakih, moralnih i čestitih pojedinaca koji je čine. Shodno Kur’anu, najbolja zajednica jeste proaktivna zajednica, dakle zajednica akcije i djelovanja (Kur’an, 3:110). Uspjeh, razvoj i napredak jedne zajednice se temelji i usko je vezan za djelovanje na principu: pozivanja na dobro, zahtjevanje ispravnog postupanja a sprečavanja lošeg (Kur’an, 3:104).

Potvrdu važnosti društvenog angažmana i djelovanja kako pojedinca tako i društva u cjelini nalazimo i u predajama Poslanika, a. s., „Ko od vas vidi neko loše djelo (da se radi) neka ga spriječi (promijeni) rukom, a ako ne mogne (na taj način), onda jezikom, a ako ni tako ne mogne, onda srcem (neka ga prezire). A to je najslabiji vid imana.“ (Muslim, Sahih, poglavlje o imanu). Iz gore navedenog, jasno se nameće zaključak da islam zahtijeva kako od pojedinca tako i od cjelokupne zajednice muslimana da imaju aktivnu ulogu i djelovanje i da samo takva – temeljena na principu perfekcionizma u svom djelovanju (itqan), može se smatrati pravdenom (uzornom) zajednicom (Kur’an, 2:143).

Danas, dok većina svjetskih sukoba buja na teritorijama sa muslimanskom većinom, nerijetko postajući međumuslimanski sukobi, pitanja o zajednici i zajedništvu muslimana u iskonskom poimanju te zajednice (umme), kao jedne koja počiva na principima islamskog društvenog sistema, čine se iluzornim. Iako takva jedna zajednica predstavlja konačni ideal ukupnih stremljenja većine muslimana, u ovom vremenu, kao jedini koncept o zajednici i društevnom aktivizmu muslimana možemo promatrati na nivou nacionalnog/državnog djelovanja. S obzirom na državno uređenje, institucionalno društveno i javno djelovanje bosanskih muslimana mogli bismo promatrati kroz prizmu djelovanja Islamske zajednice u BiH, kao krovne organizacije i jedinstvene zajednice muslimana u BiH i Sandžaka, Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji kao i muslimana Bošnjaka izvan domovninskih zemalja (Ustav IZ, Član 1).

Nedostaje program rada za džematlije od 25 do 45 godina

Islamska zajednica u BiH u svom djelovanju obuhvata širok spektar aktivnosti, što je u datom momentu čini jednom od najkompleksnijih organizacija takve vrste u Bosni i Hercegovini i šire. Islamska zajednica u BiH tokom cijelog vremena samostalnog postojanja vodila je brigu o vjerskom i društvenom životu muslimana u BiH i šire, s tim u vezi treba i promatrati osnivanje/pokretanje dva veoma značajna odjela/projekta unutar iste kao odgovor na savremene izazove sa kojima se susreću muslimani posljednjih godina. Prvi od navedenih jeste Odjel za brak, porodicu i ženski aktivizam nastao kao rezultat aktivnosti i djelovanja pojedinaca i aktivistiknja na baznom nivou (džematu) Islamske zajednice sa ciljem uključivanja u džematski život velikog broja džematlijki na prostoru BiH. Krovni odjel na nivou Rijaseta IZ, pod gore navedenim nazivom, nastaje kao posljedica potreba da se vrši koordinacija i monitornig aktivnosti na niži nivoima. Prema onome što je javno vidljivo i dostupno u pogledu istog, jeste da se u velikoj mjeri aktivnosti svode na do-edukacije, predavanja, humanitarne akcije i druženja što u konačnici nije loše, ali nikako ne iscrpljuje obim nužno potrebnih aktivnosti i ne zadovoljava raznolike zahtjeve koji stoje pred Odjelom, posebno imajući na umu velika očekivanja muslimanskog džemata.

Drugi, u skorijoj budućnosti, nadamo se odjel unutar Rijaseta, jeste ideja/projekat pod nazivom „Mreža mladih“ koji je nastao unutar viših instanci Islamske zajednice (Muftijstva sarajevskog) te se kao takav nastoji širiti na ostala muftijstva do u konačnici najnižeg nivoa organizacije – džemata. Mreža mladih, nastala na navedeni način, još uvijek nema svoj potpuno prepoznatljiv koncept djelovanja na najvišem (centralnom) nivou, već se aktivnosti uglavnom prilagođavaju i koordiniraju na nižim (muftijstva/medžlisi) nivoima i nastoji se prilagoditi mladima uzrasta od 15 do 25 godina.

Ono što trenutno nedostaje u radu i programu Islamske zajednice kao sveobuhvatne društvene organizacije jeste fokus i aktivnosti usmjerene na kategorije džematlija u rasponu od 25 do 45 godina kao i rad, djelovanje i aktivnosti koje imaju za cilj navedenu populaciju, prilagođene njihovim radnim obavezama. Kada govorimo o ličnom društvenom aktivizmu i angažmanu bosanskih muslimana, čini se da tu postoji jedan veliki problem nekoordinacije istih, ali i apatije, stanja bezizlaznosti i u velikoj mjeri sveukupne statičnosti, što nas dovodi do zapitanosti o našem razumijevanju vjere. Islam, kao što smo rekli, zahtijeva spoj vjere i djelovanja i samo takav može se razumjeti u svojoj sveukupnosti te biti živa vjera za koju je sada već davne 1986. godine Roger Garody zapisao da pred muslimanima stoji imperativ oživljavanja duha Medinske zajednice u skladu sa potrebama vremena putem prenošenja plamena – a ne pepela islama. Stoga danas 1440 godina nakon Hidžre i uspostave Medinske zajednice i skoro trideset i tri godine nakon Garodijeva poziva, muslimani i dalje tragaju za razumijevanjem vjere i poruka na koje islam kao živa vjera poziva.