Piše: Ekrem Tucaković

Izrazito brzi razvoj informatičkih disciplina sa svekolikim posljedicama koje taj dinamični proces ostavlja na društvo u cjelini, doveo je do opadanja interesa za proučavanjem humanističkih i društvenih nauka.

Izvještaj s Univerziteta Harvard iz maja 2013. godine „The Teaching of the Arts and Humanities at Harvard College: Mapping the Future“ (Podučavanje slobodnih vještina i humanističkih nauka: Mapiranje budućnosti“), istakao je nužnost redefiniranja mjesta i uloge humanističkih disciplina koje su suočene s marginalizacijom i povlačenjem pred agresivnim razvojem prirodnih, tehničkih, a naročito informatičkih disciplina. Novi obrazovni trendovi sve više daju prednost osposobljavanju studenata onim disciplinama koje će im omogućiti ovladavanje informatičkim tehnologijama, tehničkim i matematičkim disciplinama, odnosno onim što se označava  engleskom skraćenicom STEM (Science, Technology, Engineering, Mathematics – nauka, tehnologija, inženjerstvo, matematika), tj. „tvrdim“, egzaktnim naukama.

Čelnici vlada i država Evropske unije su 2000. godine usvojili dokument pod nazivom Lisabonska strategija ili Lisabonska agenda u kojem je istaknut zajednički strateški cilj koji je trebao Evropsku uniju do 2010. godine učiniti najkonkurentnijom i najdinamičnijom ekonomijom svijeta utemeljenu na znanju sposobnom za održivi ekonomski rast s težištem na potrebu stalnih prilagođavanja promjenama u informacijskom društvu. U dokumentu usvojenom 2010. godine „Evropa 2020: strategija za pametni, održivi i inkluzivni rast”, nerealizirani strateški ciljevi iz 2000. godine ostali su ponovo glavni izazovi, s tim da je strategija fokusirana na tri međusobno povezana prioriteta, od kojih je prvi pametan rast – razvoj ekonomije zasnovane na znanju i inovacijama (naučno-tehnološka istraživanja i razvoj, inovacije, obrazovanje i digitalno društvo).


Obrazovanje, dakako, predstavlja jednu od glavnih tema strategije Evropa 2020, s tim da je naglasak na obrazovanju koje omogućava poduzetništvo i kreativnost, inovacije i inženjerstvo. Na ovaj način težište u obrazovanju se stavlja u funkciju ekonomskog razvoja, u kojem su važni ishodi obrazovanja, postignuća i osposobljenost studenta kao „konačnog proizvoda“. Time u obrazovanju prevladava ekonomska logika i privredni način razmišljanja, jer se ide za tim da uložena sredstva trebaju u konačnici polučiti određenom dobiti i željenim proizvodom. Obrazovanje je postavljeno u službi ekonomskog razvoja i konkurentnosti, a školska administracija, implementirajući zadatke državne politike, pretvara obrazovanje u robu i školu u preduzeće.

Ignoriranje duhovnosti

U ovakvim projekcijama funkcije i cilja visokog obrazovanja, društvene i humanističke nauke gube na značaju i pomiču se prema obrazovnim marginama i gubitku atraktivnosti u opredjeljivanju studenata ali i podrške vlada i privrednog sektora. Dakako, važno je pitanje gdje je mjesto vjerskog obrazovanja, teoloških fakulteta, vjeronauke i religijske duhovnosti u svim  ovim transformacijama obrazovnog sistema i da li mogu i trebaju podržavati realizaciju spomenutih ciljeva koji su postavljeni u savremene obrazovne politike? Gdje je duhovna dimenzija čovjeka, kako je razvijati, proučavati i prenositi?

Očito je da tržišni i privredni koncept evropskog obrazovanja ignorira ljudsku duhovnost utemeljenu na religiji i ne vodi računa o tome da je čovjek i duhovno biće sa snažnom potrebom traganja i razumijevanja pitanja smisla života, svetog i transcendentnog, onoga što vlastitom životu daje osjećaj smislenosti i punine. Islam kazuje da je čovjek, prije svega, biće duhovnosti i vjere, biće koje je posvjedočilo Gospodara svjetova još u ezelu (Kur’an, 7:172); u koje je Allah, dž. š., udahnuo „od Svoga Ruha” (Kur‘an, 38:72); nositelj emaneta koji nisu prihvatili nebesa i Zemlja iz straha od njegovog tereta i odgovornosti (Kur’an, 33:72), sa zaduženjem da gradi najbolju zajednica tako što će, uz vjeru u Allaha, dž. š., tražiti da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćati (Kur’an, 3:110).


Bez sumnje, formatiranjem jednodimenzionalnog čovjeka kroz usmjereno i reducirano obrazovanje (njemački filozof i sociolog Herbert Markuze govorio je o čovjeku jedne dimenzije) neće se uništiti potreba čovjeka za duhovnošću i traganjem za životnim smislom ili odgovorima na bitna pitanja njegovog postojanja koja nisu ekonomskog karaktera. Duhovnost i vjera su onostranog karaktera kojima materijalne i fizičke stvari nisu dostatan odgovor, što se na koncu dokazuje skoro svakodnevno u našim ili životima ljudi u našem širem okruženju.

Vjerske zajednice i njihovo obrazovanje suočeni su s važnim i dalekosežnim obrazovnim trendovima i obrazovanjem savremenog čovjeka kao ekonomskog i privrednog robota bez duha i duše, istreniranog da odgovori najsloženijim ekonomskim i tehničkim izazovima radi ispunjenja ciljeva o ekonomskom liderstvu i blagostanju društva. Naravno, čemu ekonomsko liderstvo i blagostanje ako se brutalno guši duhovnost kao neporeciv konstitutivni element ljudskog bića?

Vjerski odgoj i obrazovanje, iako su s jedne strane usmjereni na određene obrazovne ishode i osposobljenosti, za razliku od nastajućih dominirajućih ekonomskih tendencija u konceptu visokog obrazovanja, morat će pronalaziti adekvatan i atraktivan način za razvijanje i afirmaciju potencijala za duhovni rast studenata i pronalazak smisla života. Ključno je pitanje kako to činiti u ambijentu javne i sistemske devalvacije i degradacije duhovnosti zato što joj se ne vidi ekonomska svrha?

Bez sumnje, raspoloživa duhovna snaga i potencijal vjerske zajednice i učitelja vjere predstavljaju, kako u sadašnjosti tako i u budućnosti, temelj na koji se moraju naslanjati sve dalje stručne kompetencije i obrazovni ishodi. Naime, za uspješno vjersko obrazovanje i njegove željene ishode stručne kompetencije nisu dovoljne ako nisu izraz i vlastite duhovnosti. Pristupajući pitanju vjerskog obrazovanja prvenstveno kao učitelji duhovnosti, pa tek onda kao stručnjaci iz svog područja, svjedočanstvom vlastite duhovnosti kao korektiva obrazovanju jednodimenzionalnog čovjeka i bivajući živim uzorima vjere, osigurat će se prostor i interes za naučavanje i prenošenje vjerskih vrijednosti kroz obrazovni sistem. U naučavanju vjere kroz obrazovni sistem nije željeni ishod samo usaditi teoretska znanja i odlično poznavanje doktrinarnih i historijskih činjenica o vjeri, bez razumijevanja svrhe vjere u vlastitom životu, njene praktičnosti i primjenjivosti.