Email: info@cdv.ba |Telefon: +387 33 570 025

Izgubljeni u vremenu

Piše: Ekrem Tucaković

Početkom 20. stoljeća njemački sociolog Maks Veber u djelu „Protestantska etika i duh kapitalizma“ iskazao je uvjerenje da je uzrok razvijenosti jednih i nerazvijenosti drugih zemalja u temeljnim vrijednosnim normama i stavovima koji prožimaju određeno društvo, a presudnu ulogu u kreiranju pretpostavki za uspostavljanje kapitalističkog načina proizvodnje imao je vjerski pokret reformacije u XVI i XVII stoljeću u Evropi. Prema Veberu, kapitalizam i protestantizam su predani shvatanju da je rad i posvećenost pozivu temeljna dužnost čovjeka, dok istovremeno protestantska etika traži štednju i suzdržavanje od rasipnog trošenja ili uživanja u zadovoljstvima koje stečeno bogatstvo omogućuje. Dakle, to što se kapitalizam razvio u Evropi, a ne u Indiji ili Kini ima se zahvaliti protestantskoj etici.

Više od jednog stoljeća stavovi Maksa Vebera su predmet osporavanja i kritičkog sagledavanja, međutim neosporna je činjenica da svaka religija i svjetonazor gradi ili u sebi nosi određenu etiku života. Islam je prvim generacijama muslimana udahnuo etiku rada i razumijevanja života koja je omogućila skoro nestvarno brz i sveprožimajući društveni razvoj, kulturni i civilizacijski napredak. Pobožnost i vjera potvrđeni djelima (kur’anski imperativ „vjerujte i činite dobra djela“), te krepostan i visokomoralan život učinili su da islamska civilizacija bude avangardna i stoljećima lučonoša ekonomskog, tehničkog i društvenog napretka. Dok je Veber vidio preduslove razvoja kapitalizma u protestantskoj etici (predanost radu i investiranju, s jedne, i protestantski asketizam oličen u štednji i suzdržavanju da se stečeno bogatstvo rasipno troši, s druge strane), muslimanima je lahko vidljivo i spoznatljivo da je ekonomski razvoj ranih muslimanskih zajednica bio inspiriran islamskom etikom i primjenom moralnih normi u životu i radu.


Gdje je nestao inspirativni duh islamske etike

Naravno, nekadašnji napredak i primat na ljestvici ekonomskog i tehničkog razvoja čovječanstva mnogo ne znači za svakodnevni život današnjeg siromašnog i obespravljenog muslimana. Gdje je taj davno potvrđeni inspirativni duh islamske etike danas nestao i zašto je već dugo vremena neprepoznatljiv i nespoznatljiv u muslimanskim društvima, njihovom ekonomskom i tehničkom napretku jeste pitanje koje čeka adekvatan odgovor.

Jedan, pak, davnašnji zapis koji danas čitamo veoma ilustrativno i snažno svjedoči o stagnaciji i velikom naučnom i tehničkom padu nekada moćnog Osmanskog carstva, kao personifikacije muslimanske moći u jednom historijskom razdoblju. Zapis Ahmeda Dževdet-paše (vidjeti u knjizi „Bosna i Hercegovina u spisima Ahmeda Dževdet-paše“, Connectum, Sarajevo, 2017.) odnosi se na posjetu Višegradu i obnovu mosta Mehmed-paše Sokolovića. Naime, Ahmed Dževdet-paša (1823-1895.) je u svojstvu visokog državnog povjerenika Osmanskog carstva boravio u Bosni od početka ljeta 1863. do jeseni 1864. godine. U svojim zapisima dao je važne i dragocjene opise i viđenja tadašnjih društvenih i političkih prilika, te ostavio svjedočanstva o narodnim običajima i tradiciji Bošnjaka.

Ahmed Dževdet-paša u Višegradu je pregledao most Mehmed-paše Sokolovića, izgrađen pod nadzorom Mimara Sinana u razdoblju od 1571. do 1577. godine. Nakon pregleda ovog remek djela mostogradnje, Ahmed Dževdet-paša je zapisao: “To je najveća građevina koju su Osmanlije napravili u ovom kraju. Tri stuba na ćupriji su djelimično oštećeni te sam, po časnoj sultanovoj naredbi, ovamo uputio austrijskog inženjera Linardoviča da radi na rekonstrukciji mosta. On je nabavljao potrebni materijal i čekao da se voda povuče. Obećao sam da ću mu, po završenom poslu na mostu, dodijeliti orden, što je s moje strane bio poticaj da se inženjer posveti tom radu.” (str. 147-148)

Također navodi da su odmah pored mosta u ruševnom stanju bili veliki han, hamam i imaret. Pošto su zidovi hana bili u dobrom stanju i mogli se popraviti te koristiti kao kasarna i mjesto za  odbranu grada i mosta, Ahmed Dževdet-paša je inženjeru Linardoviču „naručio i taj posao“.

Ovaj kratki zapis tako plastično svjedoči o dvije krajnosti: o usponu i padu u nauci i tehnici. Muslimani su nekada, dakle, bili posjednici tehničkog znanja da su mogli graditi najsloženije objekte i praviti velike iskorake i tehničke inovacije. Međutim, umjesto progresivnog razvoja, tri stotine godina poslije, da bi popravili oštećene dijelove mosta, angažirali su strane inženjere, uzimali tehničko znanje iz inostranstva. Ono što su očevi izgradili, sinovi nisu znali ili nisu mogli ni popraviti.

Od tog perioda do danas šta se promijenilo? Gdje su ti današnji dostojni sinovi slavnih muslimanskih očeva u znanju, tehnici, moralu i patriotizmu, pregalaštvu za napredak čovječanstva? Muslimanski narodi i vlade i danas su, uglavnom, konzumenti inostrane tehničke pomoći i znanja, inostranih visokotehnoloških proizvoda i tehničkih usluga: od mobilne telefonije do svemirske tehnologije.


Epigoni zapadnog konzumerizma

U grčkoj mitologiji spominju se epigoni, sinovi sedmerice grčkih junaka poginulih u ratu protiv Tebe. Epigoni su nakon 10 godina osvojili i opljačkali Tebu, izvršili zadatak koji su započeli njihovi očevi i osvetili njihovu smrt. Danas ovaj termin ima pežorativno značenje. U umjetnosti i književnosti naziv je za osobe koje nemaju svojih izvornih ideja, nego se povode za prethodnicima. To su oponašatelji i imitatori, prerađivači tuđih ideja i metoda.

Već dugo vremena sinovi slavnih muslimanskih očeva čini se da su ispod razine epigona iz grčke mitologije. Ne samo da nemaju onu strast i gorljivost da dosegnu vrijednosti, zadatke, ciljeve i ideale svojih očeva i budu realizatori njihovih visokih ciljeva i ideala, nego gorljivo i strastveno troše Bogom dane resurse u pukom konzumiranju gotovih tehničkih znanja i stručnih vještina „mrskog Zapada“, investirajući tako u njegov dalji tehnološki i ekonomski primat. Ustvari, već dugo muslimanski sinovi su epigoni Zapada i zapadnog konzumerizma u njegovom najlošijem izdanju, bez istinske strasti da kreativno razrađuju i oplemenjuju pamet koja proizvodi materijalna i tehnička dobra.

Ova nepovoljna stvarnost potiče mnoga pitanja. Ipak, ne može biti jednostavan i jednoznačan odgovor na zapitanost zašto islamska etika života i rada, kao nekada ranije, ne nadahnjuje muslimanske umove i ne producira autentični obrazac ekonomskog i tehničkog razvoja čiji će efekti i proizvodi donositi progres i društvenu pravdu čovječanstvu. Zašto su muslimani izgubljeni u vremenu današnje tehnicizirajuće stvarnosti i zašto ta stagnacija rapidno počinje od industrijske revolucije na Zapadu i uspona kapitalizma? Zar nije i danas rješenje dosljedna primjena islamske etike života: čvrsto vjerovati i posvećeno raditi unutar vlastitog poziva kao polja potvrđivanja vlastite vjere, dakako uz poštenje i štednju?