Piše: dr. Mustafa Cerić


Il’ moralna obnova, il’ nas neće biti!

Nijedan narod nije nestao zbog fizičke agresije izvana, ali je mnogo naroda nestalo u povijesti zbog moralne i duhovne korupcije iznutra!


O bosanskom moralu i bosanskoj etici

Prije nego nastavimo priču o nužnosti moralne obnove, potrebno je objasniti pojmove “moral” i “etika”. “Moral” je naviknuta ili naslijeđena norma ponašanja pojedinca i zajednice, dok je etika naučeni ili intelektualno usvojeni princip mišljenja  o moralu. Moral je, dakle, naslijeđeni moralni običaj, a etika je nauka o naslijeđenom i instruktivno-odgojnom moralu. Otuda, moral je uglavnom kućni odgoj, a etika je edukativni odgoj u džamiji, školi, fakultetu i javnom diskursu kroz razne medije.

U islamskoj literaturi pojam “morala” označava se riječju “khuluq pl. akhlāq”, a pojam “etika” označava se riječju “edeb, pl. ādāb”. Riječ “khuluq” znači:  “čvrsto stanje duše, iz koje proizilaze djela dobra ili zla bez potrebe za razmišljanjem i pripovijedanjem” (“al-khuluq: ḥālun liʼnnefsi rāsihatun taṣduru ʿanhā al-efʿālu min khajrin ew šerrin min ghajri ḥādždžetin ilā fikrin we rewijjetin”); riječ “edeb” znači: “vježbanje duše putem edukacije i odgoja tako da usvoji ono što treba” (“al-edeb: rijāḍatuʼnnefsi biʼttʿalīmi weʼttehdhībi ʿalā mā janbeghī”).

Dakle, moral je imanentan čovjeku, tj. svaki čovjek se rađa s određenim moralnim pretpostavkama koje se potvrđuju majčinim i očevim, odnosno kućnim odgojem, dok je etika heteronomna u smislu da je izvor moralnosti izvan čovjeka putem dodatne moralne edukacije.

Ostavljajući za sada po strani pitanje moralnog ili etičkog cilja – sreća, duhovno ili tjelesno zadovoljstvo – naš fokus ovdje je na bosanskom moralu, kao moralnoj navici ili moralnom naslijeđu i na bosanskoj etici, kao nauci o moralu. No, prije toga, treba odgovoriti na pitanje: postoji li bosanski moral i bosanska etika?

Da, postoji bosanski moral koji se sastoji u moralnim normama dobrote, poštenja, dužnosti, iskrenosti, hrabrosti, darežljivosti i istinske ljudskosti; i postoji bosanska etika koja se u Bosni očituje kroz učenje Božanskih knjiga Tevrata, Indžila, Zebura i Kur’ana, u kojima se kao nauka o moralu jasno definiraju moralni imperativi: ne ubij, ne ukradi, ne laži, ne čini preljub, ne čini štetu komšiji, jednom riječju: želi drugome ono što želiš samome sebi. Pored toga, nauka o moralu kao moralna edukacija prepoznatljiva je i u bosanskom književnom izrazu, kako u prozi tako i u poeziji od Hasana Kafije Pruščaka i Seida Abdulvehaba Ilhamije pa do Muse Ćazima Ćatića i Safvet-bega Bašagića.

Smisao poziva za bosansku moralno-etičku obnovu

Ono što je danas važno za našu moralnu obnovu je pitanje: koliko se, kao nacija, držimo naviknutih i naslijeđenih bosanskih moralnih normi? Je li u međuvremenu došlo do narušavanja tih normi? Jesu li nam, kao naciji, bile uskraćene Božanske knjige i bosanska moralna literatura pa su naši roditelji mnogo toga propustili da nauče i time nama to isto uskratili?

Jesmo li, kao nacija, u međuvremenu usvojili neke moralne norme koje nisu u punom skladu s autentičnim bosanskim moralnim normama? Jesmo li, kao nacija, danas u nedostatku bosanske dobrote, poštenja, dužnosti, iskrenosti, hrabrosti, darežljivosti i istinske ljudskosti? Nismo, jer te norme su u našoj bosanskoj moralnoj bîti.

No, ima nešto što nam u svemu tome nedostaje, a to je istrajnost u održavanju i prenošenju tih bosanskih moralnih normi na mlađu generaciju.  Ponekad se čini da nema više kućnog odgoja, već da je sav odgoj djece prebačen u školu i na ulicu. Nije problem samo što djeca ne doživljavaju svoje roditelje, kao što je to doživljavala moja generacija u smislu roditeljskog neupitnog moralno-odgojnog autoriteta, već je problem, rekao bih mnogo veći, i u tome što se neki roditelji sve manje doživljavaju kao moralni odgajatelji. Djeca su sve više prepuštena heteronomnoj etici kroz društvene medije koji djecu udaljavaju od bitnih pojmova bosanskog morala i bosanske etike.

Naravno, djeca nisu kriva, jer nisu dovoljno zrela da mogu raspoznati moralne norme, koje im se nude u odnosu na bosanske moralne norme, kao takve.  Nisu, vjerovatno, ni sadašnji roditelji krivi što su se otuđili od nekih bosanskih moralnih vrijednosti, jer su se prethodno njihovi roditelji od tih normi otuđili.

Dakle, u tome leži sav smisao našeg poziva za bosansku moralno-etičku obnovu bez koje nam nema spasa, a to je da otvorimo ozbiljnu raspravu o bosanskim moralnim vrijednostima s kojima se rađamo, na koje treba da se navikavamo i koje treba da prenosimo kao naslijeđe budućim bosanskim generacijama. Jer, čini mi se bosanske moralne norme poput “dobrote”,”poštenja”, “dužnosti”, “iskrenosti”, “hrabrosti”, “darežljivosti” i “istinske ljudskosti” nisu više nasljedne, već ih se mora učiti i naučiti, prenositi i širiti kao nauku o bosanskom moralno-etičkom kodu bez kojeg nema ni mentalnog zdravlja ni duhovne sreće za naciju.

Također, moralna načela sadržana u Božanskim knjigama nisu namijenjena za molitvenu dokolicu, već su namijenjena da se živi život po njima. Ako i kada to shvatimo, onda možemo reći da smo razumjeli potrebu za moralnom obnovom, koja je neminovna. Bolje danas sa  njom početi nego sutra, ako Bog da.