Piše: Elvedin Subašić

Prokletnikovo ubjeđivanje Adema, neka je mir na njega, i njegove žene, Have, u Džennetu da je vječnost okus ploda izraslog na zabranjenom stablu jeste prvo zabilježeno manipuliranje pojmovima (koje je do danas iskustveno modificirano u medijima i politici, od kojeg su najtragičniji slučajevi  imenovanja nuklearnog, smrtonosnog naoružanja sofisticiranim čuvanjem svjetskog mira, podjarmljivanja drugih naroda civilizacijskim oplemenjivanjem, ateizma unaprijeđenjem tolerancije, istrebljenja nevinih žrtava antiterorizmom itd.)

Svakidašnje rasprave umjesto dijaloga, kritike umjesto prijedloga, favorizirajući subjektivni stav umjesto argumentovanog, svađe umjesto razgovora generišu niz problema u međuljudskim odnosima, njihovim relacijama, komunikaciji i interakciji, od kojih je najpogubniji fizički sukob kao vrhunac polarizacije u društvu. Viševrsnim sukobima umnogome doprinosi nekonzistentno donošenje zaključaka zbog različitog definiranja i vrednovanja pojmova što ne vodi konsenzualnoj terminologiji. Da li zbog odsustva znanstvene odgovornosti, ciljanog akumuliranja nerazumijevanja u javnosti ili, pak, indolentnosti sugovornika da definišu pojmove (o) kojima komuniciraju u prilici smo registrovati brojne nesporazume pa i sukobe u svakidašnjici. Tako dok jedni žustro brane, pozivajući se na niz argumenata, svoj stav određen jednim pojmom, drugi, istim metodološkim pristupom, još odanije napadaju taj stav ili dominantni pojam.

Čak i prvi trenuci svetopovijesnog razgovora/rasprave bili su u znaku određenja pojmova. Sveznajući Allah, dž.š. upoznaje svoju službu, meleke, o pojmu halifa, odnosno s namjesnikom na zemlji, prvom oblikovanom ilovačom  najljepšeg izgleda u svijetu stvorenja – Ademom, neka je mir na njega, kojeg je već ranije upoznao s posebnim pojmovima o kojima nisu meleki imali znanja. Prokletnikovo ubjeđivanje Adema, neka je mir na njega, i njegove žene, Have, u Džennetu da je vječnost okus ploda izraslog na zabranjenom stablu jeste prvo zabilježeno manipuliranje pojmovima (koje je do danas iskustveno modificirano u medijima i politici, od kojeg su najtragičniji slučajevi  imenovanja nuklearnog, smrtonosnog naoružanja sofisticiranim čuvanjem svjetskog mira, podjarmljivanja drugih naroda civilizacijskim oplemenjivanjem, ateizma unaprijeđenjem tolerancije, istrebljenja nevinih žrtava antiterorizmom itd.). Prije nego li dođe do nesporazuma u našoj svakodnevnoj komunikaciji trebali bismo naznačiti šta pod određenim pojmovima podrazmijevamo, ako znamo da oni mogu biti različito u javnosti tumačeni, objektivno ili subjektivno, politički ili kulturno, stručno ili nestručno, teorijski ili praktično, konotativno ili donotativno, znanstveno ili publicistički, te biti upoznati sa sugovornikovom definicijom određenih pojmova, koja može da proizilazi iz različitog svjetonazora, kulturnog, tradicijskog, ideološkog i dr. naslijeđa. Ovim bismo, nadati se, umanjili broj, učestalost ili intezitet sukoba. Kao primjer navedimo dva pojma.

Bog

Sa bazičnim povjerenjem i vjerom u sebe mnogobrojni autori tekstova u medijima, kojima žele utjecati na javnost, često spominju u negativnom kontekstu Boga, a s velikim slovom preciziraju na koje religijske zajednice misle. Nerijetko se u bh. medijima pojave tekstovi ili karikature koje su odraz satirično-ironične ravnodušnosti autora spram tuđeg vrednovanja pojma Bog. Kao što autor, sigurni smo, ne bi dozvolio sebi da uvrijedi čitaoce spominjući im roditelje u negativnom kontekstu, što je krajnji vid primitivnog ponašanja u javnosti, tako ne bi smio sebi dozvoliti ni uvredu čitalaca spominjući im Boga, jer je prema njihovom uvjerenju i religijskoj tradiciji Bog u hijerarhiji poštovanja iznad roditelja: …da mu Allah i Njegov Poslanik budu draži od svega… Hadis).

Stoga, svaka uvreda Boga kod vjernika jeste veća uvreda nego njegovih roditelja. Kao što mediji ne dozvoljavaju zloupotrebu medijskog prostora kroz vrijeđanje tuđih porodičnih vrijednosti, trebali bi u svojoj medijskoj etici iskristalizirati šta mnogima znači Bog. Trebaju biti svjesni da današnjim vjernicima Bog nije mitološko biće natprirodnih moći i anticivilizacijskih sankcionih mjera i metoda, već Savršenstvo kojem duguju svoju esenciju i egzistenciju i kome odaju počast svakim svojim dahom, te da uvreda njihovog Boga jeste veća uvreda nego samih njih. Inače, koliko je monoteizam utjecao na nestanak mitologije, politeizma i idolopoklonstva kao religijskog fenomena, toliko su ih moderna kultura i sekularizam reafirmirali kao kulturno i umjetničko naslijeđe svjetske civilizacije, što je utjecalo na savremenu percepciju Boga kao jednog od mnoštva bogova, odnosno atavističkih apstraktnih i iracionalnih vizija.

Vjeronauka

Pojam koji je trenutno među osnovima samokategorizacije pojedinaca u okruženju, gdje znatan broj pod medijskim utjecajem utemeljuju stav o društvenim realnostima i aspektima. Verifikacija socijalnog identiteta samokategorizacijom, kao pojedinca ili kroz  grupu, u BiH se često otkriva definiranjem vjeronauke, čime se otkriva i isključivo-konačni stav mnogih prema vjeri. Opterećenost različitim motivima, pritisak konformizma i neuravnotežena orijentacija prema jednoj grupi koja prepoznaje u svom životu važnost barem individualnog svjedočenja vjerskog iskustva, doprinijeli su da se vjeronauka tumači s različitih znanstvenih, ali i kritizerskih pozicija, što je vjeronauku učinilo predmetom neispravnih zaključaka, vrednovanja pa i ideologija, a njen stvarni značaj je tako ne/hotmično degradiran.

Tako se pod vjeronaukom smatra sistematsko izučavanje Šerijata, njegovih preziciranih normi, sankcija, a ne školski predmet koji ima najviše, od svih drugih, potencijala za oplemenjivanje mladih ljudi, podučavanje kontroli govora, rada, spavanja, ljutnje, stida, ambicija, odnosno za odgoj učenika. Umjesto insistiranja na kategorizaciji ljudi na teiste i ateiste, ona zapravo podučava učenike o postojanju različitosti, ali i o uvažavanju tih različitosti. Nažalost, samo se u BiH vjeronauka imenuje predmetom koji uči djecu netoleranciji i segregaciji, dok se u zemljama, koje se uzimaju za primjer multikulturalizma, konflikti i netolerancija ne smatraju posljedicama religijske isključivosti multireligijskih zajednica, razmišlja se na sljedeći način: „Ako želimo izbjeći povratak najgorim neprilikama u prošlosti, treba da zapriječimo neki novi tok i dovedemo u postojanje mogućnosti koje su sada samo nejasno shvaćene. Danas je religija često odbacivana kao fundamentalistička uz gruba osuđivanja. Tu se ogleda hotmično neznanje drugih aspekata religije. To, dakle, čini vrlo teškim artikuliranje stanovništva principijelne tolerancije ili prihvaćanja odanosti pluralističkoj vrednoti osnovanim ni na čemu osim na nekom obliku ravnodušnosti ili relativizma. Nasuprot tome, upravo je u religijskoj usmjerenosti moguće pronaći temelj vrlo različite tolerancije. Doista, moglo bi se tvrditi da osnova principijelne tolerancije može biti nađena samo u religijskoj perspektivi…“ (Adam B. Seligman)

Iskustvo vjeroučitelja (zajedno sa socijalnim radnicima) sigurno će u budućnosti biti obogaćeno  istraživanjima o nižem stepenu alkoholizma, suicida, kriminaliteta, delikvencije kod učenika koji pohađaju vjeronauku, o njihovom zrelijem odnosu prema bračnoj zajednici kao kohezivnoj cjelini koja ističe čovjekovu iskonsku prirodu za razliku od seksualno-primitivne razuzdanosti; o nekonformističnom i poniznijem odnosu učenika koji pohađaju vjeronauku prema svim životnim aspektima, naročito u međuljudskim odnosima kada znaju da i bez ovosvjetskih, pravno-formalnih sankcija, državnog zakonodavca i vanjskog zakona, u svojoj unutrašnjosti imaju onosvjetske, istinske sankcije, još jednog (Vrhovnog, Neupitnog) Zakonodavca, to jeste imaju unutarnji zakon koji se u islamskoj terminologiji naziva ahlak. Upravo će ovi učenici poduzeti inicijativu  uz naučna istraživanja kako bi ukazali na sve prednosti vjeronauke (i religije), suodnosa religije i psihologije i time vratiti dostojanstvo vjeronauci, a distancirati je od emocionalnih, intelektualnih, ideoloških i socijalnih konflikata koji manipulišu pojmovima u javnosti.