Za većinu muslimana možda neće, ili barem ne u skorijoj budućnosti, biti izazov oslobođenje od religije, što nalaže liberalizam, ali hoće sigurno od njenih konstituirajućih elemenata i simbola te u tom kontekstu koliko je mladima prijemčivo ili, zapravo, repulsivno podučavanje ideji hilafeta ili, još gore, mišljenju da će sve biti bolje kada muslimani budu požrtvovaniji u zajedničkim ibadetima
Jedan od kontroverznijih filozofa današnjice, ne baš omiljen u zapadnim demokratskim društvima, već duži niz godina promovira svoje mišljenje o četiri političke teorije, od kojih prve tri smatra da stoje antagonistički jedna spram druge, dok četvrtu, do koje tek treba oprezno doći, smatra alternativom. Referiranje na njega ni u kom slučaju nije promoviranje njegovog filozofskog rada kao jednog od sigurnih znanstvenih bogatstava, ali njegovo promišljanje može biti korisno kao uvod u jedan širi kontekst, zapravo sagledavanje slike svijeta u kojem se danas savremeni čovjek nalazi pa tako i musliman 21. vijeka.
Prema njemu, prva teorija naglašava važnost pripadnosti jednoj naciji, po ideološkim stremljenjima njenih predstavnika, boljoj i superiornijoj spram drugih. Kao takva ideologija nacionalizam i drugi oblik – fašizam nastojali su zavladati svijetom u kojem bi odabrane nacije imale istinsku vlast nad drugim.
Druga teorija, socijalizam ili marksizam, u središtu svog identiteta ima klasu. Treća teorija jeste teorija liberalizma koju najozbiljnije baštine društva Zapada. U dvadesetom vijeku liberalizam je subjektom moderne smatrao individuu, nacionalizam naciju, a socijalizam klasu. Tokom Drugog svjetskog rata liberalizam i socijalizam ili komunizam kao oblik vladavine i ideologije udružili su se protiv nacionalizma i pobijedili. Na političkoj i ideološkoj evropskoj sceni ostali su liberalizam i socijalizam što je vodilo izbornoj podjeli: individua ili klasa. Nakon Hladnog rata liberalizam je pobijedio i socijalizam. I u najtvrđim komunističkim zemljama vihorile su se zastave liberalizma šaljući u povijest ideje klase i proleterijata pretočene u tomove knjiga.
Govoreći o liberalizmu, koji je danas vodeća politička teorija u svijetu koju čuvaju zapadne zemlje, a manje razvijene joj teže, gore spomenuti filozof nastoji predstaviti suštinu liberalizma koja u centru pažnje ima individuu. Liberalizam jeste oslobađanje individue od bilo kakvog kolektivnog identiteta. U središtu ove teorije jeste individua i njegova sloboda ili apsolutna sloboda. Liberalizam se razvijao prvo unutar religijskog okruženja i značio je oslobađanje indivudue od katoličke tradicije i crkve pa je tako protestantizam bio kršćanski liberalizam usmjeren protiv crkve, sveštenstva i katoličkih dogmi i oslobađao je individuu kako bi imala direktan kontakt s Bogom. Iz ove religijske sfere liberalizam je vremenom dislociran u političku sferu kada se ova politička teorija usmjerava na oslobađanje građanina od svih društvenih staleža i kolektivnih identiteta poput nacije. Tako se u dvadesetom vijeku desilo oslobađanje indivudue od nacije i sada je bila bitna pripadnost građanskom društvu, što pokazuje i ideja Evropske unije. Slijedeća etapa oslobađenja tiče se spolne politike. Individua se oslobađa spola i ne insistira se da osoba bude samo jednog spola. Individua se prvo oslobodila religije i može birati religiju, kasnije svoj položaj u društvu i nacionalni identitet ili anacionalnost te na kraju i spol pa je biti muško ili žensko samo pitanje izbora. Slijedeća etapa može se nazvati posthumanizmom: oslobađanje čovjeka od čovjeka i izbor individue da li želi uopšte biti čovjek te njegovo spajanje s visokom tehnologijom, vještačkom inteligencijom, odnosno mašinom, što je djelomično već i aktuelno.
Iako je riječ o simplificiranju liberalizma ova istaknuta njegova obilježja zaista su realnost savremenih društava i ideje koje prihvataju zemlje u razvoju kao oslobađajuće na putu općeg napretka. S tim u vezi, muslimani, naročito oni koji kreiraju vjerske i obrazovne strategije koje direktno utječu na nove generacije, trebaju biti svjesni ovih obilježja. Primjera radi, konstantno isticanje važnosti pripadanja jednom kolektivnom identitetu – sopstvenoj naciji, kako u BiH tako i u arapskom svijetu, nema svijetlu budućnost, jer sve je veći broj mladih generacija koje se odriču državljanstva i nacionalnog identiteta iz čisto pragmatičnih, ali i ideoloških razloga. Ako ostaju pri svome nacionalnom identitetu ističu svoju identitetsku dualnost pa je mladić Arap koliko i Holanđanin, a već sutra može postati ponosni Amerikanac. Kroz prizmu odricanja ili tačnije indiferentnosti prema nacionalnom treba sagledavati i odnos prema ideji Ummeta. Liberalizam, koji u centar pažnje stavlja individuu, omogućava mladom muslimanu da bude musliman bez pripadnosti nekoj nadnacionalnoj zajednici ili holističkoj muslimanskoj „naciji“. Stoga, dok roditelji i učenjaci govore o Ummetu, mladi razmišljaju o građanskom društvu sa svim pravima i slobodama. Kroz povijest uvijek su dominirale ili, bar, isticale se određene civilizacije, narodi, države, zajednice, a koje su ličnim primjerom napretka, razvoja i blagostanja podsticale druge da artikulišu svoje vrijednosti, angažuju snage i obogate čovječanstvo svojim doprinosom. Stoga, učimo o dosignućima i uspjesima Perzijanaca, Rimljana, Arapa, Turaka, Engleza i dr. kroz različite vremenske periode u različitim oblastima: arhitektonskim, vojnim, znanstvenim, privredno-ekonomskim, sociološkim itd. Međutim, danas se sve manje govori o narodima, državama u kontekstu velikih uspjeha pa se umjesto naroda imenuju pojedinci: naučnici, književnici, inžinjeri, arhitekti… iz različitih država zbog dostignuća u nauci, književnosti itd., iako se još u medijskim naslovima mogu pročitati naslovi o dostignućima Nijemaca u autoindustriji, Kineza u arhitekturi, Japanaca u informatici… Ipak, ako bismo danas precizirali i insistirali na nacionalnom ili narodnom određenju uspješnih pojedinaca u svijetu to, u najmanju ruku, izgleda suvišno i nekulturno. Dalje, kreirajući nove kurikulume muslimani ostaju vjerni starim metodama: glorifikaciji ranijih muslimanskih generacija i idealiziranju društveno-političkih sistema u kojem su se te generacije ostvarivale na naučnom i svakom drugom planu. Nakon brojnih informacija o idealnim društvima i vjerničkim zajednicama mladi kasnije u životu kroz slobodno promišljanje i istraživačku djelatnost shvataju da takve države u punom sjaju nikada nisu postojale, ni Ummet pošteđen bratoubilačkih negodovanja i represivnih vladajućih metoda, niti je bio samo jedan hilafet, već desetine, kao što danas postoje desetine država s državnim ideologijama koje legitimitet traže u islamu.
Za većinu muslimana možda neće, ili barem ne u skorijoj budućnosti, biti izazov oslobođenje od religije, što nalaže liberalizam, ali hoće sigurno od njenih konstituirajućih elemenata i simbola te u tom kontekstu koliko je mladima prijemčivo ili, zapravo, repulsivno podučavanje ideji hilafeta ili, još gore, mišljenju da će sve biti bolje kada muslimani budu požrtvovaniji u zajedničkim ibadetima, koji su uvjet muslimanskog napretka. Na toj osnovi čuju se povici imama s hutbe da će muslimani ponovo vladati svijetom, iako nikad nisu vladali svijetom niti im je to svrha egzistencije na Ovom svijetu, ako i kada ih na sabah-namazu bude koliko ih je taj dan na džuma-namazu.
Taj bijeg mladih od religijskog i religije, ali ne i od duhovnog, od religijske institucije zarad individualnog duhovnog otkrovenja i samoispunjenja, te od religijskog zajedništva i zajedničkih molitvi zarad pluralizma različitih individua i ličnog nutarnjeg svjedočanstva duhovnosti, vjernici na Zapadu su davno iskusili, o čemu su vrlo inspirativni radovi Jakova Jukića. Muslimani na Zapadu, a sve više i na Istoku, što pokazuju činjenice o iskustvima mladih muslimana kada se oslobode tradicionalnih muslimanskih sredina, žive ovaj bijeg: od zvaničnog religijskog, institucija, zajedništva, svakog kolektivnog identiteta i žive liberalizam ne imenujući ga nikakvom političkom ili drugom teorijom, već svojim stilom života. Stilom muslimana građanina savremenog svijeta kojeg tradicionalni muslimanski autoriteti nastoje difamirati do krajnjih granica i banalizirati imenovanjem ovog stila slijepim oponašanjem drugih, separatizmom i ekscentričnošću. Ovaj stil može biti sve to, ali i lično iskustvo duhovnog u savremenom svijetu kojeg mladi ne mogu objasniti svojim autoritetima, već sačekati da njihove generacije s istim iskustvom preuzmu govornice i minbere kada će o njemu razgovarati i kritički ga analizirati.
