Od nastanka života na planeti Zemlji ljudi su, kroz čitavu nama nepoznatu i poznatu historiju, kao i danas, bili i jesu svjedoci jednog veličanstvenog Božanskog zakona (sunnetullāh) koga možemo nazvati zakonom različitosti/raznolikosti/pluralnosti, u najširem smislu te riječi. Ovaj veličanstveni zakon toliko je očigledan da ga nije potrebno ni dokazivati; njega se, jednostavno, ne može ne primijetiti. U svoj svojoj raskoši se ukazuje i pokazuje na brojnim nivoima: kozmološkom, biološkom, duhovnom, vjerskom, materijalnom, moralnom, sociološkom, lingvističkom itd. U kur’anskom ajetu: Mi ćemo im pokazivati dokaze Naše u prostranstvima, a i u njima samim, dok im ne bude sasvim jasno da je on [Kur’an] istina (Fussilet, 53), govori se o pokazivanju Božijih dokaza, a jedan od tih pokazanih ajeta jeste i zakon različitosti/pluralnosti u svijetu.
Zapravo, u samoj naravi ovoga svijeta i života na zemlji pohranjen je zakon o kojem govorimo. Imanentan je, dakle, svemu egzistirajućem/postojećem i to tako da to svepostojeće čini interesantnijim, ljepšim, privlačnijim i bogatijim. Zamislimo samo kako bi ovaj svijet izgledao bez mnoštva biljnog, životinjskog i mineralnog svijeta, ili još dramatičnije, kada bi postojala samo jedna biljna ili životinjska vrsta, ili kada bi postojala samo jedna ljudska rasa! Nema sumnje, u tom slučaju, bili bismo uskraćeni mnogih mudrosti, ljepôta i bogatstavâ koje svjedočimo. Pitanje je, također, bi li takav svijet uopće mogao funkcionirati.
Prva kur’anska sura, el-Fatiha, počinje ovim mudrim riječima: El-Hamdu lillāhi rabbi l-‘ālemīn, koje znače: Hvala Allahu Gospodaru svjetova, i kojima se, ustvari, najavljuje bogatstvo ālemīna/svjetova koji postoje: melekanski, džinski, šejtanski, ljudski, životinjski, biljni i dr.
Dakle, tu sveprožimajuću različitost, na svim njezinim novoima, shvatamo kao Božansku mudrost, milost i nepromjenljivi stvaralački zakon kojim se obogaćuje i, rekli bismo, dinamizira ukupno postojanje.
Tu, dakako, ubrajamo i razlike među ljudima, njihovim običajima, mišljenjima, doktrinama, vjerama i vjerovanjima, pa i razlike među samim vjernicima (muminima). Nažalost, nebrojeno puta u historiji ljudi su svoje međusobne razlike promatrali kao “zlu kob” i “prokletstvo”, što je dovodilo do brojnih ratova, inkvizicija, aparthejda i genocida. Još žalosnije od toga jeste da ljudi i dan-danas (vjernici i nevjernici), u XXI. stoljeću, međusobne razlike ne promatraju kao milost i bogatstvo Bogom dano već kao izvor sukoba, netrpeljivosti, mržnje, straha i terora. Kako je već neko rekao: Historija jeste učiteljica života, ali smo mi užasno loši đaci!
Raznolikost prema narodnosti i rasi
Raznolikost ljudstva na zemlji uzvišeni Allah potvrđuje Svojim riječima: Ljudi, Mi smo vas stvorili od muškarca i žene i učinili vas narodima i plemenima da biste se upoznavali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji! (el-Hudžurat, 13) U jednom hadisu koga prenosi Ebu Musa el-Eš’ari stoji da je Allahov Poslanik, a. s., rekao: “Allah je stvorio čovjeka od šake zemlje koju je uzeo s cijele zemljine površine. Otuda su ljudi onakvi kakva je zemlja: crveni, bijeli, crni i između toga, zatim blagi, grubi, dobri i loši” (Tirmizi, 3146; Ebu Davud, 4693). Ovim islam u korijenu sasijeca bilo kakav oblik rasizma, jer raznolikost ljudi prema narodnosti (naciji) i boji (rasi), ali i karakteru, jeste izraz Božije volje. Ta različitost ima svoj uzvišen i plemenit cilj: da biste se upoznavali – a ne međusobno mrzili, ratovali i jedni druge ubijali zbog razlike u boji kože i narodnoj (plemenskoj, etničkoj, nacionalnoj) pripadnosti.
Zabilježen je još jedan zanimljiv hadis sličnog sadržaja: “Kada je melek smrti bio poslan da sa zemlje uzme prašine za Adema, uzeo ju je sa zemljine površine s različitih mjesta i izmiješao. Uzeo je crvene, bijele i crne prašine, i otuda se sinovi Ademovi rađaju različiti. I zato je Adem nazvan Ademom, jer je ‘uzet’ s površine zemlje (edīmi l-erd)” (Taberi, Džāmi’u l-bejān, 1/316).
Raznolikost u vjerozakonima
Ka posljedica ljudske raznolikosti proizlazi i raznolikost vjerozakona koji su ljudima dostavljani. Kur’an je eksplicitan: Mi smo svakom od vas dali zakon i pravac. A da je Allah htio, učinio bi vas sljedbenicima jedne vjere, ali On hoće da vas iskuša s onim što vam je dao, zato se vi natječite u dobrim djelima! (el-Ma’ide, 48) Ibn Abbas kaže da riječi zakon i pravac znače: put i praksu, tj. svakom narodu propisali smo šeri’at koji će slijediti. Ove riječi služe kao argument onome ko kaže da onaj prije nas nije naš šeri’at. To se odnosi na propise i sporedna pitanja, dok je u pitanju vjerovanja riječ o jednom te istom vjerovanju za čitav svijet, a ono je: vjerovanje u Allaha i Njegovu jednotu, potvrđivanje Njegovih poslanika i vjerovanje u Onaj svijet (Ibn Džuzejj, Teshīl, 1/179).
U drugom ajetu konstatira se:A da je htio Gospodar tvoj, On bi učinio sve ljude sljedbenicima jedne vjere! A oni će se uvijek razilaziti (Hud, 119). Dakle, razilaženje ljudi u vjerskom pogledu je neminovno, predodređeno. Uvijek treba imati na umu da nisu svi ljudi na zemlji muslimani, ili kršćani, ili jevreji, niti će to biti (ovdje ne podrazumijevam eshatološko vrijeme); postoje i mnogi drugi sa kojima se uspostavlja komunikacija na različite načine, pogotovo danas. Ta vjerska pluralnost podrazumijeva poziv na saradnju u dobru (zato se vi natječite u dobrim djelima), međusobno priznavanje i istinsku toleranciju.
Da bismo bili sasvim jasni, valja spomenuti i ajet u kojem stoji: Ljudi su bili jedna zajednica, pa je Allah slao vjerovjesnike da donose radosne vijesti i opomene, i posredstvom njih je slao Knjigu s istinom da se prema njoj sudi ljudima u onome o čemu su se razišli. A ne razilaze se u njoj nego upravo oni kojima je data nakon što su im došli jasni dokazi, i to zbog pakosti međusobne; pa je Allah uputio one koji vjeruju onome u čemu su se razilazili od istine Njegovom dozvolom; a Allah upućuje koga hoće na Pravi Put (El-Bekare, 213). Ovaj ajet je izazvao različite interesantne komentare. Ovdje ćemo prenijeti mišljenje mufessira Taberija: “Najbliže istini među ovim tumačenjima [koja sam naprijed naveo] jeste ono koje kaže da je uzvišeni Allah obavijestio Svoje robove da su ljudi bili jedan ummet u jednoj vjeri (din) i jednom vjerovanju (millet)… Poslije su se u vjerovanju razišli, pa im je On, zbog njihova razilaženja u vjerovanju, slao vjerovjesnike kao radosnih vijesti donositelje i opominjatelje, s njima je slao Knjigu da presuđuju ljudima u onome u čemu se oni razilaze. Uzvišeni je ovo činio iz milosti prema Svojim stvorenjima i da bi bio pravedan prema njima. Moguće je da je period tokom kojeg su ljudi bili jedan ummet trajao od vremena Adema do Nuha, a. s., kao što to Ikrime prenosi od Ibn Abbasa i kao što kaže Katade… (Džāmi’u l-bejān, 1:1131–33)”
Raznolikost u islamu
Mezhebska
Poznato je da među muslimanima ehl-i sunnetskog pravca postoje četiri pravne škole (mezheba), od kojih je hanefijski mezheb, kome pripadaju i Bošnjaci, najrašireniji. O razlozima pojave mezheba nećemo ovdje šire govoriti (v. naš tekst “Mezhebi ehl-i sunneta”, u Svjetla i tmine, Sarajevo 2017, 31-39). U prilog toj mezhebskoj različitosti u islamu spomenimo podatak da je poslije perioda ashaba zabilježeno, kako se navodi, trinaest različitih mezheba, i nakon tog formativnog perioda četiri mezheba su, konsenzualno, praktički i teoretski prihvaćena. Najvažniji faktori mezhebske različitosti su, ukratko, slijedeći: (a) jezičko razumijevanje riječi, (b) različito tretiranje hadiskih predaja i (c) načini i pravila derivacije/izvođenja propisa. A, opet, u samim mezhebima postoje razilaženja u nekim pitanjima. To bogatstvo pravne misli u islamu i do u detalje razrađeni pravni sisitem može se ubrojati među najveći doprinos muslimana ljudskoj civilizaciji općenito.
Teološka
Također, na teološkom planu među muslimanima postoji više akaidskih škola u ehl-i sunnetskom učenju. Razilaženja koja su tu prisutna tiču se nekih sporednih stvari, dok u i o temeljnim pitanjima vjerovanja nema nikakve razlike. Stoga su islamski učenjaci svih perioda i epoha islamske historije uvijek muslimane svog vremena upućivali, kada je riječ o temeljima vjerovanja, na djela ehl-i sunnetskih imama, učenjaka i eksperata u toj oblasti. To važi i za naše vrijeme (šire o ovome v. naš tekst: “Učenjaci ehl-i sunneta” u Svjetla i tmine, 41-49 ).
Ihsanska
Pod ovom raznolikošću u islamu mislimo na tesavvuf i njegove poznate i priznate škole, koje shvatamo kao odgojne načine i puteve dolaska do stepena ihsana, koji je definiran onim poznatim hadisom, tzv. Džibrilovim hadisom (šire o tome pisali smo u tekstu ”Tesavvuf – put do ihsana”, https://www.cdv.ba/pogledi/tesavvuf-put-do-ihsana/ 14. 12. 2018.).
Kulturološka, jezička, sociološka…
Ovim smo tek ugrbo iscrtali konture različitosti u islamu. Postoje još mnoge druge raznolikosti i različitosti u toj vjeri (npr. različito tumačenje Kur’ana), odnosno muslimanskog ummeta koje obogaćuju njegov jedinstveni mozaik, npr. kulturološke, jezičke, sociološke, običajne i druge različitosti koje o(p)staju u okviru islamske tradicije (Kur’ana i Sunneta) i za koje bismo mogli navesti brojne primjere. Spomenimo ovdje obred hadždža, koji na zadivljujući način, istovremeno, pokazuje različitost i jedinstvo muslimanskog ummeta.
Ta sveukupna otvorenost islama umnogome je doprinijela njegovoj atraktivnosti, popularnosti i njegovom širenju kod različitih naroda, kultura i civilizacija širom Planete.
To nam govori da islam, s jedne strane, ne želi da ljudi budu kopije jedni drugih i da nivelišu svoje međusobne razlike, a niti, kako smo to već istakli, da ih različitost dovede do sukoba. Isto vrijedi i za unutrašnjost samih muslimana među kojima, nažalost, različitost npr. u metodi da’ve (pozivanja u vjeru) ili u nekim sporednim pitanjima dovede ili dovodi do ozbiljnih sukoba.
Koristi razilaženja
Naravno, postoji razilaženje u islamu koje je pogubno, odnosno zabranjeno, ali to je zasebna tema. Ovdje mislimo na različitost ili pozitivno razilaženje koje koristi svim muslimanima.
Evo nekih koristi u tom smislu:
- razilaženje, ukoliko su namjere iskrene, dovodi do upoznavanja ili spoznavanja većeg broja ili, pak, svih mogućnosti shvatanja nekog pitanja ili načina primjene određenog propisa;
- ukoliko se poštivaju granice razilaženja, ono omogućava sučeljavanje većeg broja mišljenja i stavova u kojima se može iznaći i iskristalizirati novi pogled i ponuditi najbolje rješenje za neku situaciju;
- postojanje većeg broja mišljenja i rješenja vodi ka tome da se, s obzirom na situaciju, izabere ono mišljenje koje najviše odgovora konkretnoj situaciji neke osobe i koje joj je najlakše. Ovim se afirmira princip olakšavanja a ne otežavanja;
- razilaženje je milost jer bi bilo opterećenje svim muslimanima da se drže i postupaju samo prema jednom mišljenju.
Razilaženja o kojima smo ovdje nešto više rekli (mezhebska, teološka i ihsanska) kod islamskih učenjaka tretiraju se kao nešto sasvim normalno i prirodno, jer ona izviru iz same naravi i strukture islama kao vjere. O tim razlikama pozvani su da govore samo oni koji o tome posjeduju potrebno znanje i edeb (kulturu ponašanja), kako bi o njima govorili na način koji je primjeren te edukativno usmjeren jer, u suprotnom, izazvalo bi se još veće nerazumijevanje i produbljivanje razlika. A samim time, u tom bogatstvu islama u njegovim različitostima ne bi se vidjela i prepoznala mudrost i milost koja tu, zaista, počiva.
