Email: info@cdv.ba |Telefon: +387 33 570 025

Čovjekov doživljaj svemira

Općenito gledano, iz cjeline Kurʼāna se razumije da se opisi svijeta na stranicama te knjige, kraći ili duži, daju onako kako čovjek doživljava svijet oko sebe, kako ga svojim čulima vidi, čuje, osjeća.

Ukratko, Kurʼān o stranama svijeta i fenomenima koji se pomaljaju i uprizoruju pred čovjekom govori uglavnom, i u prvom redu, u onim relacijama u kojima sam čovjek svojim osjetilima percipira te relacije i fenomene na horizontima svijeta. Naprimjer, sūra Krava/al-Baqara  (2:258)  proglašava: “Bog zbilja daje da se Sunce na istoku rađa!“[1] Istok je ovdje samo potvrđen kao strana svijeta koju su ljudi otprije sa planete Zemlje detektirali kao istok. Oni vide da se Sunce rađa na toj strani svijeta. Tu stranu svijeta, potom, i Kurʼān priznaje kao istok (al-mašriq, the East, der Osten) ili kao mjesto rađanja Sunca.

Stranice Kurʼāna slijede isti običaj i kad je posrijedi govor o zvijezdama, Mjesecu, sazviježđima. U prvom planu nudi se čovjekova perspektiva, čovjek je taj, ili čovječanstvo je to za koje  “zvijezda zalazi, zapada“,[2] čovječanstvo je to koje promatra i vidi, te potom znade,  gdje su mjesta  “zahodišta zvijezda,“ [3] ili kada su “zahodišna vremena zvijezda“ itd.  Kurʼān ovu osjetilnu spoznaju ili osjetilnu izvjesnost naziva ʻaynu l-yaqīn.[4]

Ali, iza ovog sloja Kurʼāna koji govori o svemiru na način kako ga  doživljavaju čovjekova osjetila, ima i jedan drugi sloj Kurʼāna koji, dok govori o svemiru, računa na percepcije i recepcije iz samog čovjekova raz/uma. Tu vrstu izvjesnosti iz samog čovjekova raz/uma Kurʼān naziva ʻilmu l-yaqīn.[5] 

Da Kurʼān računa i na izvjesnost iz čovjekova uma ili znanja vidimo jasno po onom odlomku Kurʼāna gdje mladi Ibrāhīm/Abraham posmatra svemir i kretanja na nebeskom svodu. Sūra Stoka/al-Anʻām, 6:75-79., jasno govori da Ibrāhīm,  zrenjem i zaključivanjem svoga uma, otpisuje i odriče središnju poziciju gospodstva u svemiru prvo zvijezdi, potom Mjesecu, a zatim i samom Suncu, za koje je bio čak uskliknuo: “Evo Gospodara moga, evo najvećega!“[6]

Napokon je Ibrāhīm svojim diskurzivnim moćima zaumio da iza svih fenomena svemira, te ponad njih i kroz sve njih, ima Bog koji stvara.

Ovim dolazimo do drugog sloja Kurʼāna koji poziva čovjeka da posegne za svojim razumom i umom u razmišljanju o svome položaju u kosmosu, kao i o svojim perspektivama iz kojih sagledava kosmos. Ima mnogo takvih mjesta u Kurʼānu koja bodre čovjeka da se prisjeti darova i sposobnosti svoga uma. Sūra Čas neizbježni/al-Ḥāqqah, 69:38-39., navodi jednu veličanstvenu Božansku zakletvu: “Ja se kunem onim što vi vidite i onim što vi ne vidite!“[7] Ovdje ima jedan  snažan kurʼānski nagovor da se razmišlja, da se umuje kako  o onome što čovjek vidi tako i o onome što čovjek ne vidi. Jedno je dionica viđenja i osjetila (ʻaynu l-yaqīn), a posve iza je dionica razmišljanja, razuma i uma (ʻilmu l-yaqīn). Prema Kurʼānu, dionica razuma i uma je mnogo šira i obuhvatnija.

Recimo na kraju ove crtice da u Kurʼānu ima mjesta gdje se čovjek educira da spram prizora koje vidi zauzme jednu korigirajuću distancu. Naprimjer, sūra Mravi/an-Naml, 27:88., izjavljuje da čovjek vidi i gleda gore i planine, i misli da su one nepomične, “a(li) one hodom oblaka hode!“[8] To jest, kao što se kreću oblaci, tako se kreću i planine kao integralni dio Zemlje, koja se također kreće,  iako  svojim osjetilima čovjek to kretanje ne vidi. U ovom kontekstu bi trebalo razmišljati i o kurʼānskim pozivima (npr. u sūri Razgovjetni dokaz/al-Furqān, 25:45):

“Zar [ti, čovječe] ne vidiš kako Gospodar tvoj sjenu rasprostire?“[9]

Dalekosežno je to šta se sve ovim pitanjem podrazumijeva. Prvo, imaju predmeti koje čovjek vidi. Od predmeta imaju sjene koje čovjek, također, vidi, ali mu je oko isuviše  “sporo“ da bi opazilo polagano “rasprostiranje sjene“. Napokon, u Kurʼānu se podrazumijeva i postojanje svjetlosti, ona je iza, ona osvjetljava predmet sa kojeg, potom, pada sjena…

Ukratko, ovdje (25:45) se Kurʼān javlja kao knjiga koja nas podučava i jednoj trećoj dimenziji stvarnosti, onoj koja odgaja i educira i naša osjetila i naš um. Ta stvarnost i izvjesnost jeste Božanska stvarnost. Tu Božansku izvjesnost Kurʼān naziva ḥaqqu l-yaqīn.[10]


[1] Krava/al-Baqara, 2:258., usp. “Lo! Allah causeth  the sun to rise in the East.“ Pickthall, 57. “Siehe, Allah bringt die Sonne vom Osten…“ Henning, S. 43.

[2] Usp.  “Tako mi zvijezde kada zapada!“ Sūra Zvijezda/an-Nağm, 53:1. Usp. “By the Star when it setteth!“ Picthall, p. 377. “Bei dem Stern wenn er sinkt!“ Henning, S. 526.

[3] Usp. Događaj/al-Wāqiʻa, 56:75. 

[4] Usp. Zgrtanje imetka/at-Takāṯur, 102:7. (Očigledno viđenje ili viđenje okom).

[5] Usp. Zgrtanje imetka/at-Takāṯur, 102:5.  (Jamstveno znanje).

[6] Usp. Stoka/al-Anʻām, 6:78; Usp. “Das ist mein Herr –  das ist das Größte!“ Henning, S. 137;  “This is my Lord! This is greater!“ Pickthall, p. 114.

[7] Usp. “I swear by all that ye see and all that ye see not!“ Pickthall, p. 413; “Doch Ich schwöre bei dem, was ihr seht und was ihr nicht seht“. Henning, S. 568.

[8] Usp. “Und die Berge, die du für so fest hältst, wirst du wie Wolken vorbeiziehen sehen…“ Henning, S. 384; “And thou seest the hills thou deemest  solid flying with the flight of  clouds.“ Pickthall, p. 277.

[9] Usp. “Hast thou not seen how thy Lord hath spread the shade?“ – Pickthall, p. 262;  “Sacht du nicht, wie dein Herr den Schatten verlängert?“ – Henning, S. 364.

[10] Usp. Događaj/al-Wāqiʻa, 56:95. (krajnje jamstvo Istine).