Email: info@cdv.ba |Telefon: +387 33 570 025

Da li je Kurʼān knjiga o davnim ljudima?

I drugdje u ovim crticama istakli smo da  nije valjano sintagmu “knjiga mrtvih“ primjenjivati na Kurʼān, kao, uostalom, ni na Bibliju. Ni Bibliju, niti Kurʼān, ne možemo čitati kao jednu “Tibetansku knjigu mrtvih“ ili kao “Egipatsku knjigu mrtvih“.

Pažljivim proučavanjem povijesti Biblije i Kurʼāna vidi se da su te dvije knjige neodvojivi dio vjerskog, kulturnog i civilizacijskog života jevreja i kršćana, odnosno muslimana.

Ali, radi toga da nam se “smiri srce“, razmotrimo za trenutak da li je važan, i od kojeg stupnja važnosti, jeste utisak da Kurʼān, ipak, pretežno govori o davnim ljudima, o prošlim vremenima, o minulim narodima, o zgaslim civilizacijama, o nestalim kulturama.

Kad god se kazivanja Kurʼāna hoće pročitati i shvatiti u njihovoj cjelini, potrebno je imati nekoliko važnih komponenti izlaganja Kurʼāna koje se baš svaki put ne vide na površini Teksta, nego do njih treba doprijeti jednom posebnom “metodologijom“. Naime, kazivanja i izlaganja Kurʼāna imaju uvijek najmanje tri komponente: Slovo, glas iz slova, smisao iz glasa. To troje je umnogome nalik posmatranju jedne sjene. Posredstvom same sjene dopiremo do predmeta od/sa kojeg sjena pada. Nedugo kasnije, um razvidno objašnjava i pokazuje da iza ima i sija sjajna svjetlost koja sa predmeta na kojeg pada proizvodi sjenu.

Upravo tako u Kurʼānu ima uvijek ona treća, udaljena, u prvi mah nevidljiva dimenzija. Ona je iza, nje se (pri)sjetimo kasnije. Ona iz svoje dubine povezuje kurʼānska kazivanja u jednu koherentnu cjelinu.

Ipak, ponovimo ono pitanje sa početka ove crtice:

“Da li je Kurʼān knjiga o davnim  ljudima?“

S jedne strane gledano, Kurʼān doista vrlo često govori o davnim ili davno nestalim ljudima, o otišlim pokoljenjima, o zgaslim civilizacijama. Ima stranica Kurʼāna kojima se čuje i kojima se razliježe daleki eho drevnosti, sa njih se pomaljaju glasovi davnih ljudi, kultura, vjera i civilizacija.

Od tih davnih ljudi Kurʼān nama donosi (i kao uspomenu na njihovu sudbinu predaje) njihova mnogobrojna imena: Qawmu Nūḥ, ʻĀd,  Ṯamūd, Tubbaʻ,  Aykah, Aṣḥābu Madyan, al-Muʼtafikāt, Aṣḥābu r-Rass, Qawmu Firʻawn, Qurayš…   

Ali, zanimljivo je, i na svoj način znakovito, da Kurʼān na svojim stranicama nikada ne označava, niti određuje, jedno doksografsko vrijeme kad je neki davni narod ili neko davno pokoljenje živjelo.

Niti Kurʼān daje neku vremenski fiksiranu eru ili jedan kalendarski niz godina ovisan o nekom početnom ili začetnom utemeljiteljskom događaju koji se zbio nekada davno i od kojeg  započinje računanje vremena.

U Kurʼānu nema niti jednog takvog datuma, niti bilo kojeg drugog datuma kao datuma, sa navedenim danom, mjesecom i godinom nekog događaja ili zbuda. (Jednako tako znakovito je da ni Kurʼān, a ni Ḥadīṯ, ne utemeljuju nikakvu eru po Muḥammedu, a.s!).[1]  Ukratko, sa stranica Kurʼāna mi ne znamo kada su oni davni i drevni, maloprije spomenuti, narodi živjeli.  

Šta, onda, o tim drevnim i davnašnjim narodima doznajemo iz Kurʼāna?

Može se reći, bez velike bojazni od pogreške, da to što sa stranica Kurʼāna donekle detaljnije saznajemo nije kada su ti narodi živjeli, ili gdje su živjeli, već kako su ti narodi živjeli. I kako su skončali.

A onda, opet, to kako su živjeli drevni narodi Kurʼān u prvom planu ne nastoji prikazati na način detaljnog opisivanja njihove ekonomije, privrede ili poljoprivrede. Takvo prezentiranje mnoštva aspekata drevnosti o kojima govori nije prioritetna zadaća knjige Kurʼāna.  

Naprotiv, kurʼānska kazivanja o drevnim ili antiknim narodima uglavnom se odnose na (ne)moralna činjenja ili (ne)moralna djelovanja tih ljudi. U ovakvom bavljenju prošlošću i drevnošću Kurʼān ima, reklo bi se, jedan važan cilj: da nam, praktički, poruči da minuli narodi nisu netragom nestali, jer njih su stranice Kurʼāna “učinile pri/povijestima“ (wa ğaʻalnāhum aḥādīṯ)[2] iz kojih se navijeke crpe moralne poruke.

I u tom pogledu Kurʼān je jedna bujajuća knjiga života. Drevni i davni narodi i zajednice: Qawmu Nūḥ, ʻĀd, Ṯamūd, Tubbaʻ, Aykah, Aṣḥābu Madyan, al-Muʼtafikāt, Aṣḥābu r-Rass, Qawmu Firʻawn, Qurayš… – ponavljaju se i u potonjim vremenima, ne na način “vječnog vraćanja istog“, već na način ponovnog, ali sada vlastitog i samosvojnog, kušanja povijesnog života na zemlji, uz sva ponovna suočenja sa moralnim polozima i nalozima koje čovječanstvo iznova mora zaprtiti na svoje breme.

Kurʼān na mnogim stranicama svjedoči da čovječanstvo živi moralne kušnje iznova i samosvojno, a ne na način pukog kopiranja prošlosti. Baš ovo je ona treća dimenzija Kurʼāna koju u prvi mah ne vidimo usljed zaokupljenosti “sjenom“ i “predmetom“, ta treća dimenzija jeste ona svjetlost ili onaj moćni Božanski Smisao Kurʼāna koji nas oslovi čim mu se otvorimo.

Jednako važna je i činjenica da Kurʼān obećava preživljavanje ne onih koji su sposobniji (tj. okrutniji i moćniji, čemu uči darwinizam), već onih koji su moralniji. To nam može izgledati kao jedna od mnogih paradoksalnih poruka Kurʼāna, ali upravo Kurʼān svjedoči sljedeće:

A) da su jevreji nadživjeli faraona jer su imali Deset zapovijedi i Toru,

B) da su kršćani nadživjeli Rimsko carstvo jer su imali Evanđelje i njegova moralna učenja,

C) da su muslimani nadživjeli idolopoklonsko pleme Qurayš jer su se oslanjali na moralne poruke i ćudoređe Kurʼāna, itd.

Davni i drevni narodi sa stranica Kurʼāna tiču se čitateljstva Kurʼāna iz svakog vremena. Čitajući o davnim i drevnim narodima, kulturama i civilizacijama mi, zapravo, umnogome čitamo o sebi, o svome vlastitom suočenju sa životom, svijetom, Bogom, sudbinom, smrću. Male su šanse da čovječanstvo ikada ukine kȏte svojih i sebi inherentnih graničnih situacija, slabi su izgledi da ih prevlada.

Stoga, davni i drevni ljudi nisu zastalno prošli, već su oni tu, tik nas, kao što je i prošlost tu, pod našim nogama.


[1] Islamsko ili muslimansko računanje vremena ili  “islamsku eru“ ustanovio je drugi ḫalīfa Omer (ʻUmar), uzeo je da je događaj Hiğre (Hidžret), ili seobe muslimana iz Mekke u Medinu 622. godine po ʻĪsāu al-Masīḥu (Isusu Kristu), pogodna vremenska razdjelnica za utemeljenje muslimanskog kalendara.

[2] Usp. Kurʼān, Vjernici/al-Muʼminūn, 23:44. Usp: “…and We made them bywords.“ Pickthall, p. 250;  “…und machten sie zum Exempel;  Henning, S. 345.