Piše: Almir Fatić
Riječ “forma” je latinskog porijekla i ima slijedeća značenja: oblik, izgled, lik, vanjština, vanjska strana; kalup, model; ustaljen prikladan način ponašanja. Pitanje forme pojedinačnih stvari i fenomena spada u red najranijih pitanja o kojima su ljudi raspravljali. Prema Aristotelu, opće u stvarima je forma, i ona, zajedno s materijom, jeste osnovni princip svake pojedinačne stvari. U filozofiji, forma je ono što bezobličnu tvar postavlja u uobličeno biće, tj. ono što biće postavlja u bitak, bilo da je riječ o formi neživoga tijela ili o organski živućem, kada ona postaje duša. Savremeni prirodno-filozofijski pojam forme govori da je materija (kao uobličeno biće), zapravo, energija koja se pojavljuje kao forma: (http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=20136).
Kur’an podučava da je jedno od Allahovih, dž.š., lijepih imena i ime El-Musavvir, u značenju da je On oblikovatelj ili darovatelj formi svih stvari na najljepši mogući način. Formu posjeduju sve stvari i egzistentni u Univerzumu: od one najmanje i najsićušnije do one najveće i najkrupnije. I ona najsićušnija forma u sebi krije brojne mudrosti. Što je čovjek više upućeniji u forme stvari, veća je i njegova spoznaja Oblikovatelja svih formi (Šire v.: Gazali, Komentar Allahovih lijepih imena, 101–106).
Sve ovo govori o nesumnjivoj važnosti forme ili vanjskoga izgleda stvari. Jednostavno, ovoga svijeta ne bi bilo bez njegove forme, kao i samoga čovjeka. Zato se forma stvari nikada ne može i ne smije zaobići. A ta forma koja je data svijetu, čovjeku i svemu drugome je ona najljepša, najprikladnija i najpodesnija. Svako biće i svaka stvar na ovome svijetu zadobili su i imaju najljepšu formu. Uzvišeni je rekao: Mi stvaramo čovjeka u najljepšem skladu (et-Tin, 4), tj. u najljepšem liku, izgledu ili formi. Ovo podrazumijeva i “najljepši sklad” u smislu intelektualnih i duhovnih sposobnosti čovjeka.
Jedinstvo forme i suštine
No, je li sve u formi stvari, u njihovom vanjskom izgledu ili obličju? Iako je forma važna, ima li još nešto važnije od nje ili je, pak, u istoj ravni s njome? Evo jednostavnog i lahko shvatljivog primjera: Ako pred sobom imamo samo čovjekov vanjski izgled, tj. njegovu tjelesnu formu, tada pred sobom imamo mrtvaca a ne čovjeka u njegovom potpunom smislu; nedostaje mu, dakle, duša koja zajedno s tijelom čini čovjeka. Ako nedostaje jedno od toga dvoga, nedostaje, zapravo, i sami čovjek. Isto tako, naglašavanje jednoga od toga dvoga vodi u krajnost: naglašavanje forme vodi u fromalizam, a naglašavanje suštine u esencijalizam!
Forma čovjeka je njegova neizostavna sastavnica, ali ona nije dovoljna, potrebna je i druga čovjekova sastavnica – duša, koja zapravo čini suštinu ili bit samoga čovjeka. Otuda dolazimo do zaključka o jedinstvu forme i suštine, i to ne samo kada je riječ o čovjeku kao biću već i o svemu u vezi s čovjekom: vjera (iman), ibadet, moral, poslovanje, zakonodavstvo, kultura, civilizacija… kao i ono što je oko njega: od obične travke ili mirisne ruže pa sve do prostranog nebeskog plavetnila.
U vjeri
Islam kao vjera ima svoja vanjska obilježja, forme ili znakove. U Kur’anu se na četiri mjesta spominje sintagma še‘ā’irellāh (dosl.: Allahovi propisi, znakovi) kojom se označavaju: (a) hadžska mjesta (el-Bekare, 158, el-Ma’ide, 2); i (b) kurbani (el-Hadždž, 32, 36). Komentarišući 32. ajet sure el-Hadždž, koji glasi: Ko poštiva Allahove propise (še‘ā’irellāh), znak je bogobojaznosti srca. Mufessir Ibn Džuzejj navodi: “Veli se da se pod še‘ā’ir (propisi) misli na kurbane, a njihovo poštivanje je u značenju izabiranja onih kurbana koji su ugojeni i skupi. Drugi vele da se pod še‘ā’ir misli na hadžska mjesta, kao što su Arefat, Mina i Muzdelifa, a njihovo poštivanje je odlazak na njih s velikim štovanjem i veličanjem. Treći vele da su še‘ā’ir općenito svi propisi vjere, a njihovo poštivanje je njihovo obavljanje uz ukazivanje počasti prema njima” (Teshīl, 3/41).
Znakovito je da se sintagma še‘ā’irellāh u svim kontekstima spominje u vezi s hadždžom, što nije slučajno, jer je upravo obred hadždža, da tako kažemo, najizvanjskiji obred islama u kome se traži različita i zahtjevna forma koja se mora poštivati. Ali, završavaju li se tu smisao i suština hadždža?! Dakako, naivno bi bilo povjerovati da se smisao hadždža iscrpljuje u fizičkom iscrpljenju samih hadžija!
Analogno ovome, a usvajajući treće gore spomenuto mišljenje da su še‘ā’ir općenito svi propisi vjere, svi ti propisi imaju svoju suštinu do koje se dolazi kroz njihovu formu.
Jedan od najpoznatijih učenjaka islama koji je govorio i pisao o formi i suštini vjere i vjerskih propisa jest Ebu Hamid el-Gazali. Njegovo glasovito i glavno djelo Ihjā’ ulūmi d-dīn u cijelosti je prevedeno i na naš jezik.
U Bogobojaznosti
Pojam “Bogobojaznost” (takvā) jedan je od ključnih pojmova Kur’ana. Ona je, kao plod imana, jedna do najvećih deredža u našoj vjeri i nešto najbolje i najefikasnije što čovjeka štiti od posrtaja i nemarnosti. Zato se u Kur’anu takvā (ili kako je naša stara bošnjačka ulema govorila: takvaluk) povezuje sa svakim dobrom na ovom i budućem svijetu. Takvā(luk) je uzrok spasa, životnog olakša(va)nja, brisanja grijeha, “bivovanja” s uzvišenim Allahom (me’ijjetullāh), ljubavi Uzvišenog prema Njegovom robu i Njegove zaštite. Ova Bogobojaznost ima svoj oblik ili svoju formu kao što ima i svoju suštinu i viši smisao.
Kada je riječ o formi Bogobojaznosti, ispoljava su u tome da se propisi vjere ili ibadeti obavljaju u njihovoj propisanoj formi, pri čemu se posvećuje pažnja pokretima tjelesnih organa te vodi računa da se njima ne počini zabranjeno.
Ali suština Bogobojaznosti očituje se u ljudskome srcu koje je “mjesto vjere” i osnova spasa na Ahiretu. Uzvišeni u Kur’anu – jezikom Ibrahima, a.s., koji Mu čini dovu – kaže: I ne osramoti me na Dan kad će ljudi oživljeni biti, / na Dan kada neće od koristi biti nikakvo blago, a ni sinovi. / Samo će spašen biti onaj koji dođe Allahu srca čista (bi kalbin selīm) (eš-Šu‘ara’, 87–89). Iz više ajeta u Kur’anu saznaje se da je sjedište vjere – srce, npr.: …jer prava vjera još nije ušla u vaša srca (el-Hudžurat, 14); Njima je On usadio u srca njihova vjerovanje (el-Mudžadele, 22).
U vjerodostojnom hadisu stoji da je Allahov Poslanik, a.s. – pokazujući na svoja prsa i ponovivši to tri puta – rekao: “Bogobojaznost je ovdje” (Muslim, 239). Ta Bogobojaznost srca (suština) postiže se kroz Bogobojaznost tjelesnih organa (forma).
U ibadetima
Svi propisani ibadeti u islamu imaju svoju formu i suštinu koje su neraskidivo povezane. Na primjer, u jednom hadisu stoji da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: ”Najveći je kradljivac onaj koji krade od svoga namaza”. “Božiji Poslaniče”, povikaše prisutni, “kako čovjek može krasti od namaza?” On odgovori: ”Ako ne upotpunjuje ruku ili sedždu ili tesbih između rukua i sedžde” (Ahmed, 5:210). Dakle, sam Poslanik, a.s., potcrtava važnost pravilnog obavljanja namaza i njegovih sastavnih dijelova u izvanjskom, formalnom smislu. Drugim riječima, i formi namaza mora se pokloniti dužna pažnja i izvršiti je na najljepši način, jer je povezana sa suštinom namaza koja je dvostruka: (a) zikir: …i obavljaj namaz da bi se Mene sjećao! (Ta Ha, 14); i (b) odvraćanje od razvrata i svega što je ružno: Zaista namaz odvraća od razvrata i od svega što je ružno (el-Ankebut, 45).
Forma ibadeta posta sastoji se od sustezanja od jela, pića i intimnog odnosa u periodu od zore pa do zalaska sunca. Njegova suština opisana je kur’anskim ajetom u kojem je i naređen: O, vjernici, propisuje vam se post… da biste bili Bogobojazni (el-Bekare, 183). U dobro poznatom hadisu stoji: ”Ko ne ostavi lažni govor i postupanje prema njemu (za vrijeme posta), Allah nema potrebe (ne želi da mu ga primi samo) zato što ostavlja svoje jelo i svoje piće” (Buhari, 1903). Ove riječi predstavljaju najkraći i najbolji komentar o formi i suštini posta.
Ibadet učenja Kur’ana spada među najvrednije ibadete. Ovaj ibadet, prema Gazaliju, ima deset svojih vanjskih normi (formi), kao što su: stanje učača, količina učenja, razgovijetno i lagahno učenje, plač, glasno učenje itd. Isto tako, ima i deset svojih “unutarnjih aktivnosti” u koje, na primjer, spadaju: razumijevanje važnosti i uzvišenosti Allahova govora, iskazivanje poštovanja prema Govorniku, prisutnost srca i prestanak razmišljanja o drugome, promišljanje itd. (šire v. u: “Knjiga o adabima učenja Kur’ana”, Ihjā’, 2:227–277).
Spomenimo ovdje još i izvanredni kur’anski primjer o formi i suštini klanja kurbana: Do Allaha neće doprijeti meso njihovo i krv njihova, ali će Mu stići Bogobojaznost vaša! (el-Hadždž, 37) Znači: formalnim činom klanja kurbana ne postiže se Allahovo zadovoljstvo; zajedno s njime uvjetovane su iskrenost i Bogobojaznost.
I sve druge ibadete u islamu možemo razmatrati na ovaj način. Iz ovoga vidimo da se samo u jedinstvu forme i suštine postiže željeni cilj. Već samo istakli, zanemarivanje jednoga ili drugoga dovodi do poremećaja.
Ibadet kao adet
Premda je, kako smo vidjeli, forma neizostavni element ibadeta i života općenito, njena pogubnost javlja se onda kada se stvari i njihove suštine svedu samo na nju. Možda je najbolji primjer za to u Kur’anu naveden o licemjerima (munaficima) i njihovom obavljanju namaza. Njihov formalizam prikazan je i osuđen u ajetima: Zaista licemjeri nastoje prevariti Allaha, a On će ih kazniti za varanje njihovo. Kada ustaju obaviti namaz, lijeno se dižu i pokazuju se svijetu, a Allaha spominju samo malo (en-Nisa’, 142); A teško onima koji klanjaju, / koji su spram namaza svoga nemarni, / koji se samo pokazuju / i nikome ništa ne posuđuju (el-Ma‘un, 4–7).
Prema tome, ibadet koji se obavlja samo tjelesnim organima, formalno, bez utjecaja na srce i dušu osobe – postaje, zapravo, samo adet, navika takve osobe. S druge strane, zanemarivanje propisanih ibadeta i ne pridavanje pažnje njihovoj formi, uz naglašavanje nekih sporednih stvari kao što su snovi, snatrenja, vizije i slično, isto tako, vodi ka esencijalizaciji (nekada i pretvaranju, rijaluku) bez pokrića, jer do suštine se, kako smo već istakli, ne dolazi bez propisane forme.
Zato je potrebno u ibadetima izbjegavati i jedno (formalizam) i drugo (pretvaranje) te uvijek imati na umu sintezu njihove forme i suštine. Naravno, ostvariti formu je mnogo lakše i jednostavnije, dok je put ka suštini znatno teži i iziskuje trud, upornost, disciplinu i stalno prisustvo srca u onome što se čini.
Od forme ka suštini
“Ima ljudi koji od islama razumiju gotovo samo njegovu formu, ali ne i suštinu, i u njihovoj vjeri je najvažnije: puštanje brade, potkresivanje pantola, nošenje misvaka, spajanje nogu u namazu, stavljanje ruku na kijamu na prsa ili iznad pupka, pijenje sjedeći a ne stojeći, zabranjivanje svih vrsta pjesmi i muzike, oblačenje nikaba ženi i sl. A sve ove stvari više su povezane s vanjštinom nego sa suštinom…” Ovako kazuje šejh Jusuf el-Karadavi na početku svoga teksta pod naslovom “El-Iman… mine l-mazheri ile l-dževheri” (Iman – od vanjštine ka suštini).
Za kraj, a kao naš zaključak, izdvojit ćemo s početka ovog teksta sljedeće misli:
“Islam su vjerovanje – čija je suština tevhid; ibadet – čija je suština iskrenost; poslovanje – čija je suština istinoljubivost; moral – čija je suština milostivnost; zakonodavstvo – čija je suština pravda; djelovanje – čija je suština upotpunjenost; ponašanje – čija je suština osjećanje smisla; odnos – čija je suština bratstvo; civilizacija – čija je suština ravnoteža.
Ko izgubi tevhid u vjerovanju, iskrenost u ibadetu, istinoljubivost u poslovanju, milostivnost u moralu, upotpunjenost u djelu, smisao u ponašanju, bratstvo u odnosu, ravnotežu u civilizaciji – taj je izgubio suštinu islama, pa makar se pridržavao izvanjskih normi i formi” (onislam.net/arabic/fiqh-a-tazkia/faith-reflections/134894-2011-10-23-12-23-25.html).
