Godina hiljadu devet stotina devedeset i deveta: Suad, Mirza, Admir, Eldar, Muamer, Adnan, Amina, Mirza, Ramiz, Muamer, Mirel, Maida, Asmira, Amira, Nusret, Aida, Amela, Amer, Amra, Samra, Admir, Admira, Samir, Admir, Mirela, Enver, Meliha, Senada, Mirsada, Selma, Admir, Adnan, Adela, Elvir, Edmir, Edin, Fahrudin, Jasmin, Merima, Mirza, Mirela… živjeli su na potezu lokalnog puta Tojšići – Gornje Vukovije (općina Kalesije) između dva zaseoka (Bara i Masle) u krugu od nekih stotinjak metara. Inače dva zaseoka dijeljena jednim bezimenim potokom i završetkom predratnog asfalta – koji će tek dvijehiljade i neke biti povezan. Djeca, njih četrdeset i nešto, predratne i ratne generacije – osnovnoškolci ili srednjoškolci i jedan fakultetlija.
Dvije su vijesti/događaja koji su me nagnali na ovu temu. Prvi o zatvaranju 39 škola u Unsko-sanskom kantonu i druga o „smrti“ svrgnutog egipatskog predsjednika Muhameda Mursija. Naizgled nepovezani i dijametralno suprotni događaji, naprotiv i jedan i drugi na svoj način govore o vlasti i vladama. Prvi o nebrizi i nedovoljnom radu sistema vlasti, a drugi o svebrizi i prekomjernoj sili istog.
Prošli put, pisao sam o odlikama vlasti – ulozi pojedinca u izgradnji Zajednice u kojem se na prvom mjestu isticao princip „Pravde“. U ovom tekstu želim se osvrnuti na jedan drugi segment i način uspostave pravedne vlasti. Naime, kroz historiju, posebno islamsku misao o uređenju država, društava i zajednica uglavnom su se etablirala dva viđenja uređenja istih. Jedni su bili zagovornici pojma i koncepta „islamske države“, dok su se drugi fokusirali na koncept državnog uređenja poznat kao „halifat“. I jedni i drugi pretežno su se bavili strukturalnim uređenjem, poseban fokus stavljajući i naglašavajući pitanja suvereniteta i opće principe/odlike vlasti/poglavara u islamu. Čini mi se da upravo prenaglašavajući teološku dimenziju i razumijevanje vlasti i jedni i drugi su zanemarivali osnovnu odliku iste: dobro upravljanje/vladavinu (good governance/Ihsan). Kur’anski savjet ljudima upućen u 90. ajetu sure Nahl (Pčele) odmah nakon principa pravde navodi recept za taj princip, ihsan tj. dobro/odgovorno vladanje/upravljanje društvenim poslovima. I danas mnogi se prisjećaju primjera hazreti Omera, r. a., i Amr b. Asa – Elem-tere, kao jednog od najslikovitijih primjera dobre vladavine i pravedne vlasti, ili odgovornosti i odnosa spram državne i privatne imovine kroz primjer zamjene svijeće.
Danas većina muslimanskih država ili država sa muslimanskom većinom u potrazi je za novim konceptom upravljanja iznoseći argumente za i protiv određenog sistema/uređenja, pozivajući se na formu, strukturu ili koncept vlasti. Brojni su, samo iz novije povijesti muslimana, primjeri o neuspjesima pronalaska iste od monahrija, preko „islamskih država“ do kvazi-demokratija, jer nijedan navedeni sistem najblaže rečeno nije želio, da ne kažemo da je zanemarivao, suštinu a ona se u velikoj mjeri fokusira na kvalitet, a ne na strukturu istog. Dakle, pravedna vlast i dobro upravljanje (domaćinski odnos) nasuprot bilo kojoj formi realizacije iste jedna je od osnovnih Božanskih poruka.
Preneseno u kontekst gore nevadenih primjera, čini se da sistem vlasti u oba slučaja nastoji onemogućiti promjene i uspostave društava jednakih šansi. I jedan i drugi, zarad ličnih interesa nekolicine žrtvuju budućnost i razvoj ukupne zajednice. Ukoliko je za promjene društvene svijesti i novi način poimanja i djelovanja potrebna smjena generacija (prema Haldunu 40. godina) osnovno pitanje koje se nameće da li na ovaj način (ne)djelovanja nastojimo ugušiti svaku pomisao o mogućoj promjeni ili poručujemo da su promjene moguće na drugim mjestima/drugim državama. Ni Salahuddin nije sam mogao mijenjati društvo, naprotiv društveno sazrijevanje, hvatanje u koštac sa stvarnim problemima i izazovima, obrazovanje i odgoj jedne cijele generacije salahudina proizvelo je Salahudina i promjene općih društvenih normi – društva pravde zasnovane na dobrom i odgovornom upravljanju.
I da se vratim na početak ovog teksta.
Godina dvije hiljade i devetnaesta: Suad, Mirza, Admir, Eldar, Muamer, Adnan, Amina, Mirza, Ramiz, Muamer, Mirel, Maida, Asmira, Amira, Amela, Amer, Amra, Samra, Admir, Admira, Samir, Admir, Mirela, Enver, Meliha, Senada, Mirsada, Admir, Adnan, Adela, Elvir, Edmir, Edin, Fahrudin, Jasmin, Merima, Mirza, Mirela…njih četrdesetak, sada odraslih ljudi, više ne žive tu, neki se udali – neki odselili. Ostalo je dvoje-troje. Ostali su u potrazi za boljim životom odlučili da odu – nekoliko u veće gradove, ali pretežno van granica Bosne i Hercegovine. Danas oni su uglavnom visokoobrazovani ljudi, doktori, profesori, novinari, vrijedni i marljivi radnici i uspješni poslovni ljudi od Hrvatske do Švedske i drugdje na Zapadu. Svi oni su Salahudin koje je Bosna, čini mi se, zauvijek izgubila.
