Piše: Almir Fatić
Riječ “identitet” je latinskog porijekla (identitas), a njome je označena individualna karakteristika, odnosno osobina prema kojoj je predmet ili osoba prepoznatljiva ili poznata. U filozofskom smislu, identitet je definiran kao bit nečega ili nekoga kojom se razlikuje u odnosu na nešto ili nekog drugog.
Pojam identiteta, prema ovome, obuhvata stvari i osobe kao fenomene i individue (lični identitet, duhovni identitet), ali, isto tako, obuhvata i jednu zajednicu (npr. etnički, kulturni, vjerski, nacionalni identitet) ili jedno društvo (npr. islamski, kršćanski, sekularni, kapitalistički identitet), kao i određene grupe u nekom društvu (npr. navijački, muzički, sportski, poslovni identitet).
Otuda se pojam identiteta razumijeva višeslojno i višeznačenjski i koristi se u različitim naukama. Tako ćemo tu riječ kao ključnu postavku susresti u fizici, logici, matematici, filozofiji, gdje je prvo i korištena, a zatim u i društvenim i humanističkim naukama: psihologiji, sociologiji, antropologiji i, u novije vrijeme, u ekonomiji. Budući da pojam identiteta u izvornom značenju podrazumijeva sveukupnu organizaciju emocionalnih i kognitivnih karakteristika individue ili kolektiva koja ih diferencira u odnosu na druge i drugačije te da, isto tako, podrazumijeva vremensko trajanje ili permanentnost, bez obzira na vremenske mijene i promjene, može biti definiran, u najširem smislu i ukratko, kao kontinuitet pamćenja.
S kraja dvadesetog stoljeća sve više se u svijetu govori i piše o krizi identiteta, traganju za njime (vidi npr.: Adnan Silajdžić, Muslimani u traganju za identitetom, Sarajevo, 2006.), o borbi za njegovo očuvanje, njegovom uništavanju i nametanju, pluralnosti identitetâ. Ovaj trend traje i danas naprosto zbog toga što su mnogi aspekti identiteta podložni promjeni, odnosno gubitku, stječu se, čuvaju i održavaju, što će reći da pojam “identitet” ima dinamičku koncepciju.
Nema sumnje u to da je pitanje identiteta jedno od najvažnijih, suštinskih pitanja samoga čovjeka. On predstavlja naše određenje, pristajanje i poistovjećivanje s nečim ili nekim. Posebno je važan duhovni identitet, koji određuje naš način života, pogled na svijet i daje smisao cjelokupnom postojanju.
Zato je važno govoriti o islamskom identitetu (el-huwijjetu l-islāmijje) i njegovim očitovanjima i očuvanjima na različitim planovima, a posebno kada je riječ o muslimanskim narodima koji žive u specifičnim okruženjima, koji graniče s narodima drugačijih identitetâ ili s njima dijele isti teritorijalni identitet, kakav je slučaj s nama Bošnjacima. Pored te činjenice, simbolika identiteta danas je važna zbog toga što živimo u globaliziranom svijetu u kojem pored povezivanja svijeta (čitaj: identitetâ) dolazi i do gubitka razlika (identitetâ).
Islamski identitet Bošnjaka je njihov najvažniji i najsnažniji identitet kojim im se ni u kojem slučaju ne potiru svi ostali: etnički, kulturni, historijski, lingvistički, teritorijalni… Uostalom, islam je doprinio njihovom razvoju i formiranju i ima ulogu njihovog čuvara.
Predegzistentni identitet (misak)
Naprijed smo istakli da duhovni identitet ima posebnu važnost za čovjeka i njegovu poziciju u svijetu. Naime, određuje mu smisao i svrhu života, a, prema Časnome Kur’anu, u najširem smislu, izvorište, uporište i ishodište ima još u predegzistentnom, ezelskom identitetu, odnosno u predegzistenciji ljudskih duša (ezel): I kad je izveo Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: ”Zar Ja nisam Gospodar vaš?” – oni su odgovarali: ”Svakako, mi svjedočimo” – i to zato da ne reknete na Sudnjem danu: ”Zaista mi o ovome nismo ništa znali!” (el-E‘araf, 172)
U komentarima Kur’ana ovaj ajet se naziva ājetu l-mīsāq (ajet o predegzistentnom, ezelskom zavjetu ili ugovoru ljudskih duša s njihovim Gospodarom). Prema vanjskom značenju ovog ajeta, kada je stvorio Adema, a.s., uzvišeni Allah je iz njegove kičme izveo, poput atoma, njegovo potomstvo, i od njih uzeo zavjet (misak) da je On njihov Gospodar, a oni su to potvrdili i prihvatili. Ovo značenje se prenosi od Vjerovjesnika, s.a.v.s., kroz mnoge predajne puteve, a zagovarala ga je skupina ashaba (Ibn Džuzejj, Teshil, 2/53).
Dakle, dolaskom na ovaj svijet svaki čovjek u svome srcu nosi taj posebni duhovni identitet i zadatak mu je da ga se prisjeća, unaprjeđuje i ljubomorno čuva. Sa njim se rađa svaki čovjek na zemlji. Iz Svoje neizmjerne milosti, Allah je – znajući Svojim vječnim Božanskim znanjem da je čovjek zaboravno biće (insān) – slao podsjetnike čovječanstvu na Zemlji u odnosu na taj njihov zavjet, tj. vjerovjesnike s Objavama koje su podsjećale ljude na zavjet sa Stvoriteljem.
Otuda obavezne i dobrovoljne ibadete u islamu možemo promatrati kao znakove duhovnog identiteta koji nas vraćaju našoj primordijalnoj, izvornoj naravi i izvornom statusu – bića koja su predana i pokorna Stvoritelju (muslimūn).
Identitet prirodne vjere (fitret)
S još jednim identitetom rađa se svaki čovjek: onim prirodne vjere (fitret). Uzvišeni u Svojoj Knjizi kaže: Ti upravi lice svoje vjeri kao pravi vjernik Allahovoj prirodi (fitretellāh) na kojoj je On stvorio ljude. Nema izmjene Allahovog stvaranja! To je prava vjera (ed-dīnu l-qajjim), ali većina ljudi to ne zna! (er-Rum, 30)
Tumačeći riječi: Nema izmjene Allahovog stvaranja, mufessir Ibn Džuzejj objašnjava: “Pod Allahovim stvaranjem misli se na el-fitret, tj. Allahovu prirodu na kojoj je stvorio ljude kao vjernike. Značenje je da Allah, dž.š., to ne mijenja, tj. stvara ljude samo kao vjernike. Međutim, to mijenjaju šejtani od ljudi i džina nakon prvog stvaranja. Ili je značenje: Tu Allahovu prirodu ljudi ne bi trebali mijenjati. Prema ovome mišljenju, negacija je propis a ne izvještaj. Još se veli: Ovo se odnosi samo na vjernike, tj. nema izmjene Allahove prirode u slučaju onoga kome je Allah odredio da će biti postojan na imanu. Na kraju, pod ovim ajetom se misli na zabranu mijenjanja stvorenja, kao što je kastriranje devaca, sječenje ušiju životinjama itd.” (Teshil, 3:122–23).
Posljednjom tumačenjskom mogućnošću koju navodi spomenuti mufessir sugerira se zabrana mijenjanja identiteta po stvaranju. Drugim riječima, strogo je zabranjeno kloniranje ljudi i životinja, jer se time mijenja Allahovo stvaranje. Pod tu zabranu potpada i mijenjanje spolnog identiteta.
U poznatom hadisu stoji: “Svako dijete se rodi u prirodnoj vjeri (fitreh), pa ga njegovi roditelji učine jevrejem, kršćaninom ili vatropoklonikom” (Buhari, 1359; Muslim, 2558).
Kur’anski identitet
Dva prethodna urođena identiteta (ezelski i fitretski), koji konstituiraju duhovni identitet osobe u najopćenitijem smislu, svoju životnu realizaciju i konkretizaciju ostvaruju u usvajanju, nazovimo ga tako, kur’anskog identiteta. Uzvišeni Allah kaže: Mi smo vam objavili Knjigu u kojoj je vaša čast (zikrukum), pa zar se nećete opametiti? (el-Enbija’, 10) O ovom ajetu, odnosno o riječima: Knjigu u kojoj je vaša čast (zikrukum), u tefsirima se navodi nekoliko mišljenja. Mufessir Ibnu l-Dževzi navodi slijedeća tri:
- u Kur’anu je vaš ugled (Ibn Abbas),
- u Kur’anu je vaša vjera, tj. sve ono što vam je potrebno u vašoj vjeri (Hasan) i
- u Kur’anu je opomena/podsjećanje (tezkire) vama na ono što ćete susresti prilikom povratka: nagradu ili kaznu (Zedždžadž) (Zadu l-mesir, Bejrut, 2009, 3/915).
Prve generacije muslimana duboko su bile svjesne važnosti tih Allahovih Riječi: ugled, vjeru i opomenu pronašli su u Kur’anu, i time svima koji će doći ostavili svevremenski primjer istinskog usvajanja kur’anskog identiteta. “A da bismo došli u posjed aktivne moći Kur’ana, da bismo shvatili koliko u sebi krije vitalnosti i da bismo iz njega crpili smjernice pohranjene u njemu za muslimansku zajednicu u svakoj njenoj generaciji – kako ističe mufessir i šehid Sejjid Kutb – trebamo sebi predočiti stanje i postojanje prve muslimanske zajednice kojoj se Kur’an obraćao prvi put” (U okrilju Kur’ana, 3:122).
Zato prvu generaciju muslimana s pravom neki učenjaci nazivaju kur’anskom generacijom. Hazreti Omer je to koncizno iskazao svojim znamenitim riječima: “Bili smo najponiženiji narod, pa nas je Allah ojačao islamom, i kad god budemo tražili snagu mimo islama, Allah će nas poniziti!” Ove riječi predstavljaju izvanredan komentar slijedećih kur’anskih ajeta: One koji uzimaju nevjernike za prijatelje mimo vjernika. Zar traže kod njih moć (el-‘izze), a sva moć samo Allahu pripada? (en-Nisa’, 139); Ko želi veličinu (el-‘izze), pa Allahu pripada sva veličina! (Fatir, 10); A snaga (el-‘izze) je u Allaha i Poslanika Njegova i u vjernika, ali licemjeri ne znaju (el-Munafikun, 8).
Dakako, iz slijeđenja i usvajanja Kur’ana proistječu daljnji partikularni dinski identiteti kojima se musliman ukrašava i koje usvaja, kao što je naprimjer odnos muslimana prema drugom muslimanu, tj. identitet muslimanskog bratstva (uhuvveta), koji ima jasne propozicije, zatim identitet vjerovanja (imana), ponašanja (edeba) itd.
Identitet bratstva
Kur’an, kao i hadis, veoma insistiraju na bratstvu svih ljudi s obzirom na njihovo stvaranje i porijeklo, a posebno, pak, na bratstvu vjernika, muslimana koje povezuje ezelski, fitretski i kur’anski identitet. Pokazuje se, naime, na temelju ovoga što smo kazali, da se islamski identitet (el-huwijjetu l-islāmijje), koji nastaje od sva tri navedena i sublimira ih, ne temelji na zajedničkoj krvi, tlu i jeziku (na čemu se temelji moderni koncept nacije), već na zajedničkoj vjeri, vjerovanju i međusobnoj bratskoj povezanosti. Ljubav, bratstvo i prijateljstvo među sljedbenicima islama ta vjera je postavila kao zahtjev i ideal. Koliko smo mi današnji muslimani daleko ili blizu tog visokog ideala muslimanskog bratstva, kao posebnosti našeg islamskog identiteta, najbolje nam svjedoče naši međusobni odnosi: kod nas i u muslimanskom svijetu!
Evo nekoliko jasnih i nedvosmislenih kur’ansko-hadiskih smjernica o muslimanskom bratstvu: “Samo su vjernici braća… Vi koji vjerujete, neka se ne rugaju muškarci jedni drugima, možda su oni bolji od njih, a ni žene drugim ženama, možda su one bolje od njih. I ne kudite jedni druge i ne zovite jedni druge ružnim nadimcima! Vi koji vjerujete, klonite se mnogih sumnjičenja, zaista su neka sumnjičenja grijeh! I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni druge!” (el-Hudžurat, 10–12)
Identitet vjerovanja
Identitet vjerovanja (huvijjetu l-’aqīde) predstavlja suštinu islamskog identiteta u cjelini, njegov je najvažniji element ili osnova na kojoj se gradi i održava njegova cjelokupna zgrada. To vjerovanje (sadržano i iskazano u šest temeljnih istina vjere, imanskih šarti), u jednakoj mjeri i značenju, odnosi se na svakog muslimana, bez obzira na mjesto na kojem živi, položaj koji zauzima, njegovu boju kože, jezik kojim govori. Zapravo, islamskim vjerovanjem muslimani se razlikuju od nemuslimana i zato su i nazvani jednim zajedničkim imenom: muslimima, muslimanima:
I borite se, Allaha radi, iskreno! Izabrao vas je i u vjeri vam nije ništa teško propisao, u vjeri oca vašeg Ibrahima. Nazvao vas je muslimanima (muslimīn) još prije…” (el-Hadždž, 78);
Zaista je ova vaša vjera – jedna vjera, i Ja sam vaš Gospodar, zato robujte samo Meni! (el-Enbija’, 92).
Identitarna sveobuhvatnost
Važne odlike islamskog identiteta u njegovoj cjelovitosti su njegova sveobuhvatnost i sveprožimajuća narav. Jednostavno rečeno, on integrira ili obuhvata sve aspekte i faze ljudskoga života, od onih najvećih kao što je pitanje vjerovanja: Vama – vaša vjera, a meni – moja vjera! (el-Kafirun, 6); Uputi nas na Pravi Put (el-Fatiha, 6), pa do onih običnih i svakodnevnih kao što su: način oblačenja odjeće (koja nije prozirna, uska i slično), konzumiranja hrane (počinjanje Bismillom, jedenje desnom rukom, izgovaranje riječi el-Hamdulillah na kraju jela), ulaženja u kuću (desnom nogom), pozdravljanja (selamom) i sl.
