Šta je cilj vjerskih organizacija: biti i ostati autoritet ili služiti ljudima i društvu, odnosno vršiti misiju? Šta je cilj naše Islamske zajednice: težnja za autoritetom, nastojanje da bude autoritet ili vršiti misijsku zadaću, bez obzira kako se to odražavalo na njen javni autoritet?
Autoritet (lat. auctoritas – ugled, dostojanstvo, moć, vlast), također znači osobu ili instituciju koja uživa opći ugled i ima velik utjecaj (društveni, profesionalni, naučni, vjerski). U sociologiji i politologiji označava vlast i moć upravljanja ljudima i dobrima, bez izravne upotrebe fizičke sile.
Nije rijetkost da se određeni društveni procesi, kretanja unutar vjerskih institucija ili njihove aktivnosti, posebno u slučajevima opravdanog ili neopravdanog kritičkog sagledavanja – ponekad i najmanja kritika – označavaju kao podrivanje autoriteta ili napad na autoritet. S obzirom da je taj odbrambeni argument čest, mogao bi se razumjeti da ima veliku važnost ili čak naročitu moć odvraćanja.
S druge strane, može se postaviti pitanje zašto je vjerskim zajednicama (pre)važan autoritet, da li je njihov glavni cilj da imaju i sačuvaju autoritet? Čemu im autoritet uopće služi i u kakvoj im je funkciji?
Ovdje pitanju autoriteta ne prilazimo s ambicijom detaljnog i višestranog razmatranja odnosa autoriteta i misije s pozicije filozofske-etičke i sociološko-psihološke analize i argumentacije ili ukazivanja na postojanje komplementarnosti i međusobne upućenosti. No, korisno je naznačiti još jednu perspektivu i dimenziju sagledavanja autoriteta u kontekstu javne djelatnosti vjerskih institucija i njihovih predstavnika.
Pokušajmo razmišljati o mogućem odgovoru na pitanje: Zašto bi neko pred sobom imao cilj da drugome bude autoritet i zašto bi imao potrebu da se nametne drugome za autoritet? Ako neko – pojedinac, grupa ili institucija, isključujući autoritet demokratske države i njenih demokratskih zakona – ima potrebu da nametne drugome svoj autoritet, nije li to znak da je taj namećući autoritet u krizi, da nije siguran u vlastitu ispravnost i vrijednost? Dakako, prije je to pokazatelj slabosti, nesigurnosti, nezrelosti pa time i nedostojnosti da se bude autoritet. Jer, autoritet koji se nameće prvenstveno silom, zabranama i kaznama nije autoritet nego prisila.
S druge strane, krajnji cilj vjerskih institucija i njihovih lidera nije i ne može biti da vjernicima i ljudima općenito nametnu sebe za njihove autoritete. Naime, strpljiva izgradnja vlastitog moralnog autoriteta može biti jedno od pomoćnih sredstava za postizanje konačnog cilja koji se ogleda u vršenju misije, služenja u dobru vjernicima i svim ljudima. Prema tome, vjerske institucije i lideri nemaju potrebe da nameću ili, ne daj Bože, prisilom i ucjenom održavaju vlastiti autoritet. U tom slučaju ne radi se više o autoritetu nego o gruboj autoritarnosti. Štaviše, one u djelokrugu svoje posebne pažnje uopće ne bi trebalo da imaju pitanje autoriteta, jer su uvjerene da će istinski autoritet prirodno i logično doći kao posljedica predanog i bezinteresnog vršenja misije kao svoga uzvišenog ideala. Fokus na autoritet radi autoriteta može biti samo prepreka posvećenosti misiji.
Mnogo je kur’anskih podsticaja i primjera koji mogu potkrijepiti ovakav pristup. Kur’an naređuje Muhammedu, a. s., da ustane i opominje i da radi Gospodara svoga trpi (Al-Muddassir, 2, 7), ne vodeći računa o javnom ugledu i imidžu koji će njegovo vršenje misije imati u idolopokloničkoj i neprijateljski usmjerenoj sredini. Kur’ansko pravilo je ustrajnost na Pravom putu, a ne priskrbljivanje autoriteta. “Ti idi Pravim putem kao što ti je naređeno, i nek tako postupe i vjernici koji su uz tebe.” (Hud, 112)
Predanost vršenju misije bila je odlika svih Allahovih vjerovjesnika. Sura Nuh naglašava upornost u pozivu Nuha, a. s., i uporno odbijanje Allahovog poziva od strane njegovog naroda. “Gospodaru moj, ja sam narod svoj i noću i danju, doista, pozivao, ali ga je pozivanje moje još više udaljilo.” (Nuh, 5-6) Također, primjer Huda, a. s., i njegovog naroda Ada ilustrira da vršenje misije u pojedinim okolnostima ide na uštrb javnog autoriteta i imidža. Predvodnici Hudovog naroda na njegov poziv su odgovarali: „Mi smatramo da si ti doista neznalica i mi mislimo da si ti zaista lažac.“ (Al-A’raf, 66)
Katkad se stječe dojam da su u vjerskim institucijama, ili pojedini njihovi predstavnici, više zabrinuti nad vlastitim imidžom i odbranom javnog ugleda, tj. autoriteta, nego brigom o vršenju Objavom ustanovljene misije. Time se zapada u stupicu zamjene krajnjeg cilja i jednog od njegovih sredstava, ali i relativizaciju misije. Konačno, više od autoriteta radi autoriteta, vjerskim institucijama je mnogo više potrebna usredotočenost na misiju, a autoritet će u tom slučaju doći kao prirodan slijed i Allahova pomoć čestitim i predanim robovima.
