U saopćenju za javnost nakon zasjedanja Sabora Srpske pravoslavne crkve, objavljenom 18. maja 2019. godine, Srpska pravoslavna crkva je poslala više direktnih i indirektnih poruka Islamskoj zajednici i muslimanima na Balkanu.
U saopćenju je navedeno da je crkveni Sabor došao do zaključka o ugroženost pravoslavlja u skoro cijelom regionu. Naime, Sabor je, kako se navodi, razmatrao stanje SPC-a „u državama stvorenim na razvalinama bivše Jugoslavije, pri čemu je konstatovano da su animoznost i diskriminacija u odnosu na našu Crkvu prisutne, u većoj ili manjoj mjeri, gotovo svuda – u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Sjevernoj Makedoniji, a naročito u Crnoj Gori“.
Dakako, moglo bi se kazati ništa novo, jer priča o ugroženosti Srba, pa time i pravoslavlja i pravoslavne kulture, u bivšoj Jugoslaviji je dugo bila opće mjesto i vodila je u sukobe i ratove. Crkva i danas insistira na matrici ugroženosti pravoslavlja, odnosno srpstva, na svakom mjestu gdje ono nije integrirano u jedinstveni srpski prostor, odnosno gdje to nije država Srbija. Srpska pravoslavna crkva jedino u Srbiji nije ugrožena.
Međutim, pažnju posebno privlači znakovita konstatacija u saopćenju kojom Srpska pravoslavna crkva obznanjuje kakvu bi Islamsku zajednicu željela da vidi, ili kakvu je spremna podržati tamo gdje ona dominira. Sabor je ocijenio, navodi se dalje u saopćenju, „odnosi sa Rimokatoličkom Crkvom i sa Crkvama Reformacije u Srbiji, kao i sa Islamskom zajednicom Srbije, tradicionalno su dobri i korektni, što se, nažalost, ne može reći za odnose sa određenim krugovima Rimokatoličke Crkve u Hrvatskoj i Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.”
Jasno i nedvosmisleno Srpska pravoslavna crkva poručuje da Srbiji, gdje je njen utjecaj izrazito velik i još uvijek u nekim segmentima, možda, i presudan, treba Islamska zajednica koja će biti vezana za Beograd i srpsku politiku, podanička i otuđena od volje muslimana. Prema tome, zahvaljujući podršci crkve i države omogućena je dosadašnja održivost raskolničke i sektaške organizacije pod nazivom „Islamska zajednica Srbije“, koja je nastala putem puča u legalnoj Islamskoj zajednici. Srpska politika i crkva su infrastrukturna podloga za održanje raskolničke Islamske zajednice. Na to treba računati u budućnosti, jer će srpska politika i crkva braniti raskolničku Islamsku zajednicu do posljednjeg „muslimana“ koji je bude prihvatao i za nju se vezao. Stoga vegetiranje takve zajednice može trajati veoma dugo, održavanje njenog života na vještačkim aparatima moguće je desetljećima. Štaviše, srpskoj politici i crkvi, za pretpostaviti je na temelju dosadašnjih iskustava, odgovara i potrebno je postojanje što više vjerskih zajednica muslimana, a najmanje dvije, koje će biti međusobno suprotstavljene i konfrontirane. Njima ne treba nijedna jaka i stabilna Islamska zajednica, nego više slabih i posvađanih zajednica muslimana kojima će oni po potrebi i u intervalima pružati podršku – nekad jednoj, a nekad drugoj – i gdje svaka od njih treba biti sredstvo i palica kojom će država tući ovu drugu, držeći stanje tihog internog konflikta.
I dok javno izražava podršku sektaškim vjerskim zajednicama u Srbiji, Srpska pravoslavna crkva obrušava se na Crnogorsku pravoslavnu crkvu i njene aktivnosti, odričući joj svaki legitimitet i pravo na postojanje, te optužujući crnogorsku državu da se direktno miješa „u unutrašnje crkvene poslove“, uključujući nasilno oduzimanje „svetinjâ u korist kanonski i realno nepostojeće Crnogorske Pravoslavne Crkve“.
Isto tako, crkveni raskol u Ukrajini, te „promašeni pokušaj Carigradske patrijaršije da taj problem riješi ‘preko koljena’“, u ovom crkvenom saopćenju označava se najvećim problemom pravoslavne crkve danas i dodaje da SPC „ne priznaje novoustanovljenu paracrkvenu strukturu u Ukrajini“.
S sjedne strane, Srpska pravoslavna crkva svim silama, uključujući i nedostojna sredstva, nastoji osigurati totalnu dominaciju među pravoslavnim stanovništvom na Balkanu, „ratujući“ sa rumunskim, bugarskim, makedonskim i crnogorskim pravoslavnim autokefalnim tendencijama i lokalnim crkvama, i istodobno u Ukrajini lokalnu crkvu, koja se odvojila od Ruske crkve, naziva „paracrkvenom strukturom“, a s druge strane u Srbiji podržava i hvali raskolničku Islamsku zajednicu. Toliko licemjerja, neprincipijelnosti i kontradikcije u samo jednom crkvenom saopćenju.
Srpska pravoslavna crkva ovim pokazuje da će svugdje gdje ima utjecaj podržati slabljenje Islamske zajednice, da će je uz podršku politike i države obesnaživati sve dok Islamsku zajednicu ne svedu, srpska politika i crkva, na njihovu mjeru podobnosti i lojalnosti.
