Kada se analizira marginalizacija žena u islamskim klasičnim djelima nije riječ o prirodi islama, već o prirodi muškaraca. Najznačajniji autori iz oblasti fikha, tefsira itd. jesu muškarci, ali u njihovom arapskom društvu je tada dominirao mentalitet apsolutne muške dominacije, što nije nikakav sakralni, propisani, islamski svjetonazor. To marginaliziranje žena u naučnom svijetu kod muslimana je posljedica kulture, a nikako rezultat islama.
Promovirati naučnu kompetenciju žena u islamskim naukama je još uvijek nezahvalna tema, s obzirom da mnogi muslimani, čak i najobrazovanije žene iz različitih znanstvenih oblasti, svjesno ili nesvjesno se usmjeravaju samo na pitanja o porodici, odgoju, “ženskim“ pitanjima, ravnopravnosti spolova, familijarnim dilemama itd., čime se zanemaruje naučna kompetencija u njihovim primarnim naučnim oblastima. Po toj logici svaka žena je ekspert za porodicu, brak, psihologiju muževa i feminizam u najširem smislu na što, nažalost, pristaju i same žene. S ovom tendencijom uporedo ide i problem poistovjećivanja žene s porodicom, pa se dojučerašnji ženski aktivizam nazvao i ograničio na brigu i govor o braku i porodici što dovodi do morbidnog pitanja koliko je žena uopšte žena ako nije u braku ili nema porodicu. Naravno, samo spajanje braka i porodice u sintagmi dovodi do izvjesne tautologije, jer brak bi trebao biti sam po sebi porodica i onda kada bračni par nema djece, tj. porodice.
Čitajući knjigu Muhaddise – učenjakinje u islamu Muhameda Ekrema Nedvija, s prosvjetljujućim informacijama o hiljadama žena, među kojima su i one od kojih su učili najveći učenjaci od Sufjana es-Sevrija do Ibn Hadžera i drugih, postavljamo pred sebe potrebu analize, naročito u bh. kontekstu, gdje su danas muslimanke učenjakinje. Vjerovatno će se pri odgovoru istaknuti sve veći broj magistarskih i doktorskih radova na islamskim fakultetima, ali treba biti oprezan u vezi s takvim simplificiranjem. Bolonjski proces u BiH sam po sebi je takav da proizvodi brojne titule,ali društvo je opet u situaciji da je teško pronaći kompetentne istraživače, muškarce ili žene, čak i u oblastima u kojima magistriraju što dovodi do situacije, primjera radi, da i pored brojnih istraživača nema ko u javnom diskursu nametnuti kontra argumentaciju napadima na fetvu o dozvoli stambenog kredita ili raspodjeli zekata. Stoga, čime se bave brojne svršenice islamskih fakulteta i postdiplomskih studija i na koji način one danas slijede put učenjakinja spomenutih u ovoj i sličnim knjigama? Grade li svoju naučnu karijeru u određenoj oblasti, što zahtijeva i savremeni akademski profil na Zapadu, ili su pak primorane biti predavačice o braku i porodici ili neobavezujućim temama koje mogu držati i svršenice medresa ili samostalno vjerski obrazovane žene? Naravno, neki će kazati da je to posljedica institucionalnog propusta i odnosa IZ i teološke akademske javnosti prema ženama.
Primjera radi, umjesto Novog Muallima i Glasnika koje čita uži krug ljudi, najčešće uposlenika Islamske zajednice, najtiražniji bh. časopis Takvim može biti važan medij za promociju vjerskih učenja koji nastoji približiti znanstvenu misao čitaocima različitih profila. U periodu od 2008. do 2018. godine objavljeno je 48 radova iz oblasti tefsira. Samo je jedna žena, magistar nauka, autor rada u čijem sadržaju dominira tumačenje Kur’ana. U istom periodu u Takvimu, znači deset zadnjih godina, iz oblasti fikha, koji je uvijek ili svakodnevno aktuelan, objavljen je 21 rad. Nijedan ne potpisuje žena. U novinama s najvećim ili jednim od najvećih tiraža u BiH, Preporodu, koji se čita u cijelom svijetu gdje se nalaze Bošnjaci, u 2015. godini, među stotinama tekstova u Preporodu nema nijednog teksta iz određene islamske discipline kojeg potpisuje teologinja kojoj je to uža stručna oblast. Objavljeno je sedam zasebnih autorskih tekstova, koji se dovode u vezu s islamom, autorica koje nisu teologinje ili su pak teološki obrazovane, a pišu o općim temama u vezi s vjerom poput članka o ljubavi prema Poslaniku, a.s., ljepoti posta, članaka koji se dovode u vezu s aktiviranjem ženskih džemata ili brakom kao mikrokozmosom. U 2017. godini također nema teologinja kao autora iz specifične islamske discipline, ali je značajan broj radova teologinja među kojima su dva vrlo kvalitetna koji se bave fikhskim propisima specifičnim za žene i koji nisu na tragu marketinških trikova poput Ilmihal za ženu koji je samo ružičasta kopija klasičnog ilmihala.
Bitniji od mezheba je spol
Ističemo fikh iz razloga što, kada je riječ o fikhu u BiH, postoji neka latentna tendencija da se on pretvori u mušku nauku. Postoji bojazan da se žene bave fikhom, a kada se iščitavaju biografije muslimanki može se steći uvid u to kako su žene davale fetve i šta najveći učenjaci misle o kompetenciji žena u oblasti fikha, uključujući i Ibn Tejmijine učenike na koje se pojedinci konvencionalno pozivaju kada im je potrebna argumentacija da je žena Božije biće stvoreno za boravak u kući. Inače, ovo isključivanje muslimanki iz naučnog diskursa je dio maskulinizacije teologije i nastavak isključivanja žene iz javnog života, barem teoretski, što je prisutno od kraja petnaestog stoljeća, o čemu govori i Basim Musallam. Od kraja 15. stoljeća žene, koje su bile važne u muslimanskim društvima, iščezavaju iz biografskih leksikona pa je tako El-Gazzi u svom leksikonu uključio samo dvanaest žena, El-Muhibbi nijednu, a njihovi prethodnici poput Ibn Hadžera i Ibn Sehavija, ili ranijeg Ibn Sa’ada, navodili su stotine biografija žena. Biografski leksikon Ibn Sehavija zabilježio je čak 1.075 biografija žena. Ibn Hadžer navodi pedeset i tri žene od kojih je učio, a Es-Sujuti trideset i tri. Ovaj trend se može porediti sa sličnim problemom kojeg su imali klasični katolički autori, što primjećuje katolički teolog Alen Krstić koji kaže: “Daleko više nego slutimo, žene su bile aktivne u prvim kršćanskim i muslimanskim zajednicama. U zaborav je potisnuto da je Isus pozivao nasljedovateljice, protivno židovskim običajima, jednako kao i to da su u prvotnim kršćanskim zajednicama kao proročice, evanđelistkinje i đakonise djelovale mnoge žene. Kroz povijest su muškarci zaturili mnoga imena takvih žena ili su čak, prevodeći svete spise, ženska imena pretvarali u muška. Takva vrsta skrivanja i neznanja na djelu je i u muslimanskoj tradiciji.“
S druge strane, kada se analizira marginalizacija žena u islamskim klasičnim djelima nije riječ o prirodi islama, već o prirodi muškaraca. Najznačajniji autori iz oblasti fikha, tefsira itd. jesu muškarci, ali u njihovom arapskom društvu je tada dominirao mentalitet apsolutne muške dominacije, što nije nikakav sakralni, propisani, islamski svjetonazor. To marginaliziranje žena u naučnom svijetu kod muslimana je posljedica kulture, a nikako rezultat islama. Upravo se trebamo plašiti ovog muško-teološkog trenda da se potiskivanjem žena u tematski prostor porodice, odgoja, domaćinstva vraćamo tamo odakle je islam počeo. Tarik Ramadan primjećuje kako su ashabi i prva ulema čitali Tekst o ženama u svjetlu kategorija “kćerke“, “sestre“, “žene“, “majke“, i preispitivanje statusa žena je išlo korak po korak što se, logično, trebalo progresivno nastaviti u okviru intencija Kur’ana i Poslanikovog, a.s., sunneta. Međutim, umjesto progresivnog razvitka prava žena od vremena Poslanika, a.s. do danas, zapravo u budućnost, dešava se suprotno – ono zbog čega su i danas aktuelne nesuvisle rasprave o statusu žena. Međutim, bez obzira na sve ovo pa čak i kada bi postojala sistematska marginalizacija žena islamskih znanstvenika, ne treba na taj način pojednostavljivati problem i prihvatiti to opravdanje. U današnjem svijetu tehnike i tehnologije teologinje se mogu profilirati u određenim islamskim disciplinama na internetu vrlo lahko i omogućiti javnosti uvid u njihove autorske članke ili predavanja iz različitih stručnih oblasti. Tako da ako zaista postoji to institucionalno pogrešno profiliranje žena: da budu eksperti za teme o ženama, porodici, braku, isto kao što neki pokušavaju profilirati ženski aktivizam u džematima kao neki džamijski super tim za higijenu i zakuske nakon večeri Kur’ana i mevluda u džamijama, postoji i odgovornost ličnog profiliranja i samopromocije profesorica i magistrica islamskih nauka putem interneta koje im niko ne može ni osporiti niti zabraniti. I tu je jedna tužna slika: kada umjesto stručnih komentara, tekstova i radova naših stotina profesorica islamskih nauka Internet obiluje ideološki obojenim radovima žena o islamu, a koje nemaju stručnu kompetenciju.
Jet-set vjera
Uvidom u povijest islama, shvatit ćemo kako su fascinantne biografije nekih žena koje su putovale radi stjecanja znanja i širenja znanja. Ova praksa ili činjenica o slobodi putovanja žena nije zapanjujuća muslimanima u Bosni koji nemaju problem s time da žena putuje sama, naročito danas kada su opće sigurnosne mjere dostigle zavidan nivo. Nažalost, u BiH su evidentne nove tendencije koje drže upitnim da žena putuje sama. Nije riječ samo o radikalnijim stavovima muškaraca, već i samih žena. U BiH, bez obzira koliko se kritika radikalizma usmjeravala na muškarce kao nosioce ograničavajućeg puritanskog tumačenja islama, nerijetko su radikalnije žene nego muškarci pa i po ovom pitanju slobode žena. Muškarci vremenom zbog zahtjeva prostora i svakodnevice spremni su i odustati od nekih radikalnih vjerskih stavova, ali žene kod kuće između četiri zida bez iskustva ili izloženosti poslovnim, odnosno realnim izazovima u javnosti i svakodnevici ostaju ili postaju znatno privrženiji nosioci i čuvari radikalnijih stavova. To je jedan čelični zid koji nastoji živjeti utopijsku sliku islamske države.
Međutim, ovo putovanje žena radi znanja, o kojem se govori u historijskim dokumentima, bitno je ovdje s jedne druge pozicije. Naime, danas predstavnice ženskog aktivizma u džematima u BiH, ali i u drugim državama, pozivaju kao predavače na tribine ili druženja ne žene koje su nosioci znanja u određenim oblastima, kako bi širile znanje, već žene koje svojim nastupima trebaju biti zanimljive. Tako umjesto ozbiljnih stručnih, džematlijkama prilagođenih predavanja, u bh. džematima i u dijaspori cvjetaju pozornice žena koje zabavljaju svojim doskočicama o odnosima između svekrve i snahe i bračnih pikanterija. Odnosno, predavanje je dobro koliko je zanimljivo, ispunjeno smijehom, pa čak i vjerskim šundom koji se širi poput kuge, a ako se još nađe kakva pjesma, koju sakraliziramo imenovanjem kao ilahije, predavačica je uspjela. Trebaju li aktivistkinje u džematima – koordinatorice dozvoliti sebi da umjesto promocije i gradnje novih generacija muhaddisa i pravnica grade jet-set zabavljačice, koje su sa svojim knjigama kao putujući trgovci po bh. džematima i dijaspori.
Međutim, to je manji problem, jer mi smo u svijetu tržišta i vjera ili vjerski savjeti se marketinški promoviraju i prodaju. Ono što može biti problem jeste ako se i mlade profesorice islamskih nauka, potencijalne muhaddise i učenjakinje, priklone ovom aktuelnom tržišnom trendu i umjesto izgradnje ozbiljne naučne karijere izaberu put zvijezda večeri mevluda i ilahija i neobaveznih tema, dok im fotografije krase promotivne plakate ili pozivnice za druženja. Na taj način će biti samo dio svjetskog trenda u kojem žensko lice prodaje proizvod makar on bio i vjerskog karaktera.
