Piše: Elvedin Subašić
S obzirom da je tekst nastao osmog marta, koji se u nekim zemljama obilježava kao Dan žena, osvrnimo se na odnos muslimana, tačnije na iskazivanje pažnje ženi
Muslimani u naprednim zapadnim zemljama ovaj dan mogu ignorirati u skladu s općim pogledom društva na ovaj dan kao travestiju i kič onih koji ne razumiju poruke poput one da ženama ne treba dan, već suštinska ravnopravnost, te da je taj dan zapravo praznik seksizma i spolnog dualizma koji donosi više štete nego koristi. Drugi muslimani, oni u bivšim komunističkim ili u zemljama koje su bile pod utjecajem komunizma poput Kirgistana, Afganistana, Azerbejdžana, BiH, Hrvatske itd. obilježavaju simbolično ovaj dan, a u nekim zemljama on je čak i zvanični praznik. Status žena u ovim zemljama upravo potvrđuje stavove feministica i društva općenito u spomenutim zapadnim zemljama o Danu žena kao kiču i apsurdu. Naime, u ovim zemljama žena je u procesu emancipacije koja se kreće od oslobađanja žene od statusa robinje do postizanja nediskriminacije prilikom prijave na posao. Tamo gdje žene nisu robinje koje imaju pravo govoriti kada muškarac dozvoli ili imaju “pravo“ biti kažnjene jer su dopustile da budu silovane, ideal žene je određen tradicionalnom antikulturom poput ustajanja pred trudnicom ne zbog njenog stanja, već što se možda muškarac nalazi u njenom stomaku ili čašćenjem žene počasnom titulom dobre domaćice koja podrazumijeva puno radno vrijeme i nakon povratka s posla. Doduše, ovi elementi se pronalaze i u naprednim zapadnim zemljama, ali se ne idealiziraju niti nameću kao kulturološki obrazac.
Pored ove dvije skupine muslimana, postoji i ona koja odbija ili zabranjuje proslavu Dana žena. U ovoj skupini se identificiraju tri podskupine. Prva, ona manja, odbija proslavu Dana žena jer je to nesuvislo samo po sebi, a razlikuju se od prethodne dvije skupine jer je indolentna na bilo kakve kulturološke obrasce ili emocionalnu nadgradnju. Druga skupina, veća i sve aktuelnija u svijetu, Dan žena promatra iz ugla prava kojeg smatra i naziva islamskim. Dan žena je prema ovoj skupini novotarija ili imitiranje nemuslimana u kontekstu hadisa Muhammeda, a.s. poput: “Ko oponaša neki narod, on je od njih.” Inače, poseban problem u muslimanskom diskursu je poopćavanje značenja ova dva pojma, koji fluktuiraju filozofijom spasenja ove skupine, koje vodi ka sakralizaciji realnosti te se tako, naprimjer, sadržinski opseg pojma novotarija širi i na nevjerske dimenzije. Njegova široka upotreba ima asocijativnu snagu revitalizacije Poslaničke tradicije koja upozorava na opasnost od novotarija u vjeri. Međutim, ovdje samo spomenimo da prema ovom stavu Dan žena nije izraz kulture, već svojevrsna novotarija kao remanencija tuđih religijskih ili antireligijskih formi.
Treća podskupina muslimana, u okviru ove treće skupine, na tragu je filozofije koja je frankenštajnska simbioza stavova svih ovih skupina i podskupina, a čiji društveni obrazac ide u smjeru obogaćivanja već poprilično bogatog muslimanskog leksikona floskula, kao što su islamska država, pravedna vlast, islamski moral. Riječ je o argumentaciji skupine da ne obilježava Dan žena, jer islam je dao dostojanstvo ženi kao nijedan drugi sistem te stoga odnos prema ženi je više od isticanja nekog posebnog dana i ona je u islamu, a misle na sebe, na pijedestalu svih preostalih dana u godini. Na ovaj način ova skupina sebe smatra superiornijom od ostalih i nudi savršen pogled na status žene u svijetu. Floskule su to što jesu, jer ne obavezuju, te teško mogu biti predmet evaluacije, jer nakon fijaska implementacije te floskule u stvarnosti apologetika se uvijek bazira na objašnjenju da je fijasko posljedica pogrešne implementacije ponuđenog savršenog koncepta ili vanjskih negativnih utjecaja. Stoga, vjerujući u mogućnost savršenosti u stvarnosti i negirajući sopstvene nedostatke, floskula je zapravo samo još jedno ime utopije, kojom je muslimanski um opterećen stoljećima. Na primjeru odnosa prema ženama ova skupina muslimana vjeruje u jedan savršeni sklad muško-ženskog svijeta u kojem su žene sretne, dok u isti mah se može svjedočiti da u njihovim i domovima muslimana širom svijeta muslimanke nisu zadovoljne, ako već izbjegavamo kazati da su nesretne. Pogled na žene u porodicama, zajednicama i društvima u kojima ove skupine vide ideal ženskog života i uspješnu manifestaciju njihove floskule, ostaje oslobođen kritičkog pitanja: da li znaju ili jesu li imale priliku za drukčije ili bolje? Nedostaje li osmomartovskog i svakog drugog cvijeća, doslovno i figurativno, u preostala 364 dana upravo u tom njihovom idealističkom svijetu u kojem je žena važna?
Vjerovatno je potreban multidisciplinarni pristup analizi svijesti ove skupine, ali svakako ne treba marginalizirati mogućnost da je posrijedi odsustvo emocionalne i socijalne inteligencije, lijenost i seksizam pod krinkom vjerskog puritanizma i kritičke demarkacije univerzalnih vrijednosti i konvencionalnih modela konzumerističkog društva. Drugim riječima, moralističko poimanje odnosa prema ženi kod ove skupine treba promatrati upravo s pozicije morala, krenuvši od pojma iskrenosti. S prethodnim skupinama je mnogo lakše razgovarati, koliko god to paradoksalno zvučalo, i na njihovom svjetonazoru raditi, dok kod ove zadnje to je sizifovski posao. A, takvih je sve više.
