I drugdje je u ovim crticama o Kurʼānu bilo riječi o raznolikim pitanjima koja se spominju na stranicama te knjige. Ovaj put treba, tek nakratko, osloviti jedno za Kurʼān iznimno važno pitanje – onȏ o početku stvaranja.
Tim pitanjem Kurʼān oslovljava čovjeka na mnogim mjestima iznutar svoje cjeline. Moglo bi se kazati da knjiga Kurʼāna pitanjem o stvaranju, napose o početku stvaranja, oslovljava sve čovjekove duhovne i mentalne moći: um, razum, diskurzivne snage, intuiciju, imaginaciju…
Spajajući motiv putovanja Zemljom kao planetom sa motivom stvaranja, Kurʼān u sūri Pauk/al-ʻAnkabūt (29:20) obznanjuje jedan neobičan imperativ:
“Putujte po Zemlji vi,
pa vidite/razmotrite kako je On [Bog] započeo stvaranje,
a potom će Bog i drugi put obnoviti stvaranje!“[1]
Vratimo li (ili: utkamo li) ovaj āyat, tj. znak, u cjelinu znakova Kurʼāna, u onu cjelinu u kojoj se svaki pojedinačni znak Kurʼāna jedino punovažno shvaća i razumijeva, pruža nam se prilika za nekoliko važnih “otkrića“.
Prvo, ovaj āyat je po sebi Božanski poziv čovjeku da bude svjedok Božanskog stvaranja. Ili, pak, da čovjek bude svjedok životnog kolanja. Samo iz života nastaje život – poruka je Kurʼāna kroz nekoliko njegovih alineja.
Drugo, ovo mjesto Kurʼāna (29:20) sadrži nagovor čovjeku da se upita o samom početku stvaranja. Slobodnije kazano, scenski postav ovog retka Kurʼāna je sljedeći: Čovjek putuje svijetom, odnosno planetom Zemljom, on je putnik koji je već živ, oko njega je, isto tako, posvuda život, mineralni, vegetativni i animalni. Unaokolo je i svemir prostrani koji, također, na neki način živi svoj život.
Čovjek posmatra te daleke svjetove, ili, pak, onim bližnjima putuje i hodi, i onda, najednom, prisni nagovor Kurʼāna:
“O čovječe, pogledaj, razmotri kako je Bog započeo stvaranje!“
Nagovor Kurʼāna fa ʼnẓurū (posmotrite!) svojim oblikom u arapskom jeziku podrazumijeva da čovjek treba upotrijebiti svoje najveće umne, mentalne, intuitivne i imaginativne moći da bi odgonetnuo to kako je došlo do prvog zbivanja stvaranja.[2]
Treće, kao da ovaj nagovor Kurʼāna poprima i oblik jedne prijekorne opomene: “O, vi, ljudi! Pogledajte/razmotrite kako je Bog započeo stvaranje!“ Ovaj Božanski nagovor ima u vidu da svakodnevni poslovi ljudi i hitnja u njima odvlače ljude od najvažnijih svrha života samog. Kao da su baš tom hitnjom ljudi bačeni onkraj života. Nagovor da “razmotre kako Bog započinje stvaranje“ pomalja se kao prilika za otrežnjenje čovječanstvu koje kao da je usred jednoga sprinta prema varljivim ciljevima ovosvjetskoga života.
Četvrto, u ovom Božanskom nagovoru nahodi se i jedna dragocjena prilika čovjeku da se začudi. Nije ovo jedino mjesto u Kurʼānu gdje se ljude poziva čuđenju koje ih oplemenjuje. Čuđenje je tim plemenitije što je okrenuto ka onom najuzvišenijem, najtajanstvenijem.
Čuđenje
nad tim kako Bog započinje stvaranje istovremeno je i čuđenje nad sobom kao Božijim
stvorenjem.[3] Jer,
čovjek nije stvorio samoga sebe – poruka je Kurʼāna kazana na nekoliko mjesta.
[1] Pauk / al-ʻAnkabūt, 29:20. Usp. “Sprich: ʼReist durch das Land und schaut, wie Er Seine Schöpfung begonnen hat und sie dann wiederholt.“ Henning, S. 398; “Say (O Muhammad): ʼTravel in the land and see how He originated creation, then Allah bringeth forth the later growth…ʼ“ Pickthall, p. 286.
[2] Usputno podsjećamo da su drevni arapski filozofi riječju naẓariyya prevodili grku riječ theoria.
[3] Dobro je u vezi s ovim prisjetiti se četiri važna Kantova pitanja impregnirana u njegovu filozofiju: 1) Šta mogu znati? 2) Šta trebam činiti? 3) Čemu se smijem nadati? 4) Šta je čovjek?
