Email: info@cdv.ba |Telefon: +387 33 570 025

Poslijeratni međureligijski dijalog u Bosni i Hercegovini: (ne) naučene lekcije

Piše: Ahmed Kulanić

Brutalnost rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992-1995) – okarakterisanog kao najkrvavijeg takve vrste na evropskom tlu od Drugog svjetskog rata, čiji je rezultat etničko čišćenje i genocid nad Bošnjacima  – ohrabrila je glasove skeptika da se došlo do kraja konceptima multikulturalnosti, pluralizma i vjerski raznolikih društava. Oslanjajući se na Huntingtonovu teoriju o sukobu civilizacija koja naglašava nemogućnost saradnje između različitih kulturnih (religijskih) tradicija, mnogi autori koji se fokusiraju i bave Balkanom u cjelini, a posebno Bosnom i Hercegovinom, zagovarali su tezu o prevelikim i predubokim razlikama među građanima koje je teško ili gotovo nemoguće prevladati. Stoga, bosansko poslijeratno iskustvo kao i međureligijski dijalog i inicijative koje karakteriziraju dvadeset i tri godine mira u postdejtonskoj Bosni daju nam solidnu osnovu za procjenu lekcija koje (ni)smo naučili.

Koraci ka međureligijskom dijalogu

Usvajanje Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (DPA) u Daytonu (Ohio, SAD) i njegovo potpisivanje u Parizu 1995., s ciljem okončanja rata u Bosnia i Hercegovini, donijelo je ne samo mir već i omogućilo uspostavljanje čvrstog temelja za proces pomirenja u Bosni i Hercegovini. Nestabilan i kompleksan politički sistem (stvoren u Daytonu) zahtijevao je, osim međunarodne zajednice i njenih organizacija prisutnih u Bosni i Hercegovini i domaćih političara, veću ulogu i vjerskih vođa kako bi se implementirale sve odredbe DPA i stvorilo stabilno i sigurno okruženje u BiH, posebno onima koji su protjerani iz svojih domova. Tako su lideri četiri tradicionalne vjerske zajednice (Islamska zajednica u BiH, Rimokatolička crkva, Srpska-pravoslavna crkva i Jevrejska zajednica), uz pomoć Svjetske konferencije o religiji i miru (WCRP) – sada poznate pod nazivom Religije za mir, uspostavile Međureligijsko vijeće (prvo takve vrste) u Bosni i Hercegovini 1997. godine – i to samo godinu i po poslije rata – sa samo jednim ciljem: poticanje pomirenja među različitim etničkim grupama u Bosni i Hercegovini. Osnivanje MRVBiH bilo je u skladu s modelom pristupa od vrha prema dolje, prema kojem međureligijski dijalog se razumijeva na način da vjerske vođe i predstavnici iniciraju i razvijaju aktivnosti na terenu koje bi doprinijele razvoju saradnje i pomirenja.

Od svog osnivanja, MRVBiH je učestvovao, promovisao ili organizirao brojne aktivnosti u Bosni i Hercegovini, ali i u regionu koje su MRVBiH pozicionirale kao najveću organizaciju civilnog društva u promociji pomirenja na Balkanu kroz međureligijski dijalog te uz pomoć religijskih zajednica i vjerskih institucija. MRVBiH je u posljednjih dvadeset i dvije godine svoj rad usmjerio na pet glavnih nivoa: sa pojedincima, lokalnim (nevladinim) organizacijama, međunarodnim organizacijama, vjerskim zajednicama/crkvama i državnim institucijama; i nekoliko ključnih aspekata ili dimenzija: rad sa ženama, mladima, mladim teolozima i vjerskim službenicima (svećenicima, rabinima i imamima). Pored toga, MRVBiH je organizovao nekoliko naučnih konferencija naglašavajući snagu i ulogu međureligijskog dijaloga u BiH ali i njegov značaj na globalnom nivou, posebno u svijetu poslije 11. septembra, promovirao i objavio nekoliko knjiga među kojima se ističe zajednička publikacije O vjerskim običajima muslimana, pravoslavnih Srba, katolika i Židova u Bosni i Hercegovini (2005).

Vidljiva dostignuća

Drugi pristup u kojem se međureligijski dijalog koristi kao način za poticanje pomirenja u BiH bio je uključivanje lokalnih organizacija, lokalnih vjerskih predstavnika ili određenih segmenata bosanskog društva, tj. mladih, žena i sl. Rad sa bosanskim ženama različitih vjerskih tradicija, bosanske omladine kao i radionice za mlade teologe u Bosni i Hercegovini omogućile su razvoj budućih platformi za bolje razumijevanje kao i obogaćivanje jedinstvenog bosanskog konteksta suživota različitih religijskih tradicija. Prednosti procesa poslijeratnog pomirenja u Bosni i Hercegovini, u odnosu na druge slične slučajeve, mogu biti u razumijevanju da samo oba pristupa (od vrha prema dolje i odozdo prema gore) mogu proizvesti održivi mir i voditi ka iskrenom pomirenju podijeljenog dijela društva.

Postoji nekoliko značajnih dostignuća koje možemo istaći kao nemjerljiv doprinos međureligijskom dijalogu u Bosni i Hercegovini, a to su podizanje svijesti o neizbježnosti dijaloga u multikulturalnom i pluralnom društvu kao što je bosansko; uključivanje različitih segmenata društva kao što su žene i mladi koji bi mogli pružiti osnovu za budući razvoj, međusobno razumijevanje i održivost dijaloga; saradnja i umrežavanje lokalnih organizacija, vjerskih institucija i poglavara, s jedne strane, i međunarodnih organizacija s druge strane, kroz različite seminare, humanitarne inicijative ili obrazovne aktivnosti usmjerene na premošćavanje različitih etničkih ili vjerskih grupa, kao što je bilo osnivanje zajedničkog postdiplomskog studija pod nazivom “Međureligijske studije i izgradnja mira” 2017. godine uz učešće Fakulteta islamskih nauka, Katoličkog bogoslovnog fakulteta sa Univerziteta u Sarajevu i Pravoslavnog bogoslovnog fakulteta  – Univerziteta u Istočnom Sarajevu sa sjedištem u Foči.

Brojni izazovi i prepreke

Osim postignuća, međureligijski dijalog u Bosni i Hercegovini se suočio i sa brojnim izazovima. Činjenica da je posthladnoratovska era obilježena “sukobom” identiteta, a ne idejama, upotrebom i zloupotrebom vjerskih identiteta, uglavnom od strane političara i za političke svrhe u Bosni i Hercegovini, još uvijek stvara krhkost u društvu, što se odražava i na sami proces pomirenja. Nadalje, Dejtonski mirovni sporazum iako je pružio osnovu za dijalog i pomirenje okončanjem rata zbog njegovih odredbi, posebno u kontekstu unutrašnje državne strukture, nametnuo je etničku podjelu i segregaciju bosanskog društva koje je na kraju dovelo do formiranja etnički očišćenih teritorija a što je vidljivo u popisu stanovništva iz 2013. godine. Treća prepreka jeste bila blizina ratnog iskustva koje još neki političari koriste u svojim (pred)izbornim kampanjama. Usto, činjenica da je ratno iskustvo još uvijek svježe u sjećanju mnogih bosanskih građana, istinsko pomirenje na lokalnom nivou predstavlja izuzetke, a ne pravila. Osim toga, još uvijek postoje neriješena pitanja o ilegalnim vjerskim objektima izgrađenim za vrijeme rata na privatnoj imovini, kao što je slučaj Fate Orlović i Srpske pravoslavne crkve u Bratuncu koji podrivaju velike međureligijske inicijative promovirane i dogovorane na institucionalnom nivou. Nadalje, osporavanje, odugovlačenje i nepotpisivanje ugovora između države i Islamske zajednice u BiH predstavlja dodatni kamen spoticanja u pogledu uspostave otvorenog, pravdenog i dijaloga sa jednakopravnim učesnicima.  

Proces pomirenja, kako onaj koji se promoviše putem međureligijskog dijaloga ili inicijativa ili bilo kojim drugim sredstvom još uvijek je veoma krhak u Bosni i Hercegovini, kako zbog korištenja/zloupotrebe vjere i vjerskih identiteta od strane političara, tako i zbog unutrašnje državno-administrativne podjele koja je poticala etničke segregacije, a ne saradnju. Stoga se međureligijski dijalog mora proširiti u lokalnim zajednicama i spustiti sa “institucionalnog” i/ili akademskog nivoa, a prije svega mora biti utemeljen na domaćim iskustvima, a ne “uvezenim” rješenjima. Tako bi korištenje, razvijanje i unapređenje lokalnog iskustva koje se obično predstavlja kroz koncept komšiluka kao sredstvo međureligijskog dijaloga ili razumijevanja među različitim vjerskim grupama u BiH moglo pružiti solidnu osnovu za cijelu ideju međureligijskog dijaloga. Moguće je da nas ovakav način pomjeri od koncepta tolerisanja razlika na nivo koegzistencije razlika ili čak dalje na jedinstvo razlika, stvarajući istinsko živuće multikulturalno i pluralno društvo. Lekcije koje smo naučili iz bosanskog iskustva rata, agresije ali i poslijeratnog perioda definitivno se mogu koristiti kao model pomirenja vođenog od strane religijskih institucija, ali je potrebna duboka analiza takve inicijative kako bi se u potpunosti procijenile prednosti, ali i njeni nedostaci.