Piše: Elvedin Subašić
Muslimani bi trebali biti upoznati s intencijama etičkog sadržaja u Kur’anu i naročito u hadisima, koji ne moraju biti primjenjivi u svakom vremenu i prostoru, odnosno potrebno je razumjeti situacionu poleđinu hadisa i u tom duhu razumijevati hadis odnosno etičku dimenziju
Davno je Fazlur Rahman primijetio kod muslimana nedostatak knjiga koje bi prikazale islamsku etiku, originalni doprinos koji se ne bi bazirao na grčkim spisima, s jedne strane, i bio, s druge strane, još jedna interpretacija fikhskih propisa. Inače, muslimani priznaju diferencijaciju etičke i pravne oblasti u islamu pa tako i u Kur’anu, u kojem nad korpusom ajeta o pravu dominiraju etičke ili moralne poruke, ali ipak često etiku svode na fikhske propise ili konkretiziraju etiku partikularnim interpretacijama klasičnih islamskih učenjaka. To inherentno ograničenje etike onemogućava u mnogim slučajevima muslimanima da u svoju etiku ugrađuju kulturološke segmente koji ne proistječu iz vjerskih tekstova i pravnih elaboracija Poslanikove, a. s. prakse, ali se i ne suprotstavljaju općim islamskim principima.
Neki muslimani, a taj trend se sve više širi zbog puritanskih aspiracija, bilo kakvo modificiranje etike ili nadgradnju etičke realnosti verificiraju uspoređujući je s konkretnim situacijama i doslovnim izjavama Poslanika, a.s. Čak je i približno slična situacija iz vremena Poslanika, a.s. meritornija nego prepoznavanje intencija u brojnim rješenjima iz života Poslanika, a.s. koje bi bile primijenjene na nove slučajeve. Stoga, ako bi neko imao moralnu dilemu o trošenju pola miliona dolara na odjeću, on bi analizirao svoju dilemu kroz dozvoljenost ili nedozvoljenost zasnovanu na tekstu ili situaciji iz vremena Poslanika, a.s. Svoju dilemu bi riješio odgovorom na pitanje da li smije, a ne da li treba. Razmišljao bi da li smije fizički kažnjavati suprugu, a ne da li treba.
Na ovaj način etika koju bi mnogi jednostavno nazvali islamskom etikom, utemeljenom na Kur’anu i Sunnetu, ostaje trajno ograničena iako intencije koje stoje iza ajeta i hadisa su znatno šire i trajno neograničene. U tom kontekstu, muslimani bi trebali biti upoznati s intencijama etičkog sadržaja u Kur’anu i naročito u hadisima, koji ne moraju biti primjenjivi u svakom vremenu i prostoru, odnosno potrebno je razumjeti situacionu poleđinu hadisa i u tom duhu razumijevati hadis odnosno etičku dimenziju. Može se samo pretpostaviti vjerovatnoća drukčijeg sadržaja hadisa da je Poslanik, a.s. rođen u drugom ambijentu određenom drukčijim kulturološkim aspektima koji umnogome utječu na etiku. Međutim, ono što se mora pretpostaviti jeste vjerovatnost drukčije interpretacije hadisa i razvoja znanstvenog pristupa sadržaju hadisa i unutarnjoj kritici hadisa da su klasični muslimanski autori izrasli u drukčijem kulturološkom ambijentu. Tarik Ramadan je izvrsno primijetio o neposrednom i nesvjesnom utjecaju kulture na metodologiju islamskih učenjaka.
“Mi također trebamo i jedan eksterni, kritički pogled na proces čitanja i tumačenja. Istražujući islamsku pravnu tradiciju od njenih početaka do danas, u tri područja, komentara Kur’ana (tefsir), osnovnih principa prava i jurisprudencije (usuli fikh) te prava i jurisprudencije (fikh), uvjerio sam se da nikada nijedan učenjak nije pristupao tekstovima a da nije bio, na ovaj ili onaj način, pod utjecajem kulture u kojoj je živio. U vjerovanju ili bogoštovlju taj utjecaj nije odlučujući, ali je iznimno važan u razumijevanju utjecaja kulture na sekundarna, ponekad vrlo osjetljiva pitanja.“ (Radikalna reforma, 2011., CNS, str. 217.)
Ovo je naročito važno za bosanskohercegovački, pa i evropski ili zapadni, kontekst u kojem se razvija muslimanski identitet, odnosno razvoj etičke svijesti shodno intencijama vjerskih tekstova i zdravog razuma, daleko od prvobitne kulture Poslanika, a.s. i klasičnih muslimanskih učenjaka. Kulturološki obrasci u kojima muslimani u BiH stoljećima odrastaju uveliko su utjecali na razvoj etičke svijesti. Kultura bosanskohercegovačkih muslimana već stoljećima prezire robovlasnički sistem koji je, uvjetno kazano, prirodan u drugim muslimanskim kulturama s obzirom da nije zabranjen. Etika muslimana u Bosni i Hercegovini o slobodi i dostojanstvu svakog čovjeka je izgrađena neovisno o tomovima klasičnih djela i šerijatskih tekstova o dozvoljenosti posjedovanja robova i sluga. U bosanskom jeziku kletve su izraz maloumnika, asija i pijanica, dok su u klasičnim tekstovima međusobne kletve muslimana u razgovorima i raspravama sasvim prirodne. Nedozvoljenost ulaska u kuće bez skidanja cipela je dio kulture koja je izgradila svijest o čistoći koja je jedinstvena u muslimanskom svijetu.
Drugim riječima, koliko god iščitavali brojne vjerske tekstove kao izvor ili odraz islamskih principa toliko ih treba i kritički razmatrati kao odraz prvobitne kulture u kojoj su se pojavili, te biti svjestan mogućnosti nadgradnje islamske etike neovisno o njima ili barem njihove literalističke interpretacije.
