Piše: Elvedin Subašić
Prokletnikovo ubjeđivanje Adema, neka je mir na njega, i njegove žene, Have, u Džennetu da je vječnost okus ploda izraslog na zabranjenom stablu jeste prvo zabilježeno manipuliranje pojmovima (koje je do danas iskustveno modificirano u medijima i politici, od kojeg su najtragičniji slučajevi imenovanja nuklearnog, smrtonosnog naoružanja sofisticiranim čuvanjem svjetskog mira, podjarmljivanja drugih naroda civilizacijskim oplemenjivanjem, ateizma unaprijeđenjem tolerancije, istrebljenja nevinih žrtava antiterorizmom itd.)
Svakidašnje rasprave umjesto dijaloga, kritike umjesto prijedloga, favorizirajući subjektivni stav umjesto argumentovanog, svađe umjesto razgovora generišu niz problema u međuljudskim odnosima, njihovim relacijama, komunikaciji i interakciji, od kojih je najpogubniji fizički sukob kao vrhunac polarizacije u društvu. Viševrsnim sukobima umnogome doprinosi nekonzistentno donošenje zaključaka zbog različitog definiranja i vrednovanja pojmova što ne vodi konsenzualnoj terminologiji. Da li zbog odsustva znanstvene odgovornosti, ciljanog akumuliranja nerazumijevanja u javnosti ili, pak, indolentnosti sugovornika da definišu pojmove (o) kojima komuniciraju u prilici smo registrovati brojne nesporazume pa i sukobe u svakidašnjici. Tako dok jedni žustro brane, pozivajući se na niz argumenata, svoj stav određen jednim pojmom, drugi, istim metodološkim pristupom, još odanije napadaju taj stav ili dominantni pojam.
Čak i prvi trenuci svetopovijesnog razgovora/rasprave bili su u znaku određenja pojmova. Sveznajući Allah, dž.š. upoznaje svoju službu, meleke, o pojmu halifa, odnosno s namjesnikom na zemlji, prvom oblikovanom ilovačom najljepšeg izgleda u svijetu stvorenja – Ademom, neka je mir na njega, kojeg je već ranije upoznao s posebnim pojmovima o kojima nisu meleki imali znanja. Prokletnikovo ubjeđivanje Adema, neka je mir na njega, i njegove žene, Have, u Džennetu da je vječnost okus ploda izraslog na zabranjenom stablu jeste prvo zabilježeno manipuliranje pojmovima (koje je do danas iskustveno modificirano u medijima i politici, od kojeg su najtragičniji slučajevi imenovanja nuklearnog, smrtonosnog naoružanja sofisticiranim čuvanjem svjetskog mira, podjarmljivanja drugih naroda civilizacijskim oplemenjivanjem, ateizma unaprijeđenjem tolerancije, istrebljenja nevinih žrtava antiterorizmom itd.). Prije nego li dođe do nesporazuma u našoj svakodnevnoj komunikaciji trebali bismo naznačiti šta pod određenim pojmovima podrazmijevamo, ako znamo da oni mogu biti različito u javnosti tumačeni, objektivno ili subjektivno, politički ili kulturno, stručno ili nestručno, teorijski ili praktično, konotativno ili donotativno, znanstveno ili publicistički, te biti upoznati sa sugovornikovom definicijom određenih pojmova, koja može da proizilazi iz različitog svjetonazora, kulturnog, tradicijskog, ideološkog i dr. naslijeđa. Ovim bismo, nadati se, umanjili broj, učestalost ili intezitet sukoba. Kao primjer navedimo dva pojma.
Bog
Sa bazičnim povjerenjem i vjerom u sebe mnogobrojni autori tekstova u medijima, kojima žele utjecati na javnost, često spominju u negativnom kontekstu Boga, a s velikim slovom preciziraju na koje religijske zajednice misle. Nerijetko se u bh. medijima pojave tekstovi ili karikature koje su odraz satirično-ironične ravnodušnosti autora spram tuđeg vrednovanja pojma Bog. Kao što autor, sigurni smo, ne bi dozvolio sebi da uvrijedi čitaoce spominjući im roditelje u negativnom kontekstu, što je krajnji vid primitivnog ponašanja u javnosti, tako ne bi smio sebi dozvoliti ni uvredu čitalaca spominjući im Boga, jer je prema njihovom uvjerenju i religijskoj tradiciji Bog u hijerarhiji poštovanja iznad roditelja: …da mu Allah i Njegov Poslanik budu draži od svega… Hadis).
Stoga, svaka uvreda Boga kod vjernika jeste veća uvreda nego njegovih roditelja. Kao što mediji ne dozvoljavaju zloupotrebu medijskog prostora kroz vrijeđanje tuđih porodičnih vrijednosti, trebali bi u svojoj medijskoj etici iskristalizirati šta mnogima znači Bog. Trebaju biti svjesni da današnjim vjernicima Bog nije mitološko biće natprirodnih moći i anticivilizacijskih sankcionih mjera i metoda, već Savršenstvo kojem duguju svoju esenciju i egzistenciju i kome odaju počast svakim svojim dahom, te da uvreda njihovog Boga jeste veća uvreda nego samih njih. Inače, koliko je monoteizam utjecao na nestanak mitologije, politeizma i idolopoklonstva kao religijskog fenomena, toliko su ih moderna kultura i sekularizam reafirmirali kao kulturno i umjetničko naslijeđe svjetske civilizacije, što je utjecalo na savremenu percepciju Boga kao jednog od mnoštva bogova, odnosno atavističkih apstraktnih i iracionalnih vizija.
Vjeronauka
Pojam koji je trenutno među osnovima samokategorizacije pojedinaca u okruženju, gdje znatan broj pod medijskim utjecajem utemeljuju stav o društvenim realnostima i aspektima. Verifikacija socijalnog identiteta samokategorizacijom, kao pojedinca ili kroz grupu, u BiH se često otkriva definiranjem vjeronauke, čime se otkriva i isključivo-konačni stav mnogih prema vjeri. Opterećenost različitim motivima, pritisak konformizma i neuravnotežena orijentacija prema jednoj grupi koja prepoznaje u svom životu važnost barem individualnog svjedočenja vjerskog iskustva, doprinijeli su da se vjeronauka tumači s različitih znanstvenih, ali i kritizerskih pozicija, što je vjeronauku učinilo predmetom neispravnih zaključaka, vrednovanja pa i ideologija, a njen stvarni značaj je tako ne/hotmično degradiran.
Tako se pod vjeronaukom smatra sistematsko izučavanje Šerijata, njegovih preziciranih normi, sankcija, a ne školski predmet koji ima najviše, od svih drugih, potencijala za oplemenjivanje mladih ljudi, podučavanje kontroli govora, rada, spavanja, ljutnje, stida, ambicija, odnosno za odgoj učenika. Umjesto insistiranja na kategorizaciji ljudi na teiste i ateiste, ona zapravo podučava učenike o postojanju različitosti, ali i o uvažavanju tih različitosti. Nažalost, samo se u BiH vjeronauka imenuje predmetom koji uči djecu netoleranciji i segregaciji, dok se u zemljama, koje se uzimaju za primjer multikulturalizma, konflikti i netolerancija ne smatraju posljedicama religijske isključivosti multireligijskih zajednica, razmišlja se na sljedeći način: „Ako želimo izbjeći povratak najgorim neprilikama u prošlosti, treba da zapriječimo neki novi tok i dovedemo u postojanje mogućnosti koje su sada samo nejasno shvaćene. Danas je religija često odbacivana kao fundamentalistička uz gruba osuđivanja. Tu se ogleda hotmično neznanje drugih aspekata religije. To, dakle, čini vrlo teškim artikuliranje stanovništva principijelne tolerancije ili prihvaćanja odanosti pluralističkoj vrednoti osnovanim ni na čemu osim na nekom obliku ravnodušnosti ili relativizma. Nasuprot tome, upravo je u religijskoj usmjerenosti moguće pronaći temelj vrlo različite tolerancije. Doista, moglo bi se tvrditi da osnova principijelne tolerancije može biti nađena samo u religijskoj perspektivi…“ (Adam B. Seligman)
Iskustvo vjeroučitelja (zajedno sa socijalnim radnicima) sigurno će u budućnosti biti obogaćeno istraživanjima o nižem stepenu alkoholizma, suicida, kriminaliteta, delikvencije kod učenika koji pohađaju vjeronauku, o njihovom zrelijem odnosu prema bračnoj zajednici kao kohezivnoj cjelini koja ističe čovjekovu iskonsku prirodu za razliku od seksualno-primitivne razuzdanosti; o nekonformističnom i poniznijem odnosu učenika koji pohađaju vjeronauku prema svim životnim aspektima, naročito u međuljudskim odnosima kada znaju da i bez ovosvjetskih, pravno-formalnih sankcija, državnog zakonodavca i vanjskog zakona, u svojoj unutrašnjosti imaju onosvjetske, istinske sankcije, još jednog (Vrhovnog, Neupitnog) Zakonodavca, to jeste imaju unutarnji zakon koji se u islamskoj terminologiji naziva ahlak. Upravo će ovi učenici poduzeti inicijativu uz naučna istraživanja kako bi ukazali na sve prednosti vjeronauke (i religije), suodnosa religije i psihologije i time vratiti dostojanstvo vjeronauci, a distancirati je od emocionalnih, intelektualnih, ideoloških i socijalnih konflikata koji manipulišu pojmovima u javnosti.
Šerijat i džihad
Važan pojam koji je izložen simplifikaciji i banalizaciji čime se ugrožava njegova sakralnost jeste Šerijat. Šerijat se u javnosti, naročito putem medija, predstavlja kao arhaična mističko-egzotična ovozemaljska replika raja s poligamnim aspiracijama, višestoljetni izvor legitimiteta inkvizitorskih tehnika i sankcija, neuništiva hamajlija moralnog građanstva. Mediji interpretiraju Šerijat kao bauk nad slobodnim građaninom modernih država. Naravno, inkvizicijsko-sadističko ponašanje ISIL-ovih spodoba, kojeg definiraju realizacijom šerijatskog duha, umnogome doprinosi takvom poimanju Šerijata, kao i tumačenje šerijata domaćih kvazi-selefijskih krugova koje je ogoljeno temama o višeženstvu i važnosti imenovanja izdajnika, munafika i nevjernika. U ovakvom nedobronamjernom i dobronamjernom, ali neukusnom, pristupu zanemaruju se čak i one intencije Šerijata koje su primjenjive u svakom društvu i državi. Tako postaje sasvim razumljiva apstinencija od alkohola, opojnih sredstava, čak je u samom vrhu savremene moralne hijerarhije shodno konvencionalnim etičkim kodeksima, ali ne i šerijatska zabrana alkohola. Određeni krugovi u javnosti podržavaju seksualnu apstinenciju prije braka, koju će imenovati osobinom čednosti, ali ne i šerijatsku prevenciju – ne približavaj se bludu! Košer-hrana će postati trend i način savremenog života, ali halal hrana će ostati osobina nekog zakona koji ne pripada savremenom svijetu. Uporedo s ovim pojmom, mnogi se distanciraju od džihada, tako da malo ko od imama i učenjaka žele spomenuti ovaj pojam u svojim predavanjima i hutbama.
Selef
Moramo shvatiti da postoji ogromna razlika između čovjeka drugačijeg mezheba i čovjeka drugačije ideologije. Mnogi ne žele praviti razliku između bh. građana drugačije vjerske prakse i bh. ‘negrađana’: potencijalnih terorista, beskorisnih ekstremista ograničene moći prosuđivanja, grupa često ideološki više nego vjerski uozbiljenih, zapravo ekstremistički raspoloženih prema svakome i svemu što nije u skladu s njihovim idejama koje rezultiraju terorom i destrukcijom, neredom u institucijama koje godinama uživaju reputaciju svojim redom i radom kod bh. muslimana. Kako ne bismo ostali pri dualističkoj podjeli muslimana, na prograđanske i antigrađanske, potrebno je mnogo više raditi na detaljnijem analiziranju podjela muslimana u BiH, ne postavljajući tako složen fenomen na jednostavnu parolu: ko nije s nama – protiv nas je. Nepromišljeno imenovanje svih muslimana drukčije vjerske prakse „selefijama“ može biti trajno štetno. Naša lična definicija „selefa“ nije ni u granicama bliska deskriptivnoj, leksičkoj, rječničkoj definiciji. Samo definiranje nejasnog pojma selefizam, njegovog sadržaja, u bh. javnosti se, naročito medijima, razlikuje od slučaja do slučaja, i shodno datoj situaciji poseže se za nekompetentnim, izmišljenim i nejasnim terminima i objašnjenjima koja dovode da se nejasno definira još nejasnijim, obscurum per obscurius. Prihvatili smo određenje pojma selef i selefizam kao fenomen koji usko korespondira s fundamentalizmom, ekstremizmom, terorizmom, iracionalizmom, destrukcijom, antibosanstvom, antievropeizmom, sklonošću za uništavanjem, nasiljem, okrutnošću, pretjerivanjem, poligamijom, željom za okrutnom teokratskom vlašću i apsolutnom kontrolom cjelokupnog čovjekovog morala i društvenog života. Naravno, ovom negativnom značenju doprinijeli su prvenstveno određeni krugovi koji sebe žele predstaviti selefijskim, kroz isključivost i želju za samo “jednom istinom“ čiji čuvari i tumači mogu biti samo oni. U tom svom nekritičkom nastojanju da žive kao prve generacije muslimana, kao uzor drugima, postaju slikovit primjer kvazi-selefija, puritanaca i puritanstva. Od plemenite ideje oživljavanja načina ne života već životnih vrijednosti Muhammeda, a.s. i prvih generacija muslimana (ne)svjesno su kreirali ogoljeli puritanizam i okupirali pojami selefija iskrivljujući njegovo pravo značenje. Selef nije više sinonim za prve časne generacije muslimana, već je postao izraz za današnje puritance. Također, ono što je primijetno u našoj domovini, puritanizam polahko izlazi iz okvira vjere i zalazi u druge oblasti ili teme, poput politike ili književnosti, kakav je bio posljednji slučaj s imenovanjem Meše Selimovića izdajnikom naroda i svoje vjere.
Sunnet
Krajnje pogubno je i “iskorištavanje“ pojma sunnet u svakodnevnim interpretacijama pa se on sve manje koristi kod bh. muslimana. Nažalost i bh. ulema sve više, umjesto Sunnet, koristi termin Tradicija, Predaja ili “naša tradicija“, čime ukazuju na islamsku tradiciju Bošnjaka, koja može u budućnosti kod šire muslimanske javnosti stajati spram Sunneta i tamo “njihove tradicije“. Na ovaj način ulema, prvenstveno se misli na autoritete koji su i zaposleni u Islamskoj zajednici, odriču se pojma sunnet, “poklanjajući“ ga pseudoselefijskim grupacijama. Koliko se napora načinilo da se pojmovi hadis, sunnet, sira uvedu u javni diskurs poslije agresije na BiH, odnosno stjecanjem vjerskih sloboda, toliko je sada na snazi brisanje ovih pojmova ih vazova, intervjua, obraćanja, usmenih i pismenih argumentacija.
Hikaja
Ipak, gore od pojma sunnet prolazi pojam hikaja. Sve je manje imama, uleme, intelektualaca koji su spremni upotrijebiti ovaj izraz pri referiranju na jednu bogatu tradiciju islamske mudrosti, a umjesto hikaje koristit će anegdote, predaje, priče…, čime se briše mudrost koja se, prema iskonoslovlju, podrazumijeva u pojmu hikaja. Vjerovatno, ovaj izraz, koji s pravom korespondira sa sufijskim naslijeđem, toliko je degradiran pseudoselefijskim učenjem o tome da su sufije zabludjeli novotari kojima je hikaja važnija od Sunneta. Odricanje od ovog pojma je dvostruko. S jedne strane, postepeno se gubi iz svakodnevnih vazova i tekstova, što rezultira, s druge strane, zatvaranjem ovog pojma tekijskim vratima isključivo u svijet mistike i sufizma.
