Općedruštvena uloga vjernika ne ogleda se samo u stepenu njegove formalne vjere i prakticiranja vjerskih obreda, naprotiv, odnos prema drugim ljudima je upravo ono što svjedoči našu unutarnju vjeru i moralne zakone u nama samima. Vjera bez djelovanja predstavlja samo cilj bez strategije postignuća i ostvarenja istog.
Prije ili kasnije u životu svakog pojedinca, čini mi se, dođe trenutak u kojem mu je data potpuna sloboda izbora da kreira vlastitu sudbinu, trenutak kada odluke koje donosi ukazuju na njegove ciljeve kojima stremi, te kada nijedna ovozemaljska sila nije u stanju promijeniti pravac njegovih kretanja. Ti trenuci su rijetkost, ali događaju se. Usko su vezani sa našim ciljevima, stremljenjima i idealima. To su trenuci u kojima posvjedočujemo iskonsku istinu čovjekove slobodne volje da bira pravac svoga djelovanja, aktivizma i odluka.
Postoji nekoliko nivoa tih trenutaka u kojima čovjek odlučuje shodno svome nauku, vjeri, okolini, vlastitom sudu i/ili usudu. Nivoi tih odluka mogu biti razloženi na nekoliko segmenata: individualni, porodični, lokalni, nacionalni i sveukupne zajednice muslimana – ummeta. Trenuci koji se tiču individualnog i porodičnog djelovanja su češći u odnosu na one koji se tiču nacionalnih ili pak pitanja ummeta. Lokalni segment se nalazi između njih.
Individualni nivo može biti pojašnjen kroz čovjekovu odluku da obavlja ili ne obavlja dnevne molitve –namaz, da li će postiti ili ne, itd. Porodični segment se ogleda u čovjekovom djelovanju i utjecaju na vlastitu porodicu u skladu sa Božanskim načelima i kur’anskim uputama „Naredi čeljadi svojoj da molitvu obavljaju i istraj u tome!“ (Kur’an, Ta-Ha: 132), dok se trenuci preporoda zajednice dešavaju svakih stotinu godina shodno riječima Poslanika, s.a.w.s.,: „Doista će Allah ovom ummetu svakih stotinu godina slati onoga ko će obnoviti vjeru.” (Ebu Davud, Sunnen)
Trenuci nacionalnog preporoda svijesti, misli i djelovanja su dosta rijeđi od prva dva i zahtjevaju individulano sazrijevanje većeg broja pojedinca, promjenu društvene misli i društvenih tokova. Kontekstualizirajući Ibn Haldunovu teoriju ciklične historije i smjene generacija mogli bismo reći da se preporod nacionalne svijesti dešava generacijski ili svakih 40-tak godina. Naš trenutak je bio 1992., kada smo nakon desetljeća borbi, pogrešaka, razočarenja i nadanja stekli nezavisnost i osvojili vlastitu slobodu. Od stjecanja nezavisnosti i osvajanja vlastite slobode do danas ključno pitanje koje se nameće bosanskohercegovačkom društvu kao imperativ jeste: Na koji način i kojim principima trebamo sobom upravljati?. Ovaj momenat u svom datom segmentu individualizira trenutak nacionalne spoznaje ali istovremeno nacionalizira trenutak indivualne slobode i izbora te ga smješta u domenu u kojoj se očekuje naše djelovanje. Od našeg djelovanja zavisi u kojem će se pravcu društvo kretati, te na koji način ćemo oblikovati nacionalni i/ili društveni praktični život i djelovanje.
Principi za lokalno djelovanje
Stoga, u trenutku kada nam se nudi da se nacionaliziramo individulano ali i da individualiziramo nacionalni momenat, želim istaći nekoliko principa kojima se trebamo voditi u definiranju našeg lokaliziranog djelovanja.
Prvo: Osnovna karateristika zajednice muslimana, pored vjerovanja, ali i obaveza koje iz toga proističu jeste Božanski postulat „naređivanje dobra, a odvrćanje od zla“ (Kur’an, 3:110). Onoga trenutka kada muslimani odustanu od datog principa, samim činom odustajanja oni prestaju bivati i „najboljom zajednicom koja se pojavila“, (Kur’an, 3:110), jer bivanje istom je uvjetovanom navedenim Božanskim postulatom. Stoga, djelovanje pojedinca, muslimana, kao dijela sveukupne zajednice mora počivati i biti vođeno datim principom. Musliman kada vidi neko loše djelo ili nepravdu obavezan je da ukaže na nju, shodno hadisu Poslanika, a. s.: „Ko od vas vidi neko zlo, neka ga ukloni rukom, a ako to ne može, neka to onda učini svojim jezikom. Ako ni to ne može, onda (neka to osudi) svojim srcem, ali je to najslabiji oblik imana/vjerovanja.“ (Muslim, 49.) Ovaj način djelovanja pronalazimo i u praksi prve zajednice muslimana za koju nalazimo potvrdu u govoru prvog halife Ebu Bekra, r. a.: „ O ljudi, pomozite mi ukoliko sam u pravu, a ispravite me ukoliko griješim…“, kao i u primjeru halife Omera, r. a. koji je rekao: „O ljudi, ispravite me ukoliko vidite ikakvo neprimjerneno djelovanje (devijaciju) kod mene“. (Qaradawi, 2004: 223).
Drugo: Iako, često zbog duge tradicije postojanja institutcije halife među muslimanima, musliman zaboravlja da i on sam predstavlja tog halifu kojeg je Bog nastanio na Zemlji i dodijelio mu tu ulogu – namjesnika (Kur’an, 2:30). Shodno tome, čovjek koji je Božanski namjesnik na zemlji istovremeno je i vladar i povjerenik, i vođa i predstavnik, i učitelj i primjer/uzor, itd. sve u srazmjeru uloge koju obnaša u svom javnom djelovanju. Stoga svaki musliman svoju ulogu na ovom svijetu treba da sagledava u svjetlu primaoca, čuvara i izvršitelja Božanske volje na ovom svijetu, čijim vršenjem i izvršenjem se definiše domet čovjekova namjesnikovanja na ovom svijetu. Općedruštvena uloga vjernika ne ogleda se samo u stepenu njegove formalne vjere i prakticiranja vjerskih obreda, naprotiv, odnos prema drugim ljudima je upravo ono što svjedoči našu unutarnju vjeru i moralne zakone u nama samima. Vjera bez djelovanja predstavlja samo cilj bez strategije postignuća i ostvarenja istog. U tom kontekstu treba i razumjeti Poslanički narativ o uzvišenijem položaju trgovca (opskrbitelja) u odnosu na pobožnjaka (primaoca) iste. Stoga službu Bogu, kroz službu društvu zarad općedruštvene koristi, zovemo živom vjerom – islamom. I samo kao takva živu vjeru islam je moguće pojmiti i razumjeti.
Treće: Islam, kao opći okvir života i načina življenja kroz praksu i govore Poslanika, a. s., također nas uči načinu ophođenja sa drugima, o svetostima, dragocjenostima kao i zabranjenim stvarima u našem odnosu spram drugih ljudi. U tom konteksu, na posljednjem najvećem kongresu muslimana za vrijeme Poslanika, a. s., – Oprosnom hadždžu Muhammed, a.s., nam ističe tri svetosti: život, imetak, i čast, kako se navodi u predaji: „…Ljudi, vaši životi, vaša imanja i vaše časti neka vam budu sveti i neprikosnoveni kao što je za sve nas uzvišen i svet ovaj mjesec, današnji dan i mjesto Arefat na kome se nalazimo sve dok se ne sastanete sa Gospodarem vašim. Čovjek je djelo Božije i neka je proklet onaj koji to ruši. Mi ćemo svi doći pred Boga i On će nas pitati za naša djela i naš rad…“ (vidi: Buhari, 1623, 1626, 6361; Muslim, 98; Tirmizi, 1628, 2046, 2085;. Ahmed bin Hanbel, 19774).
Četvrto: Islam od muslimana zahtijeva aktivizam, a ne letargiju i samosažalijevanje, jer samo proaktivni muslimani i proaktivna zajednica muslimana mogu iznjedriti promjene, kako kaže Uzvišeni Bog: „Allah neće izmjeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmjeni…“ (Kur’an, 13:11). Zato, ovo vrijeme koje živimo danas, je naše vrijeme koje zahtijeva naš sveukupni angažman zarad sveopćeg boljitka naše zajednice.
Razumijevanje postulata vlasti
Stoga naše razumijevanje osnovnih postulata vlasti mora počivati na temeljnim islamskim učenjima o istoj.
Prvo, učenje islama nam govori da je apsolutni Vladar i jedini istinski vlastodržac Uzvišeni Bog, te da On daje vlast (upravljanje) kome hoće, a uzima je od koga On hoće (Kur’an, 3:26). Poimanje i razumijevanje navedenog ajeta nas uči da je smjena vlasti ili onih koji obnašaju određene javne funkcije potpuno prirodan proces koji se odvija po ustaljenom Božanskom zakonu – Sunnetullah. Stoga svi muslimani koji su na određenim pozicijama moraju biti svjesni njene prolaznosti.
Drugo, poznajući ljudsku ćud Bog je propisao jedan, prema većini islamskih autoriteta, osnovni princip u javnom djelovanju – pravdu. O spoju ljudske uloge namjesnika, ali i obaveze pravdenog djelovanja svjedoče primjeri mnogih poslanika poput primjera Davuda, a.s., u kojem mu Uzvišeni propisuje način na koji će javno djelovati, ali i daje osnovnu karakteristiku položaja – strast: „O Davude, Mi smo te namjesnikom na Zemlji učinili, zato sudi ljudima po pravdi i ne povodi se za strašću da te ne odvede s Allahova puta;…“ (Kur’an, 38:26). Drugi primjer jeste primjer Ibrahima, a.s., kada je nakon kušnji obradovan da će ljudima predvodnik (lider) biti, pa Ibrahim zamoli Gospodara isto i za potomke svoje, a Gospodar mu odgovorio: „Obećanje moje neće obuhvatiti nepravednike“ (Kur’an, 2:124). O bitnosti pravde kao jedne od najvažnijih karatkeristika vladara najbolje nam oslikava hadis Poslanika, a. s., kada govori o sedam kategorija/osobina ljudi koji će se naći u okrilju hlada Arša na Sudnjem danu u kojem se na prvom mjestu navodi „pravedan vođa“ (Buhari i Muslim), jer je on preduvjet za uspostavu pravednog društva.
Treće, u datim vremenskim okolnostima i datom sveopćem društveno-političkom kontekstu islamski postulat o dogovaranju i savjetovanju (šuri) predstavlja jedan od najvažnijih principa na kojima je potrebno graditi naše društvo. Politički ekskluzivizam ne može i ne smije biti odlika današnjeg vremena i prostora, a pogotovo ne smije biti odlika onih koji pretenduju na upravljanje javnim poslovima. Čak i Poslaniku, a.s., Bog je u vidu direktne naredbe oporučio dogovoranje u ovosvjetskim poslovima: „…Zato im praštaj i moli se da im bude oprošteno i dogovaraj se s njima. A kada se odlučiš, onda se pouzdaj u Allaha, jer Allah, zaista, voli one koji se uzdaju u Njega.„ (Kur’an, 3:159). Princip dogovaranja nije proizvoljan, naprotiv on je obaveza onoga kome je vlast povjerena.
I četvrto, mnogobrojni autori su pokušavali dati ključne karatkeristike, osobine kao i odlike onoga kome treba da bude povjereno na upravljanje bavljenje općim poslovima muslimana. Jedno od najkonciznijih datih jeste mišljenje Alija, r.a., u kojem navodi: “O ljudi, vi znate da ne priliči za onoga ko je škrt i pohlepan da upravlja čašću, životima i prihodima muslimana, da im donosi zakone i pravilnike po kojima će postupati kao niti da im bude vođa. Osim toga, on ne smije biti neuk i nepoznavalac zakona da svojim neznanjem nebi obmanuo narod. Ne smije biti nepravedan i osor, uzrokujući da ljudi prekinu sve sporazume i trgovanje sa njim zbog njegove represije. Niti smije ucjenivati države tako da prijateljuje sa jednima dok druge plaši neprijateljstvom. On se mora sudržati od primanja mita kada odluke donosi tako da prava pojedinca nisu pogažena niti su pridodana tužitelju. Ne smije napustiti slijeđenje Poslanikove prakse i zakona, tako da zajednicu ne odvede u lutanje i nestanak.„ (Ali, r.a.).
