Mnoge javne i interne rasprave, a posebno postupci muslimana Bošnjaka svjedoče o njihovoj očitoj nesvjesnosti gdje i u kakvom okruženju žive, te nesposobnosti da vrše efikasnu gradaciju životnih prioriteta na temelju razumijevanja slova i duha Kur’ana, umjesto što slovo i duh Kur’ana pretvaraju u argumentaciju za oštre netrpeljivosti i odvratne manipulacije. Štaviše, ni njihova „kolektivna“ pamet, pozicionirana u različitim institucijama i ustanovama, ne pokazuje naročitu preduzimljivost i potrebnu fokusiranost na temeljna pitanja dostojanstvenog života muslimana na ovim prostorima. Da je drugačije, njihovi međusobni odnosi održavali bi se s više uvažavanja i empatije, a ukupna pozicija bila mnogo bolja.
Gorljive, nerijetko sasvim ostrašćene, muslimanske polemičare i puritance vrijedi podsjetiti da je život nosilac vjere. Naravno na tu činjenicu treba podsjetiti i muslimanske konformiste, visokoumne apologete i skolastičare. Naime, ukoliko se istinski želi sačuvati islam na ovim prostorima, što se ističe kao temeljna misija muslimana i Islamske zajednice, preduvjet tome je da se sačuvaju fizički životi ljudi, odnosno osiguraju potrebni uslovi za dostojanstven život. A dostojanstven život muslimana Bošnjaka može biti osiguran jedino ako muslimani imaju efikasnu zaštitu i sigurnost u sadašnjosti i budućnosti, ako su im ekonomske prilike stabilne i povoljne, ako su na razini pojedinca i zajednice samosvjestan faktor sposoban upravljati svojom sudbinom i, usto, čvrsto odlučni da to uvijek budu.
Umjesto shvatanja da je njihov život u službi islama, kao sudbonosan prioritet nameće se korekcija ovog shvatanja na način da se islam uzima i shvata prvenstveno faktorom u službi dostojanstvenog života. Ljudski život je dar Božiji koji prethodi također drugom Božijem daru, tj. vjeri. Bog je prvo udahnuo život te stvorio sve neophodne uvjete da život može opstati i trajati na Zemlji, a potom je od ljudskih života uzeo zavjet vjere (misaq) i spustio ljudima Svoju Objavu. Prema tome, sve ono što je danas u službi održanja života muslimana Bošnjaka treba biti prioritet svih prioriteta, pa i prioritet njihove vjere. Jer se vjera može kalemiti na život i kroz život davati svoje plodove.
Stoga muslimansko-bošnjačke rasprave i postupci koji nisu usmjereni na jačanje života (fizičkog preživljavanja i opstanka naroda, ekonomskog razvoja, visokog kulturnog i društvenog uzdizanja na ljestvici progresivnih naroda), nego se vrte oko vjere kao takve ili oko vjere koja je sama sebi cilj, predstavljaju opasnu zabludu, nesretno, a možda i zlokobno, svakodnevno propuštanje dragocjenih prilika i nerazumijevanje prioriteta za održanje života kao nositelja vjere.
Historija i mnoga geografska područja jesu svjedoci da se, sa nestankom posljednjeg muslimanskog života na tim područjima ugasila i vjera. Šta današnji muslimani Bošnjaci razumijevaju iz tih pouka i da li su ih uopće svjesni? Da li muslimani i njihova „kolektivna“ ulemanska pamet uopće razumijevaju duh islama koji poručuje da se može realizirati i potpuno manifestirati samo u životu?
Čuvajte glavu da biste imali bradu
Ljudski život se izjednačava sa cijelim čovječanstvom (Kur’an, 5:32), a Muhammed, a. s., čast života vjernika uzdiže iznad časti i svetosti Kabe: Abdullah ibn Abbas, r. a., je rekao: “Allahov Poslanik, s.a.v.s., je pogledao u Kabu i rekao: – Čast tebi sveta kućo. Ti si veličanstvena i veličanstvena je tvoja svetost, ali je svetost i čast vjernika kod Allaha veća od tvoje svetosti. Allah je tebe učinio svetom iz jednog razloga a kod vjernika je troje učinio svetim: njegov život, njegov imetak i da se o njemu ima lijepo mišljenje.”
Dakako, umjesto besplodnih i štetnih rasprava o kakvoći i obimu vjere, gradaciji vjerovanja, perifernim adabima i tradicijama, sav potencijal i energiju vjere u Bošnjaka potrebno je usmjeriti na opstanak i zaštitu svetosti života, kao i jačanje svih segmenta koji su u toj funkciji. Nije dovoljno da to bude verbalno opredjeljenje ili neiskreni govorni iskaz za publiku. Također, dilema: život ili vjera je lažna. Izbor muslimana Bošnjaka uvijek mora biti život u dostojanstvu, kao prva pretpostavka za realizaciju vjere. Jasno je da je bilo Bošnjaka koji su ubijeni u srpskoj agresiji, a koji sebe nisu smatrali vjernicima. Međutim, da su sačuvali svoje živote imali bi još mogućnosti da povrate vjeru, da je u sebi otkriju.
Jedna anegdota iz bosanskog ratnog iskustva plastično oslikava prioritete u kontekstu ove rasprave. Naime, reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić prenosio je svoje iskustvo iz posjete Zenici 1993. godine, kada ga je jedan Bošnjak upitao o obaveznosti nošenja brade. Reisu-l-ulema odgovorio mu je da pita svoju ženu da li treba nositi bradu ili ne. Pomalo ljutito ovaj Bošnjak je kazao: Ja pitam ozbiljno, a vi zbijate šalu s tim. Ako je tako, kazao mu je reisu-l-ulema Cerić, Bošnjacima je farz da sačuvaju glavu, jer ako ne sačuvaju glavu neće moći imati ni bradu. Čuvajte glavu da biste mogli imati bradu.
