U ime Allaha, Svemilosnog i Samilosnog!
Ciklus predavanja
10. februar 2024. godine / 29 redžeb 1445. godine po Hidžri
Predavač:
Dr. Mustafa (Ibrahim) Cerić, reisu-l-ulema (1993-2012.)
Tema predavanja:
„Ko je danas odgovoran za humanost u sjeni velike humanitarne krize?“
Za humanost je odgovoran čovjek kojeg Allah, dž.š., stvorio „u skladu najljepšem“[1], zatim ga je „postavio za namjesnika na Zemlji”[2], dao mu je „da se koristi onim što je na nebesima i onim što je na Zemlji“[3] te mu rekao da će „biti pitan za ono što radi“.[4]
Čovjek u skladu svom najljepšem
Činjenica da je čovjek stvoren u skladu najljepšem ukazuje na ogromnu razliku između materijalističke znanstvene teorije koja naglašava ono što je zajedničko između životinja i ljudi, te religijske duhovnosti koja naglašava ono što čini razliku između ljudi i životinja. Darwin nije čovjeka učinio životinjom, ali ga je osvijestio o njegovom životinjskom porijeklu. Iz te “svijesti” drugi su nastavili izvlačiti “prikladne zaključke”, moralno i politički, da je ljudsko društvo stado u obliku civilizacije, a da je civilizacija ljudsko buđenje postignuto odbacivanjem vjerskih zabrana. Takođe, postoje ljudski napori za kontrolisanjem prirode i životne rutine samo pomoću fizičkih osjetila, zanemarujući pri tome duhovna osjetila ili pripadnost duhovnim vjerskim krugovima.[5]
Čovjek je namjesnik na zemlji
Abu al-Qasim al-Raghib al-Isfahani je u vezi s pozicijom čovjeka kao namjesnika-halife na zemlji rekao da „halifa Uzvišenog Allaha može biti samo onaj koji je dušu svoju očistio od zla i drugih prljavština. Duša ima prljavštinu kao što i tijelo ima prljavštinu. Tjelesna prljavština može se okom vidjeti, dok se prljavština u duši može uočiti samo basīrom – duhovnim okom (tj. srcem). Za poziciju halife Allaha Uzvišenog podobni su samo oni čije su duše čiste, jer hilafet na zemlji jeste pokušaj čovjeka da u granicama svojih mogućnosti oponaša Njegove postupke. Kod onoga koji ima prljavu dušu, mogu postojati samo prljave riječi i djela.“[6]
U vezi sa činjenicom da je Allah, dž.š., ljudima dao da se (o)koriste „onim što je na nebesima i onim što je na Zemlji“, treba kazati da su oni pogrešno shvatili ovo značenje tako što žele , kako je to primijetio Robert Jungk, zauzeti božije mjesto, ponoviti Njegova djela, ponovno stvoriti i urediti kosmos na način kako su to u umovima svojim zamislili. Ovo je bila i ostala ambicija napretka u dvadesetom stoljeću. Rezultat ovakve ambicije jeste dehumanizirani čovjek koji je u svom pohlepnom pohodu ka sticanju božanske moći žrtvovao ljudsko dostojanstvo.[7]
Velika kriza humanizma
Dakle, na početku treće dekade dvadeset i prvog stoljeća dosegnuli smo veliku krizu humanizma. Došlo je do gubljenja ljudskog dostojanstva radi onih koji su prekršili zavjet dat Bogu. Zbog toga ih je On, dž.š., udaljio od istine i Pravog puta, a njihova srca je učinio okrutnim. Takve osobe su neodgovorne pred Bogom i pred poviješću, ne osjećaju moralnu savjest te izobličavaju značenja riječi. Uzvišeni Allah kaže: „Zato što su zavjet svoj prekršili, Mi smo ih prokleli i srca njihova okrutnim učinili. Oni su riječi s mjesta na kojima su bile uklanjali, a dobar dio onoga čime su bili opominjani izostavili. I ti ćeš kod njih, osim malo njih, neprestano na vjerolomstvo nailaziti, ali im oprosti i ne karaj ih! – Allah, uistinu, voli one koji čine dobro“.[8]
Otac evropskog sekularnog humanizma
Da, italijanski filozof Giovanni Pico della Mirandola (1463 – 1494) bio je prva osoba koja je u Evropi govorio o ideji ljudskog dostojanstva. Nije krio da je bio inspirisan Abdullāhom al-Sarāsīnom, a vjerovatno je to bio Abdullāh ibn Muqaffa‘[9] koji je, kako to Pico prenosi, na pitanje šta je to najdivnije na ovom svijetu odgovorio: „Nema ništa ljepše od ljudskog bića“.[10]
Pico della Mirandola je nazvan “ocem humanizma”. Pico je pisao o ljudskom dostojanstvu čoveka u petnaestom stoljeću, kada je teološki diskurs u Evropi bio uglavnom posvećen „slavi Božjoj“. To samo po sebi nije bilo sporno, već se radilo o tome da se u ime “slave Božije” gazilo ljudsko dostojanstvo, što je samo po sebi suprotnost “slavi Božijoj”.
Srednjovjekovna evropska teologija, zasnovana na tajanstvenoj skolastici, nije nužno predstavljala istinsko vjerovanje u Boga, zato što je u krajnjoj liniji „teologija“, kao i kod svakog drugog ljudskog poduhvata, uslovljena unutrašnjim stanjem ljudskog duha i uma, a koje je ograničeno kontekstom vremena i mjesta. Teologija nije nauka posvećena prikupljanju i organizovanju novih naučnih informacija, niti je ona umjetnost slikanja svijeta samo radi divljenja. Teologija je jedinstvena ljudska djelatnost i veoma se razlikuje od drugih nauka po tome što traži istinu o Bogu prije nego istinu o čovjeku.
Ko spozna sebe, spoznao je svoga Gospodara
Teško je odrediti tačan povijesni trenutak kada je čovjek zaista shvatio da se do istine o Bogu najlakše i najbrže može doći kroz čovjekovo (u)poznavanje sebe i bližnjeg. No, može se reći da duhovno nadareni ljudi – sufije ili mistici u svim religijama, uvijek imaju na umu da “onaj tko spozna istinu o sebi, kao ljudskom biću, spoznaće istinu o Bogu” (Hadis: „Ko spozna sebe, spoznao je svoga Gospodara“). To ne znači da čovjekovo jastvo i dostojanstvo u sufijskom smislu dolazi nauštrb “Slave Bogu”. Ljudsko dostojanstvo ne treba nikada stavljati ispred ili iznad “Slave Bogu”. Ovdje je savremeno čovječanstvo upalo u zamku i udaljilo se od božanskog duha i autentične religiozne duhovnosti, jer je zamišljeno “dostojanstvo čovjeka” uzdignuto iznad “Slave Božije” pod izgovorom podizanja “ljudskog dostojanstva” ili pod izgovorom “navodne humanosti”.
Slava Božija i ljudsko dostojanstvo
Duhovna površnost i racionalna naivnost od koje čovjek danas pati rezultat je “alternativnog vjerovanja” utemeljenog na premisi da “ljudsko dostojanstvo”, a ne “slava Božija” treba da bude u fokusu slobodne ljudske misli. Naravno, kada su religija ili teološka misao izgubile svoje prirodne i racionalne argumente i postale tako neubjedljive u svojim apstraktnim moralnim izjavama i moralno veoma nesigurne, evropska teologija nije imala drugog izbora nego da se podvrgne nekoj vrsti “humanizacije religije”, što je zauzvrat značilo svojevrsni gubitak duše, te usvajanje sekularnog humanizma izgrađenog na temeljima čistog materijalizma ili čistog racionalizma.
Sekularni humanizam
Da, postoji uobičajena ideja da se humanizam definiše samo kao sekularni humanizam. Ova definicija povezuje humanost sa naučnom metodom i tvrdi da osoba ne mora biti religizna ili imati duhovna uvjerenja ako želi postati humanista. To je najveća mahana savremenog sekularnog humanizma, jer odbacujući humanizam s religijsko-duhovnim usmjerenjima, sekularni humanizam sebi uskraćuje pristup bogatoj povijesti i raznolikim povijesnim tradicijama humanizma. Međutim, čini se prikladnijim pratiti humanizam kao povijest ljudskih kultura u kojima su površna duhovnost, lažni moral i politička tiranija odbačeni u korist zdravog ljudskog razuma, plemenitog morala i ličnih zasluga. Čineći to, možemo razviti koherentnu i dosljednu ideju o tome šta je zapravo ljudska kultura: prava vjera i dobro ljudsko djelovanje temeljeno na povijesnim primjerima, a ne samo na postprosvjetiteljskoj Evropi.
Urgentna potreba da se sekularni humanizam obogati autentičnom religioznom duhovnošću
Mi vjerujemo da je “humanizmu” danas – bilo da se radi o pojedincu, grupi ili nekoj društvenoj zajednici – potrebna religija ili božanski duhovni dodir isto koliko je evropskoj religiji ili teologija bio potreban trebala Picov racionalni “ljudski” dodir u petnaestom stoljeću. Zapravo, danas je potrebno obogatiti “sekularni humanizam” istinskom vjerom u Boga, na isti način na koji je „religiju“ bilo potrebno obogatiti racionalnim “humanizmom” u periodu kada je “religija” bila u krizi, baš kao što je danas “sekularni humanizam” u krizi. Albert Kami je rekao: “Cilj pisca jeste spriječiti propast civilizacije”. Isto se može reći i danas, u vrijeme akutne humanitarne krize, da učenjaci, kao nasljednici poslanika Božijih, imaju za cilj spriječiti propast civilizacije i kolaps humanosti.
Ujedinjene nacije i njihov humanitarni deficit
Organizacija Ujedinjenih nacija (UN) osnovana je nakon svjetskih ratova kako bi osigurala međunarodni mir i sigurnost za sve bez obzira na njihovo porijeklo. Nažalost, Ujedinjene nacije (UN) ne ispunjavaju svoju odgovornost efikasno. Prema riječima Generalnog sekretara UN-a Antónia Guterresa „Noćna mora u Gazi je više od obične humanitarne krize. Ona je, prije svega, kriza humanosti“.[11] Gaza je postala mjesto u kojem svakodnevno umire ili biva ranjeno na stotine dječaka i djevojčica, a stanje postaje sve gore. Doista, svijet danas svjedoči alarmantnom trendu nasilja i nepoštivanja međunarodnog humanitarnog prava i ljudskih života.
Čovjekov izbor da bude čovjek
Čovjek je nazvan racionalnim bićem, ali biti racionalan je stvar izbora – a alternativa koju mu nudi njegova priroda jeste da bude racionalno biće ili samoubilačka životinja. Čovjek mora biti čovjek – po izboru. Svoj život mora smatrati vrijednim – po izboru. Mora naučiti kako da ga vodi i čuva – po izboru. On mora otkriti vrijednosti koje su mu u životu potrebne i da iskoristi svoje vrline – po izboru. Sistem vrijednosti do kojeg se dolazi izborom jeste moralni kod.[12]
Moralnost i racionalnost kod čovjeka
Ovdje je riječ o tipu morala koji je prisutan u modernom društvu. Ovaj moral može proizaći iz Božijeg Duha, izvorne vjere, ljudske svijesti (u islamu poznato kao takvaluk) ili čak ljudske želje. Stoga se dobro ili zlo modernog društva temelji na moralnim vrijednostima koje proizlaze iz kulturne i društvene raznolikosti. Te vrijednosti uključuju načela slobode nasuprot ropstvu, prava nasuprot moći, znanosti nasuprot mitova, demokracije nasuprot autoritarnosti i čovječnosti nasuprot barbarstva. Važno je napomenuti da ideja modernog društva nije konačni oblik kulturnog i društvenog razvoja. To je jednostavno model koji podsjeća na nešto drugo. To “nešto drugo” je princip različitosti koji uključuje osnove slobode, prava, znanosti, demokracije i humanosti. Ovo načelo predstavlja istinu, zakon ili pokretačku snagu koja povećava vrijednost ljudskog života i dostojanstvo u službi Bogu Svemogućem.
Moralna svijest kod čovjeka je dobrovoljna
U čovjeku ne postoji spontani zakon opstanka, niti on, po automatizmu, posjeduje skup radnji ili vrijednosti. Njegova čula ne govore mu, sama od sebe, šta je dobro ili loše za njega, šta će koristiti njegovom životu, a što će ga ugroziti, kojim ciljevima treba da teži i pomoću kojih sredstava će ih postići, od kojih vrijednosti zavisi njegov život i kakav način djelovanja one zahtijevaju. Njegova svijest mora da pronađe odgovore na sva ova pitanja, ali njegova svijest to neće raditi automatski. Čovjek, najviše živo biće na zemlji – biće čija svijest ima neograničenu sposobnost sticanja znanja – jedino je živo biće koje se rađa bez garancije da će uopće ostati svjesno. Ono što čovjeka razlikuje od svih ostalih živih bića je činjenica da je njegova svijest dobrovoljna.[13]
Paradoksi savremene civilizacije
Pitanje koliko je moderno društvo blisko promovisanju različitosti kao pokretačke snage za unapređenje ljudskog života i dostojanstva zasnovanog na socijalnoj pravdi ima različite odgovore.
Ipak, vrijedi imati na umu da je naša civilizacija globalna i da je karatkerišu paradoksi, poput sljedećih:
- Postoji inverzna veza odnos između obrazovanja i morala, tj. što je viši rezultat obrazovanja, to je niži moralni rezultat.
- Imati više znanja ne mora nužno voditi do više mudrosti.
- Prisustvo većeg broja stručnjaka ne rezultira uvijek većim brojem rješenja.
- Što je bogatstvo veće, to su moralne vrijednosti niže.
- Kako kuće postaju veće, porodice postaju sve manje.
- Što je komunikacija brža i lakša, to je međuljudske ljubavi i uvažavanja manje.
- Dok se u knjigama više govori o zagađenju, manje je pažnje posvećeno prirodnom okruženju.
- Sa povećanjem broja mirovnih konferencija, raste broj ratova širom svijeta.
- Što se više pozivamo na razum, to manje vidimo racionalno ponašanje.
- Prisustvo većeg broja crkava ne znači nužno i veću posjećenost crkvi.
- U nekim muslimanskim gradovima, čini se da je manje mira i sigurnosti usprkos većoj posjećenosti džamija.
- Što je više suza na Zidu plača u Kudsu (Jerusalemu), to je manje mira i sigurnosti u Svetoj zemlji. Ovo su jasni pokazatelji da trebamo promijeniti svoj način života i otkriti novu “pokretačku snagu” za moral. Potreban nam je novi motiv za moralnost, koji će nas dovesti do osnova čovječnosti i temeljnog humanizma, stvarajući tako novi početak.
Umijeće ratovanja ili umijeće mira
Kao što svi znamo, prije više od hiljadu godina čovjek po imenu Sun Tzu napisao je „Umijeće ratovanja“, što je samo ilustracija onoga što je čovjek imao na umu tokom većeg dijela svoje povijesti. Naravno, neko je mogao odlučiti da napiše „Umijeće mira“, ali to nije učinio. Neko je mogao pozvati na pravedan mir umjesto pravednog rata, ali to nije učinio. Mogao je neko umjesto svetog rata izabrati sveti mir, ali to nije učinio.
U odabiru umijeća mira umjesto umijeća ratovanja, pravednog mira umjesto pravednog rata, svetog mira umjesto svetog rata, jeste nacrt Nuhove, a.s., barke. To je ono što nam je potrebno za naš opstanak, spas, nastavak i dobrobit naše civilizacije.
Tekst na arapskom jeziku možete pročitati na ovom LINKU.
[1] Sura at-Tīn, 3.
[2] Sura al-Baqara, 30.
[3] Sura al-Jāthiya, 13.
[4] Sura al-Anbiyā’, 23.
[5] Vidi: Marcel A. Boisard, Humanism in Islam, American Trust Publications, Indianapolis, 1988, p. XI.
[6] ابو القاسم الحسين بن محمد الرّاغب الاصفها ني، ”كتاب الذريعة إلي مكارم الشريعة“، دار السلام، ١٤٢٨ / ٢٠٠٨، ص ٨٥-٨٦.
[7] Jungk, Robert, Tomorrow is Already Here (“Tomorrow is Already Here”) Rupert Hart-Davis, London, 1954.
[8] Sura al-Mā’ida, 13.
[9] عبد الله بن مقفع (718-775 م)، معروف بترجماته العربية للكتب المقدسة الميدية والفارسية.
[10] Giovanni Pico della Mirandola, Oration on the Dignity of Man, Regnery Publishing, Washington, 1956, renewed 1984 by Robert Coponigi & Russel Kirk, p. 3rd
[11] Press Conference by Secretary-General António Guterres at United Nations Headquarters. United Nations Meetings Coverage and Press Releases, SM/SM/2202, 6.11.2023. Dostupno na: https://press.un.org/en/2023/sgsm22021.doc.htm
[12] Ajn Rand, Pobunjeni Atlas, 1957. god., str. 1218.
[13] Ajn Rand, Vrlina sebičnosti, Signet, 1964. god., str. 20-21.
