Često se može čuti da su Bošnjaci mali narod. Kaže se to kako bi Bošnjaci shvatili nužnost da čuvaju jedinstvo vjere, kulture, nacije i državi radi svog opstanka „ovdje-i-sada“, kao i radi zaštite od mogućeg novog genocida.
Međutim, u posljednje vrijeme ponašanje nekih Bošnjaka u javnosti, ali i u tajnosti, sve više liči na ponašanje „velikih naroda“, koji se razmeću stvarima i ljudima, koje im je naizgled u izobilju na raspolaganju pa misle da im toga ne može ni manjkati ni nestati.
Vele, šta fali ako se izgubi ova ili ona stvar od nacionalnog i državnog interesa zbog nemara jednog ili dvojice koji su zakazali ili im je otkazala savjest i odgovornost na prvoj liniji nacionalne i državne obrane?
I, šta fali ako neki pojedinac napusti položaj na straži pa dušman preskoči granicu i ugrozi nacionalni mir i državnu sigurnost?
Vele, ne brinite, ako jedan ode, drugi će doći. A ako i ne dođe, šta ima veze što jedan fali. Neće propasti nacija. Niti će se država raspasti zbog nedostatka jednog ili dvojice Bošnjaka tamo gdje bi trebalo da budu po nacionalnom pravu i odgovornosti. Koga nema bez njega se može. Ovo je logika „velikih naroda“ ili „nacija “, koje imaju u izobilju i stvari i ljudi, koji čine okosnicu njihovog civilizacijskog položaja i kulturnog domašaja u svijetu.
U zadnje vrijeme neki Bošnjaci na vrhu bošnjačke nacionalne i političke skale rezoniraju upravo tako: ima se svega u izobilju i u stvarima i ljudima zato se ne treba previše sekirati oko nacionalnih i državnih interesa. Sve dođe na svoje mjesto; svako će doći ovamo ili će otići tamo gdje pripada. Potrebno je samo malo ili dosta sabura. Važno je da nama ništa ne fali dok držimo onoliko poluga „nacionalne“ vlasti koliko nam treba dok smo mi tu. A kad nas ne bude, neka se drugi snalaze kako znaju i umiju. To pravilo danas važi u politici kod Bošnjaka, politici koja se rasipa na sve strane bez jasnog cilja i fokusa na ono što je bît bošnjačkog/bosanskog nacionalnog, državnog, civilizacijskog i kulturnog interesa za opstanak nacije i napredak države.
Eto, po tome su Bošnjaci „veliki narod“ ili „nacija“, koja se ponaša bezbrižno i komotno tako što umišlja da ima viška stvari i ljudi, koje može da gura u kraj ili baca na otpad. Jer da imaju osjećaj da su „mali narod“, koji je preživio genocid i kojem nije prestala opasnost od mogućeg novog genocida, onda bi Bošnjaci kao nacija i kao država vodili računa o svakoj i najmanjoj nacionalnoj i državnoj stvari; vodili bi računa o svakom čovjeku od znanja i iskustva da bude u funkciji nacionalnog i državnog interesa, onda ne bi odmahivali rukom na one koji odlaze taka da kažu „neka idu“ jer nisu nama ni pripadali, a oni koji dolaze da vrata im se ne otvaraju jer ne znaju da li njima ili nekom drugom politički pripadaju.
Neko će reći razumljivo je da se i među Bošnjacima vodi selektivna i prljava politička igra kao što se vodi i kod drugih „velikih“ naroda. Politika je po definiciji prljav posao pa što bi Bošnjaci bili izuzetak. Nažalost, tako je. Bošnjaci nisu izuzetak od selektivne i ogavne politike. Štoviše, Bošnjaci su zbog te ogavne međusobne političke igre na granici samoponiženja pa čak i političkog i moralnog samouništenja, na način podrivanja glavnog stožera oko kojeg su vjekovno savijali svoju duhovnu i materijalnu sudbinu.
Riječ je o „Islamskoj zajednici“, koja nije bila i ostala samo simbolički okvir duhovnog i biološkog opstanka Bošnjaka/muslimana, već je „Islamska zajednica“, u nedostatku nacionalne države u Bošnjaka, doslovno bila i ostala osnovni zalog za očuvanje nacionalnog identiteta, moralnog integriteta i institucionalnog suvereniteta Bošnjaka/muslimana ne samo u Bosni već i na cijelom Balkanu.
Uistinu, „Islamska zajednica“ je, nakon Berlinskog kongresa 1878. god., bila i ostala jedini institucionalni okvir za bošnjačko/muslimanski duhovni i nacionalni identitet, odnosno prepoznatljivi entitet u odnosu na paternalističke i prozelitističke duhovne i nacionalne entitete, koji su sve činili da Bošnjake/muslimane podvedu pod svoje, tj., da ih stave u funkciju svojih nacionalnih, duhovnih i političkih interesa.
U takvim historijskim okolnostima, „Islamska zajednica“ je od početka do kraja bila jedina institucionalna brana u zaštiti duhovnog identiteta i, kakvog takvog, nacionalnog integriteta Bošnjaka/muslimana u odnosu na sve režime od austrougarske carevine, staro-jugoslovenske kraljevine, endehazijsko-usteškog režima do tatove diktature proletarijata. Nijedan od tih režima nije poštedio „Islamsku zajednicu“ od pljačke njenih kolektivnih duhovnih i materijalnih dobara od stvari i od ljudi. Stvari ili sredstva, poput vakufa, medresa i hanova oduzimani su i pretvarani ne toliko za potrebe danog režima koliko da se onemogući vitalni rad i djelovanje „Islamske zajednice“, a islamski duhovni ljudi su sistematski šikanirani i protjerivani iz Bosne kako bi se isključio njihov duhovni, moralni i nacionalni utjecaj na duhovnu i nacionalno-državnu svijest Bošnjaka/Muslimana.
- Muftija mostarski Ali Džabić je protjeran u Istanbul zato što je od austrougarskog režima tražio autonomiju vakufa i mearifa (autonomnog islamskog odgoja i obrazovanja).
- Reisu-l-ulema Džemaludin Čaušaveć je dao ostavku na položaj reisu-l-uleme iz protesta protiv uplitanja režima staro-jugoslovenske kraljevine, čitaj srpskog režima, u pitanja od vjerskog i moralnog značaja za muslimane, tj., za „Islamsku zajednicu“.
- Kratko, ali vrlo bolno je pamćenje Bošnjaka s hrvatskim endehazijskim režimom, koji je na najbrutalniji način koristio „Islamsku zajednicu“ za svoje ustaško-političke potrebe.
- Za Titova režima „Islamska zajednica“ gotovo da nije ni postojala u javnom životu. Sva njena materijalna dobra, vakufi i ostalo, bili su potpuno nacionalizirani, a to znači da nisu bila dostupna „Islamskoj zajednici“ za upotrebu, osim djelomične upotrebe Gazi Husrev-begovog vakufa oko džamije i Gazi Husrev-begove medrese, kao jedine srednje petogodišnje islamske škole za obuku imama, hatiba i muallima s ograničenim brojem učenika, koji su s upisom u Medresu gubili građanska prava, kao polaznici vjerske škole. Nominalno vjera nije bila zabranjena, ali nije bila ni poželjna u javnom prostoru ni u školi niti u medijima. Ali, da paradoks bude još veći Bošnjacima je bilo (pre)suđeno da svoj nacionalni identitet izražavaju u vjerskom identitetu „Musliman“ samo zato da im se ospori pravo na autentični etnički identitet „Bošnjak“ i nacionalno-državni identitet „Bosanac“. U nedostatku etničkih i nacionalnih institucija, „Islamska zajednica“ je Bošnjacima/muslimanima i u okolnostima tog navodnog (a)nacionalnog i ateističkog režima bila i ostala jedina poluga, makar što je bila slaba, za njihovu, kakvu-takvu, institucionalno-duhovnu, ali i nacionalno-državnu pripadnost na principu Ibn Khaldunove „asabijje“ („osjećaj grupe“’ ili „socijalna kohezija“).
Pravo je čudo kako su Bošnjaci u nedostatku globalne duhovne institucije, poput Vatikana kod katolika, uspjeli sačuvati svoj islamsko-duhovni identitet, ali i svoju etničko-bošnjačku i nacionalno-bosansko-državnu „asabijju“, unatoč vjekovnom sistematskom potiskivanju njihovog kako vjerskog tako i nacionalnog „osjećaja grupe“, koja ima aktivnu svijest o svojoj samobitnosti. Uspjeli su Bošnjaci u tom zahvaljujući upravo „Islamskoj zajednici“.
U trenutku raspada Titove Jugoslavije, Bošnjaci su jedino u „Islamskoj zajednici“ imali, kakvu-takvu, infrastrukturu preko koje su se u prvi mah mogli, koliko-toliko, organizirati i duhovno i politički naspram agresije, koja je bila usmjerena upravo na simbole „Islamske zajednice“, a to su bile hodže i džamije, zato što je „Islamska zajednica“ bila najtvrđa meta u naletu agresora na duh i biće Bošnjaka.
Ta, kakva-takva, infrastruktura „Islamske zajednice“ očuvana je zahvaljujući vitalnim propisima islama, od kojih su propisi „zekata“ i „sadekatu-l-fitra“ bili presudni u očuvanju i održavanju vitalne funkcije „Islamske zajednice“, ali ne kao stihijski i randomski vjerski propis, već kao organizirano-institucionalna akcija u obliku „Bejtu-l-mala“, koja ima uporište u Kur’anu i Sunnetu. To je bila jedna od najboljih epohalnih odluka u povijesti „Islamske zajednice“, odluka koju mogu napadati samo kratkoumni, maloumni i zlonamjerni ljudi, koji nemaju osjećaj ni za vjeru ni za sudbinu Bošnjaka/muslimana, već imaju samo svoj sitni lični interes trgujući sa vjerom.
Nema pardona za one koji optužuju „Islamsku zajednicu“ da se miješala i da se miješa u politiku. Naravno, „Islamska zajednica“ nije politička stranka, ali to ne znači da „Islamska zajednica“ nema svoju vlastitu politiku, koja se može sažeti u jednostavnu složenicu, a to je „sloboda u svojoj vjeri i na svojoj zemlji“.
Prema tome, politika ili politička stranka, koja u svom programu ima ovu političku ideju, može računati na podršku „Islamske zajednice“ u smislu da se politička stranka prilagođava „Islamskoj zajednici“, a ne obratno da se „Islamska zajednica“ prilagođava bilo kojoj politici ili političkoj stranci, koja ne prihvata političku ideju da Bošnjaci/muslimani imaju „slobodu u svojoj vjeri i na svojoj zemlji“.
Dobro upućenim Bošnjacima/muslimanima je jasno da je „Islamska zajednica“ kičma njihovog duhovnog, kulturnog, etničkog, nacionalnog i državnog bića, ali i to da „Islamska zajednica“ nije niti može biti surogat bosanskoj državi. Oko tog samodokazivog postulata nema spora.
Isto tako, dobro upućenim Bošnjacima/muslimanima je jasno da napadi na „Islamsku zajednicu“, posebno na njene simbole od kojih je duhovni i moralni simbol reisu-l-uleme najizloženiji, kontinuirano traju otkako je nakon „Berlinskog kongresa“ institucionalno konstituiran „ulema-i medžlis“ na čelu s reisu-l-ulemom, kao vrhovnim islamskim duhovnim i moralnim autoritetom. Svaki režim u Bosni od „Berlinskog kongresa“ do danas nastojao je nešto oduzeti od „Islamske zajednice“ kako bi je oslabio, a ne vratio joj njeno oduzeto pravo, bilo da se radi o duhovnim ili materijalnim vrijednostima, kako bi je osnažio.
„Islamska zajednica“ je očekivala da će joj se posrećiti demokratski višepartijski režim nakon jednopartijskog ateističkog režima na način donošenja restitucije i vraćanja vakufa, ali, nažalost, to se dosada nije dogodilo iako je bilo za to i razloga i mogućnosti. Umjesto toga, kao i umjesto potpisivanja ugovora s današnjom bosanskom državom, „Islamska zajednica“ je na čekanju za milost bosanske države da se u pravnom smislu izjednači sa Katoličkom i Srpskom pravoslavnom crkvom u Bosni.
Nije to „Islamska zajednica“ zaslužila od Bošnjaka/Bosanaca, koji obnašaju visoke položaje u državi da ju se na takav način tretira. No, mnogo gore od toga su nečasni napadi na vrijednosti „Islamske zajednice“, koji su u posljednje vrijeme učestali od (pod)metnutih pojedinaca, koji nemaju veze ni sa vjerom niti sa institucijom „Islamske zajednice“, ali imaju veze sa svojim gazdama, kojima smeta „Islamska zajednica“ baš zato što stoji kao bedem u zaštiti osnovnih duhovnih, moralnih, patriotskih i državnih vrijednosti u Bošnjaka/Bosanaca. Ti (pod)metnuti pojedinci, koji napadaju „Islamsku zajednicu“ nisu vrijedni naše pažnje zato što je njihovo blebetanje isprazno i beznačajno.
Međutim, ono što je ovih dana, i to baš u Ramazanu, zaparalo naše uši je napad na „Islamsku zajednicu“ od, reklo bi se, učene glave i to baš sa Fakulteta islamskih nauka (FIN-a), čiji profesori treba da budu uzor morala i istinite riječi u očuvanju časti i ugleda „Islamske zajednice“ ne samo svojim studentima, već i svim muslimanima i muslimankama u domovini i svijetu, gdje danas ima Bošnjaka/muslimana. Toj neprimjerenoj pojavi, koja, nažalost, nije ni nova ni iznenađujuća, i sâm reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović je posvetio svoju hutbu u petak, 21. maja 2021. god., u Gazi Husrev-begovoj džamiji.
Iz obzira moralne učtivosti, edeba, i kućnog odgoja, reisu-l-ulema Kavazović nije spomenuo ime profesora, koji se, i to baš u lijepom Ramazanu, raspričao na TV N1 sa voditeljem Amirom Zukićem, o svemu i svačemu, kako o onom što misli da zna kao i o onome što zna da ne zna. Međutim, ja ću prozvati bajnog „teologa“ i „akademika“ Rešida Hafizovića zato što je on ne samo prozvao, već je poganim jezikom, koji ne priliči ni najgorem kočijašu, nazvao sve i svakoga, koji mu se iz samo njemu poznatih razloga ne dopadaju.
Na sreću, Vahidin Preljević me poštedio svojom analizom o Hafizovićevim teološkim i akademskim promašajima oko Protokola sionskih mudraca.
Nemam namjeru ni da se osvrćem na Hafizovićevu tezu o tome da su „Srbi genetski genocidni“. Ostavljam to pitanje Vildani Selimbegović, koja je svojevremeno zbog te Hafizovićeve teze žrtvovala jednog od svojih najboljih novinara u „Oslobođenju“ Zija Dizdarevića da ne bi povrijedila svog spiritualnog gurua „teologa“ i „akademika“ Rešida Hafizovića, koji je zaslužio taj status kod nje zato što je napadao „Islamsku zajednicu“ na čelu sa tadašnjim reisu-l-ulemom Cerićem.
Mislilo se da će „teolog“ i „akademik“ Rešid Hafizović sa FIN-u ostaviti na miru reisu-l-ulemu Kavazovića, koji svojim blagim pristupom i lijepim odnosom želi imati dobre odnose sa svima, posebno sa profesorima na FIN-u. Nažalost, za „teologa“ i „akademika“ Hafizovića ne važe nikakva pravila lijepog ponašanja, a posebno ne pravila lijepog i primjerenog govora, na što nas upućuje Allahove svete riječi i riječi Allahova Poslanika Muhammeda, a.s., na koje se Hafizović poziva tako da je za njega to jedina mjera morala i etike, a nikakve riječi i upute šejhu-l-islama i reisu-l-uleme.
Ne znam da je ikad iko čuo ili pročitao u ijednoj svetoj knjizi ili u ijednoj sunnetskoj zbirki ovu jezičku formulaciju za vjersku hijerarhiju u Bošnjaka, koju je „teolog“ i „akademik“ Rešid Hafizović u Ramazanu na TV N1 izrekao, a koja doslovno glasi: (vjerska hijerarhija u Bošnjaka je) „političko kupleranje“. Ovako nešto ne može izaći iz čiste duše, niti ovako nešto može izustiti zdrav razum. Ovako nešto može izustiti samo Faustova prljava duša, koju je Faust prodao đavolu i ovako nešto može kazati samo bolestan um, koji treba da se liječi od Iblisove pakosti.
Svašta je tu Hafizović još nadrobio što kod ljudi zdrave pameti izaziva ne samo gađenje, već i žaljenje što među nama ima takvih nazovi „teologa“ i „akademika“, čija pamet je ptičja, za koju naš narod kaže: „baška ilum, baška pamet“. Ne znam da li je Hafizović bio sposoban da vodi jedan „Dom penzionera“, a kamoli „Islamsku zajednicu“, u kojoj radi, prima platu i, uz sve to kao zahvalnost, sječe granu na kojoj sjedi. Nije li to dno dna moralnog sunovrata? Naravno da jest.
Ali, krucijalno pitanje je za nas, mislim na nas ulemu (hodže)? Zašto nam se to događa, odnosno ponavlja da neki profesor sa FIN-a, poput Rešida Hafizovića, može da javno kaže da su muftije na čelu sa reisu-l-ulemom, nije važno kojim, „političko kupleranje“?
To je zato što ulema (hodže) neće ili ne smiju da jasno i glasno istom mjerom odgovore Rešidu Hafizoviću i inima na način da im nikad više ne padne na pamet da na takav način govore o „nasljednicima vjerovjesnika“ (al-ulma’ warasatu-l-anbija).
Hafizović i ini moraju znati da njihova pogana retorika neće proći bez jasnog i glasnog odgovora koji će im začepiti usta. Jer onaj koji ima potrebu da javno sotonizira „Islamsku zajednicu“ na čelu sa reisu-l-ulemom u Bošnjaka, posebno oni koji su na budžetu „Bejtu-l-mala“, koji se puni najviše od „zekata“ i „sadekatu-l-fitra“, moraju znati da im ta pogana priča neće proći.
Uostalom, „Islamska zajednica“ je vrijednost, koja nadilazi bilo koju ličnost, već odražava trajnu vrijednost duhovne, moralne, nacionalne, kulturne i državne bitnosti Bošnjaka/muslimanima, uvijek i na svakom mjestu!
Stoga odgovor na pitanje kome smeta duhovni suverenitet, moralni integritet i institucionalni prosperitet „Islamske zajednice“ glasi:
- Smeta murtatima, a to su otpadnici od islamske vjere, bošnjačke kulture i bosanske nacije.
- Smeta munaficima, a to su oni kojima „Islamska zajednica“ služi samo kao uhljebljenje a ne kao misija, koja je u duši i srcu a ne samo u stomaku!
- Smeta „Islamska zajednica“ dönmedžima, a to su oni između murtata i munafika, kojima vjera nije u srcu, već samo na jezik. Oni šire sumnju, koja se pretvara u laž, koja se pretvara u mržnju, koja se pretvara u krv!
Allahu Svemogući sačuvaj nas od pokvarenosti tih ljudi i njihove pakosti! Amin!