Piše: dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993-2012)

Prije trideset godina posjetio sam Tursku sa rahmetli Salimom Šabićem u svojstu glavnog imama Zagrebačke džamije i upoznao se sa tadašnjim predsjednikom turskog Dijaneta dr. Mustafom Yazıcıoğluom, koji je obnašao tu najvišu vjersku dužnost u Turskoj od 1987. do 1992. godine. Susret je bio bratski i prijateljski sa puno emocija. Iako nismo mogli komunicirati izravno, zato što ja ne znam turski, a on slabo govori arapski, razumjeli smo se duhom kroz zajedničku nam temu o imamu Al-Maturidiju. Naime, dr. Mustafa Yazıcıoğlu, u kojeg sam gledao kao u šejhu-l-islama ili u najmanju ruku kao qāim-meqām šejhu-l-islama, poklonio mi je svoju knjigu o imamu Al-Maturidiju, što mi je pružilo priliku da mu kažem da sam ja upravo doktorirao na Čikaškom univerzitetu 1986. godine na tu temu. Bilo mu je drago, kao što je i meni bilo drago da sretnem turskog alima, i uz to još visokog dužnosnika, da se bavi kelāmom, teologijom imama Al-Maturidija. Od tada sam pratio, koliko sam mogao, razvoj islamske misli u Turskoj kroz zvanične, ali i privatne susrete, prije svih, sa predsjednicima Dijaneta od Mehmeda Nurija Yılmaza (1992-2003), Alija Bardakoğlua (2003-2010) do Mehmeda Görmeza (2010-2017), s kojim sam se najbliže upoznao, surađivao, ali i razilazio oko nekih pitanja u vezi Sandžaka.

Sa šejhom Mehmedom Görmezom bio sam najserbesniji, od njega sam najviše naučio o islamskoj misli u Turskoj i kroz njega sam razvijao moju nadu za obnovom institucije šejhu-l-islama u Istanbulu. O tome sam s njim više puta razgovarao te prilikom jedne od mojih zvaničnih posjeta Dijanetu u svojstvu reisu-l-uleme u Bošnjaka javno progovorio na konferenciji za novinare da mi na Balkanu očekujemo obnovu institucije šejhu-l-islama u Istanbulu. Turski mediji su to obilato prenijeli i oko toga se u Turskoj bijaše razvila svojevrsna rasprava, ali ništa se nije promijenilo.

Nadalje, kada je Haris Silajdžić preuzeo dužnost člana Predsjedništva u bosanskoj državi (2006-2010), pokrenuto je pitanje potpisivanja ugovora Islamske zajednice sa državom po uzoru na konkordat, kojeg su potpisale Rimokatolička i Srpskopravoslavna crkva u Bosni. Formirana je zajednička komisija sa zadatkom da pripremi tekst ugovora. I kad se činilo da su svi uvjeti ispunjeni za potpisivanje, pojavio se problem sponzora ili nadzora tog ugovora u ime Islamske zajednice po uzoru na “Svetu Stolicu” iz Vatikana, koja je potpisala u ime Rimokatoličke i “Sveti Sinod” iz Beograda, koji je potisao u ime Srpskopravoslavne crkve. Tada sam najsnažnije osjetio potrebu da muslimani imaju instituciju šejhu-l-islama, kao što su je nekad imali u Istanbulu. Vođen tom željom, pozvao sam turskog ambasadora u Sarajevu Vefahana Odžaka u namjeri da ga izvjestim da je Turska, odnosno Direkcija turskog Dijaneta, naša opcija za sponzorstvo ili nadzorništvo ugovora Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini sa bosanskm državom. U gotovo dvosatnom razgovoru turski ambasador je pažljivo slušao i pisao moju argumentaciju i obećao da će to prenijeti Ankari. Vjerujem da je turski ambasador Odžak to, zaista, prenio Ankari, ali mi nismo dobili nikakvu povratnu informaciju u vezi s tim.  Nemogavši da se nađe sponzor ili nadzor, koji bi potpisao ugovor s bosanskom državom u ime Islamske zajednice, taj ugovor tada nije potpisan i, koliko mi se čini, nema izgleda da će se u dogledno vrijeme i potpisati. O drugim opcijama, poput Rabite – Svjetske muslimanske lige u Mekki i Koma – duhovnog glavnog grada u Iranu, nismo razmišljali. Jer, za opciju Rabite optužili bi nas za vehabizam, a za opciju Koma bili bismo optuženi za ši’izam.

Tek tada sam shvatio svu težinu nedostatka islamske globalne institucije u liku šejhu-l-islama za muslimane u svijetu koji žive na periferiji većinskih muslimanskih društava. I tek od tada me okupirala misao o potrebi obnove institucije šejhu-l-islama u Istanbulu. Ponadao sam se da će to s Redžepom Tajjibom Erdoğanom, Ahmetom Davudoğluom i šejhom Mehmedom Görmezom biti moguće. I bilo bi to moguće da nije zapreka koje su slagane cijelo jedno stoljeće, počevši od ukidanja institucije osmanskog hilāfeta (posljednji halīfa bio je Mehmed VI (1918-1922), pa time i institucije osmanskog šejhu-l-islama.[1] Posljednji spomena vrijedan šejhu-l-islam u Istanbulu (1919-1929) bio je šejh Muṣṭafá Ṣabrī al-Taqūdī[2] (umro 1954) u drugom mandatu, koji je zajedno sa svojim zamjenikom Muḥammedom Zāhidom al-Kewtherijem (umro 1952) bio protjeran iz Istanbula u Kairo [mada je nominalno posljednji šejhu-l-islam bio Mehmet Nuri Efendi (1920–1922)]. Pri svakom susretu sa šejhom Mehmedom Görmezom nisam propuštao priliku da ga podsjetim na važnost obnove institucije šejhu-l-islama u Istanbulu. Imao sam osjećaj da on to razumije, jer se nije protivio, već je to prešućivao, ali ništa nije poduzimao.

U međuvremenu moj mandat reisu-l-uleme se završio 2012., a njegov 2017. godine. Prije nekoliko mjeseci šejh Görmez me posjetio. Bila je to prilika da obnovimo neka zajednička sjećanja.


Ovih dana, tačnije 2-3. novembra Ilahijet fakultesi (Teološki fakultet) na Marmara univerzitetu u Istanbulu organizirao je simpozij o imamu Al-Maturidiju. Prijatno me iznenadila ponuda da budem počasni član naučnog odbora za pripremu simpozija i poziv da aktivno sudjelujem na simpoziju. Sa zadovoljstvom sam prihvatio punudu i odazvao se pozivu s radom pod naslovom: “Imam Al-Māturīdijeva odlika u aktiviranju zdravog razuma uz očuvanje značenja jasne objave”. Ponovni susret sa šejhom dr. Mustafom Yazıcıoğluom nakon trideset godina bio je dirljiv, kao i susret sa šejhom Ali Bardakoğluom, koji je u augustu 2009. godine prisustvovao otvaranju obnovljene džamje u Fazlagića Kuli kod Gacka, koju su bili zapalili pa nas uvjeravali da se sama zapalila. Šejh Bardakoğlu je prisustvovao i jedinstvenoj manifestaciji u povijesti Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini povodom šest stoljeća islama ”Moj ummete”, održanoj na stadionu Koševo, 28. jula, 2007. godine.

Simpozij je otvorio načelnik općine Umrāniyya Hasan Džan, koji je bio ponosan što je u oktobru 2011. godine otvorio kulturni centar u Fojnici. Dekan Ilahijet fakultesija, osim što je izvrstan domaćin, izvrsno govori i engleski jezik pa smo mogli podijeliti mišljenja o mnogim pitanjima. Naravno, razgovarali smo najviše o stanju u Turskoj i općenito o muslimanskom ummetu. Impresionirala me otvorenost i pronicljivost dekana Alija Kosea. Kroz njega sam mogao razumjeti da se Turska uveliko promijenila od prije trideset godina, posebno turski Dijanet, za što je uveliko zaslužan šejh Mehmed Görmez, koji ni u mirovini ne miruje, već započinje nove islamske naučno-reformatorske projekte. Slučajno ili ne, šejh Görmez je u subotu 04. 11. 2018. godine u Ankari otvorio: “İslam Düşünce Enstitüsü” (İDE), Institut za islamsku misao. Poznavajući ambicije i sposobnost šejha Görmeza, mislim da će ovaj projekat biti uspješan i, rekao bih, obećavajući u smislu da se otvori ozbiljna rasprava o “islamskoj misli” sa aspekta teologije (kelama), prava (fiqha) i morala (ahlaqa) u islamu. Naravno, sve to sa pozadinom hanefijsko-maturidijske teološke doktrine, hanefijsko-jusufovsko-šejbanijevske pravne škole i imam-gazalijske moralno-etičke nauke.

Dva dana nisu bila dovoljna da se obuhvati obimna maturidijska građa iz oblasti kelama i tefsira, ali su bila dovoljno poticajna da se uvjerim da su se u Turskoj dogodile krupne promjene u smislu islamskog naučnog i istraživačkog rada. To potkrepljujem sa dvije važne činjenice, a to su uređivanje i objavljivanje značajnih djela iz svih oblasti islamske nauke, te ugošćavanje mnogih disidenata iz arapskog svijeta koji su sa sobom u Tursku donijeli duh aktivizma i koji mogu biti pravo osvježenje za mlade studente, koji u zadnje vrijeme sve više dolaze u Istanbul na turske teološke fakultete. No, jedna od, možda, najkrupnijih stvari koja se dogodila je otvaranje Turske prema islamsko-arapskim univerzitetima, kao što je Al-Azhar u Kairu, čija diploma donedavno nije bila priznata u Turskoj.  Današnja Turska se otvorila prema arapskom jeziku i pravo je osvježenje, bar za mene, da sam mogao komunicirati na arapskom jeziku sa mnogim turskim alimima, među kojima je i zamjenik gradonačelnika općine Umranijja, gosp. Mesud Ozdemir. Ranije je bila rijetkost da neko govori tečno arapski jezik, pa čak i među direktorima Dijaneta, što je najviša pozicija za islamska pitanja u Turskoj.

Dakle, iz Turske sam se vratio sa puno utisaka, od kojih su najbitniji oni koji upućuju da se Turska mijenja te da je Redžep Tajjip Erdoganovo predsjedavanje Turskom donijelo povijesne promjene i značajan zaokret u odnosu na islam i muslimane ne samo u Turskoj, već i u svijetu. Za vrijeme moje nedavne posjete Tirani, Albaniji, svjedočio sam izgradnji jedne od najvećih džamija na Balkanu tik uz albanski parlament. I to je jedno od Erdoganovih djela koje će svjedočiti o njegovoj povijesnoj pojavi u Turskoj i na Balkanu.

Allah najbolje zna kako će se stvari dalje odvijati, ali na osnovu onoga što mi sada možemo vidjeti mora se priznati da je Redžep Tajjip Erdogan fenomen o kojem će se u budućnosti mnogo više pričati nego što se danas priča. Isto tako, šejh Mehmed Görmez je fenomen o kojem će se pričati u budućnosti. Žao mi je što nije uspio da obnovi instituciju “šejhu-l-islama” u Istanbulu, ali se nadam da će svojim radom u svom novoosnovanom Institutu za islamsku misao to zaslužiti ako ne oficijelno, onda počasno. Da podsjetimo, sultan Mehmed II el-Fatih je 1451. godine inicirao instituciju velikog muftije, koju je kasnije osnažio sultan Selim Prvi, a sultan Sulejman Kanuni podigao ju je na visoki nivo osmanske državne administracije. Prvi šejhu-l-islam u osmanskoj carevini bio je Mulla Šemsuddin Fenari (1424-1430).


[1] Prvi zvanično imenovani šejhu-l-islam u povijesti islama bio je ʻAbdullāh ibn Muḥammad Anṣārī al-Harawī (umro 1089). Naime, u povijesnim knjigama stoji da je prvi vezir seldžučkog sultana Niẓāmulmulk tražio od vezira Fahrudewleta da posreduje kod abbasidskog halife Al-Muqtedirā da imenuje šejha ʻAbdullāha ibn Muḥammada Anṣārīja al-Harawīja za “šjehu-l-islama”, što je Halifa i uradio 474. godine po Hidžri, poklonivši mu “al-hilʿuh” (“odoru”) s nominacijom, titulom “Šejhu-l-islām we šejhu-l-šujuh we al-hukemāʼ Ebu Ismāʿīl Abdullah bin Muḥammed Al-Anṣāri”. Inače, Al-Harewi je bio potomak ashaba Ejjuba Al-Ensārije, domaćina Allahovom Poslaniku u Medini prilikom njegove hidžre iz Mekke. Imao je sufijske sklonosti, ali je ostao dosljedan ortodoksnom islamu i hanbelijskom mezhebu. Njegova najpoznatija knjiga je “Dhemu-l-kelāmi” (“Prokletstvo kelāma-teologije”), dok je jedna od najuticajnijih njegovih knjiga iz oblasti sufizma: “Menāzil al-sāʼirīn” (“Staništa putnika”), koju je Ibn Al-Džewz (umro 1200) objasnio u svojoj knjizi: “Medāridž al-sālikīn” (“Stepenice putnika”). Poznati i kontroverzni sufijski magnat ʿAfifuddin Sulejmān Al-Tilmisānī (umro 1291) je, također, protumačio Al-Herwijevu knjigu “Menāzil al-sāʼirīn”, koja sadrži ukupno sto stepenica, koje su podijeljne na deset poglavlja po deset svojstava koja vode čovjeka, sufiju, do najviših tajni i nadubljih saznanja koja nisu dostupna običnim ljudima.    

[2] Šejh Muṣṭafá Ṣabrī al-Taqūdī je poznat po svojoj knjizi: “Mewāqif al-ʿaqli we al-ʿilmi we al-ʿālimi min rabbi-l-ʿālemīne we ʿibadihī al-murselīne” (“Stav razuma, znanosti i znanstvenika prema Gospodaru svjetova i Njegovim pokornim poslanicima”).