Piše: dr. Mustafa Cerić

U Kairu prisustvujem četvrtoj međunarodnoj konferenciji o fetvi na temu “Obnova smisla fetve između teorije i prakse”, koju je 16. 10. 2018. godine otvorio vrhovni egipatski muftija Ševqi Allam.

Pišem ovo u zoru u zemlji gdje su se gledale i brojale zvijezda i zagledalo i slavilo sunce, gdje su vladali faraoni i misionarili Allahovi vjerovjesnici, gdje su se oduvijek skrivali i hrsuzi i evlije, gdje su halife stolovale bez vlasti i bivši robovi (memluci) postajali vladari, gdje su se nametali mali heretici i poštovala se uvijek velika ulema, gdje se najmelodičnije uči Kur’an i najljepše pjeva pjesma, gdje se ši’itska i sunnetska doktrina stopila u miris ruže Al-Azhara, gdje ti se čini da je svako svakome na putu, a opet niko nikome ne smeta, gdje su ljudi nasmijani i kad ti se čini da im se plače…

Pišem ovo u zemlji Nila bez kojeg ne bi bilo Egipta, bez kojeg ne bismo znali ni za nilskog konja iz Bijelog Nila ni za egipatsku svingu iz Doline Gize; da nije Nila, te čarobne pustinjske rijeke, Musa, a. s., ne bi doplovio do faraonovog dvora; da nije Nila Egipat ne bi bio Ummi-i dunja (“Majka svijeta”); da nije Nila ne bi bilo ni Salahuddina da spasi čast i obraz abbasidskog hilafeta; da nije Nila ne bi bilo ni tog orijentalnog mirisa koji mi uvijek hraniše dušu i puniše srce neobičnom ljepotom za razliku od Ive Andrića, kojemu sve što je s orijenta bijaše smrad, pa čak i ono što dođe u Bosnu kao najljepši fragrant.

Pred azharskim vratima

Pišem ovu u kairskom predgrađu Medinetu Nasr (“Grad Pobjede”). Ne pitaj koje pobjede. Ovdje su sve pobjede iste, kao i svi porazi. Jer, sam život je ovdje istovremeno i pobjeda i poraz. I sve tako ovdje bude kao da nije ništa bilo – ni pobjede ni poraza – život ide dalje na zemlji, kao što se i prebrojane zvijezde na nebu neprestano kreću i kao što sunce neprestano izlazi i zalazi iznad Nila tako blizu da ga rukom možeš dokučiti, a opet tako daleko da su ga egipatski faraoni obožavali da ne bi otišlo skroz daleko – tako daleko da ga više nikad ne vide.

Sinoć sam klanjao jaciju-namaz u Sejjidina Husejnovoj džamiji na Khan Khalilu, preko puta glavnih vrata Al-Azhara. Tačno prije četrdeset godina (1978-2018) izašao sam na ta vrata sa azharskom diplomom. Htio sam obići harem Al-Azhara, ali mi se nešto nije dalo. Osjećao sam neki strah da pređem prag vrata, prag kojeg sam četiri godine prelazio s uzbuđenjem pred ispit i nadom nakon ispita da sam ga položio. Kao da sam se bojao da me neki profesor ne svrati na neki novi ispit za kojeg se nisam spremio. Dugo sam stajao pored jedne knjižare, gdje su naslagane stare požutjele knjige i gledao preko puta glavni ulaz Al-Azhara. Gledao sam kako ulaze i izlaze studenti svih rasa, boja i uzrasta, od daleke Malezije i Indonezije do sjeverne i južne Afrike pa sve gore do Kavkaza i Semerkanada. I dok tako gledah, ote mi se jedan bosanski uzdah – o kako bih volio da sam sada student na Al-Azharu s ovim iskustvom rata i mira u Bosni. Koristio bih bolje studentske dane na Al-Azharu, dane koji su najljepši u našem životu. To onda nisam znao, a sada kad to znam nemam koristi od toga.

Snažni glas mujezina iz Sejjidina Husejnove džamije prekinuo je moju zagledanost i poveo me u džamiju na jaciju. Kažu, ovdje leži glava (“Re’s”) hazreti Husjena sina Alijinog, unuka Allahovog Poslanika, koju je ši’itsko-fatimijski vladar Al-Zafir dao prenijeti 1153. god. iz Aškelona u Kairo iz straha od odmazde njegovih dušmana. Jemenski historičar Hasan ibn Asad je zabilježio legendu, koja kaže da su se prilikom prijenosa vidjele svježe kapljice krvi na glavi hazreti Husejna i da se osjećao miris miska. Danas je to jedna od najposjećenijih džamija u Egiptu sa mirisom i uzdahom na hazreti Husejna.

Džamija na jaciji nije bila prepuna, ali je dovoljno posjećena da se osjeća prisustvo mnoštvo klanjača. Nakon namaza, imam, s kojim se upoznao na hadžu ove godine, prepoznao me i odmah prišao da mi otvori vrata da prvi uđem u prostoriju gdje je turbe hazreti Husejna. Za mnom je krenula velika grupa onih koji su došli da selame hazreti Husjena i uče dovu Allahu da im olakša njihovu muku. Učio sam i ja Allahu dovu da spasi ovaj Ummet od vidljivih i nevidljivih muka; učio sam dovu Allahu da svježa krv na glavi hazreti Husejna ne bude razlog za prolijevanje svježe krvi muslimana u Iraku pa sve doli do Jemena. Amin!

Inspiracija za ono što je u Bosni prihvatljivo iz vjere i morala

Možda se pitate kakve veze imao kairsko-azharovska priča sa našom pričom o nužnosti “moralne obnove”. Ima, ima itekako. Jer, sve što je je naučila bosanska ulema u zadnjih sto godina o vjeri i moralu potječe sa drevnog Al-Azhara – od Hadži Mehmeda ef. Handžića preko Husjena ef. Đoze i Ahmeda ef. Smajlovića do sadašnjeg reisu-l-uleme Husjena ef. Kavazovića. Ali ne samo ulema, već i muslimanska inteligencija poput rahmetli Alije Izetbegovića bila je, na ovaj ili onaj način, pod kairsko-azharskim utjecajem kroz Handžćevu “El-Hidaju”, koja je bila, može se slobodno reći, glavno duhovno, moralno, pa i političko sjeme iz kojeg su nastali moralni i politički plodovi, poput “Mladih muslimana”, plodovi koje danas beremo, slatko ili gorko, ali to je to što imamo na djelu.

Dakle, Al-Azhar je bio i ostao najsigurnija inspiracija za ono što je u našoj Bosni prihvatljivo iz vjere i morala nakon što je Bosna prekinula vjersku i kulturnu vezu sa Istanbulom. Tu tradiciju nam valja čuvati i njegovati, posebno danas u ovom turbulentnom vremenu kad su mnoge stvari u vjeri i moralu okrenute naopako. Treba uvijek imati na umu da je Egipat, posebno Al-Azhar u njemu, ne samo kičma arapskog, već i muslimanskog svijeta. Pojedinci, ovakvi ili onakvi, su prolazni. Ostaje Egipat kao jedan od najstarijih civilizacijskih i kulturnih bastiona, gdje je islamska civilizacija, baš u Egiptu, zauzela nezamjenljivo i neizbrisivo mjesto u svjetskoj povijesti uopće.

Zapitanost o bosanskim moralnim dilemama

Vratimo se na početak: Šta sad? (“Nakon izbora”). Nastavit po starom ili se mijenjat? Osobno, vjerovao sam da ćemo se poslije rata mijenjati – nabolje, da ćemo biti drugačiji, da ćemo biti bolji i u vjeri, i u naciji, i u nauci, i u moralu, i u politici. I, doista, mijenjali smo se u ratu. Bili smo i drugačiji i bolji. Bili smo bliži jedni drugima i spremniji na žrtvu za istinu i pravdu, bili smo spremniji da dijelimo sudbinu, nismo okretali glavu jedni od drugih, već smo s ponosom gledali u lice jedni drugima.

Danas, nakon više od dvadeset godina poslije rata, nismo više takvi. Mijenjamo se, ali nagore. Da, hoću da to kažem: Zar nam treba novi rat da bismo se opet mijenjali – nabolje? Ne treba nam novi rat – nikako. Ali, treba nam nešto što će nas pokrenuti da se mijenjamo – nabolje. Treba nam istina i pravda. Bez toga nema i ne može biti moralne obnove, što je uvjet za naš uspjeh na Ovome i spas na Drugome svijetu.

Ali, koju istinu trebamo i koju pravdu?

Trebamo jednostavnu istinu koja daje mir u duši; trebamo jednostavna pravdu, koja nam daje sigurnost u društvu.  Ko je odgovoran za tu istinu i za tu pravdu? Najlakše je reći: svi smo odgovorni. To je tačno, ali neki među nama su ipak odgovorniji. Ako nisu svjesni toga, onda treba da se izmaknu, a ako su svjesni toga onda treba da znaju da s njima ili od njih počinje ili se završava naša moralna obnova.