Piše: Sadmir ef. Mustafić, Trebinje
Nije neophodno baviti se analitikom, posebno ne politikom, da shvatimo da je u Europi na sceni uspon desnice koja prodire i otvara put ultradesnici, koja je oduvijek prijetnja sigurnosti muslimana, pa i nemuslimana, koji objeručke prihvataju muslimane kao dio svoga društva. Također, ne treba daleko ići od naše države u kojoj je situacija, ni manje ni više, nego identična, u kojoj cvijeta agresivni nacionalizam s primjesama šovinizama i fašizama.
Učestalom pojavom na medijima, davanje prostora onima koji je koriste, nesvjesno se navikavamo na terminologiju fašizma. Zato je neophodno razvijati bojazan da nam ista ne postane normalna i prihvatljiva. Logično je da sljedbenici i oni koji su glasali za američkog predsjednika u jednom trenutku prihvate njegovo vulgarno pozivanje na fašističku ideologiju, najblaže rečeno. Javna rasprava više nije toliko popularna, koliko je nasilni pritisak aktueliziran. Patrick Calvar, tada šef francuske obavještajne službe DGSI, 2016. godine kaže: “Europa je u velikoj opasnosti: ekstremisti jačaju posvuda, a mi, unutarnje službe, prenamjenjujemo sredstva kako bismo se posvetili ultradesnici koja samo čeka sukob.”
Kao posljedicu toga, govora i prešutnog odobravanja, imali smo norveškog teroristu Andersa Brejvika, koji je 22. jula 2011. godine ubio 77 ljudi. Ove godine smo imali teroristu Brenton Taranta koji je 15. marta izvršio hladnokrvni napad na džamije u Krajstčerču na Novom Zelandu, u kojem je smrtno stradalo 49 muslimana i preko 50 ih povrijeđeno, kao i nedavni, doduše malo blaži, napad ekstremnih i islamofobnih desničara, izvršen 10. juna 2019. godine, na dvije džamije u Njemačkoj, u kojima su napadači oštetili i uneredili molitvene prostore te pocijepali i bacili primjerke Kur’ana u toalet. Znamo da to nije prvi put da se primjerci Kur’ana uništavaju od strane navedenih i njima sličnih. Podsjetimo se da je nekoliko mjeseci prije, 22. marta 2019. godine, lider danske ekstremno desničarske stranke Rasmus Paludan zapalio Kur’an u Kopenhagenu pred stotinama muslimana. Predrag Ćosović 29. oktobra 2012. godine u Beogradu pali Kur’an, snima kamerom te isto objavljuje na svome fejsbuk profilu. Islamofobna Slovakinja Šeila Szmerekova 2017. godine urinira po stranicama Kur’ana, također isto snima te isto postavlja na internet uz ozbiljne prijetnje muslimanima. Postoji još mnoštvo primjera koji su dostupni bili tada, a i sada su u javnosti, koji eksplicitno manifestuju islamofobiju, netrpeljivost, radikalizam i agresivnost prema muslimanima i islamskim simbolima.
Ne treba potcjenjivati druge oblike provokacija i podmuklih insinuacija, kao što su karikature Poslanika, a.s., satiričnog francuskog časopisa Čarli Hebdo iz 2013. i 2015. godine. Nešto slično je uradila danska organizacija, doduše više politički motivisana, sa nazivom ‘Stop islamizaciji Danske’ (SIAD) u Kopenhagenu, koja je otvorila izložbu crteža a koji sadrže uvrede na račun poslanika Muhameda. I zaista možemo navesti mnogo primjera, različitih i po načinu i po sadržaju, idiotarija, besmislica i pogrda na račun islama i muslimana. Znajući osjetljivost mnogih muslimanskih masa bitno je da znamo na koji način reagovati i da li uopšte reagovati na takve difamacije?!
Odmah treba reći da ni u kom slučaju odgovor na navedeno ne smije biti uvreda, nasilje i nered! Bogom je to zabranjeno svakom čovjeku, a posebno muslimanu, do kojeg dopire Objava. Muslimani to trebaju prezirati i identificirati, ali ni u kom slučaju ne smiju reagovati agresivnim metodama. Nažalost, na svjetskim televizijskim mrežama, na socijalnim mrežama i internetskim kanalima smo upratili upravo suprotne reakcije uvrijeđenih. Vidjeli smo grupno paljenje zastava Francuske, SAD-a, Velike Britanije i dr. Vidjeli smo razne transparente, pogrdne komentare, prijeteće izjave, čak i reakcije nekih terorističkih organizacija itd. Reakcije su ni manje ni više bile “habibovsko” iskakanje iz oktagona: bespotrebne, kažnjive i gotovo samoubilačke. Također, vidjeli smo koliko su se i islamski učenjaci borili da emotivno uvrijeđenu muslimansku masu iz čitavog svijeta na neki način obuzdaju i zaustave reakcije koje su imale tendenciju da postanu vrtlog niza reakcija, kao i tendenciju, već viđenu, da ojačaju, s početka navedenu, desnicu i ultradesnicu, koja pomno čeka svoju priliku.
Granica je veoma tanka između emotivne iritacije, u ovom slučaju uvrede i povrede islamskih svetinja, uzaludne, individualne i u većini slučajeva pogrešne reakcije. S toga se trebamo prisjetiti našeg najboljeg odgajatelja, kojeg za života nisu zaobišle slične i mnogo teže uvrede po njegovo dostojanstvo, čast, vjeru, ljudskost i život. Poslanik, a.s., pozivajući ljude Taifa, gradića u blizini Mekke, biva dočekan salvama uvreda, biva ismijavan, čak zadobija i fizičke povrede od mladića i djece tog grada. Naravno, Poslanik, a.s., se ne povlači od svog poziva i od svoje misije, već slomljen, razočaran u ljude i pod prisilom bježi sa svojim ashabom iz Taifa. U tom trenutku pojavi se Džibril, a.s., i upita ga: “Želiš li da svi ovi koji su loše s tobom postupali budu uništeni?” Časni Poslanik, s.a.v.s., odgovori: „Ne, nadam se da će makar njihova djeca prihvatiti islam, i obožavanje Jednog Istinskog Boga“.
Svu mudrost i nadahnutost Pejgambera, a.s., vidimo u ovoj nevjerovatnoj reakciji o kojoj bi se istrošila mnoga pera. Iz ovoga bi muslimani trebali naučiti da je krajnje vrijeme da rezonujemo i djelujemo mudro, inteligentno, zajednički, pronicljivo i sunnetski. Trebamo se poučavati osnovnim vrijednostima islama i nikako ne odgovarati istom mjerom – to nas, ipak, razlikuje od drugih. Fantastičan savjet za čovječanstvo nam Bog prostire u suri Fusilet u 34. ajetu: “Dobro i zlo nisu isto! Zlo dobrim uzvrati, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati.”
Bog je obećao čuvati svoju vjeru, svoj islam, svoj Kur’an (vidi Kur’an 15:9). Povreda i ismijavanje naših svetinja svakako da nas vrijeđa i udara na naše emocije, ali se od nas ne traži nikakva agresivna, nepromišljenja i individualna reakcija. Naša reakcija treba da bude strpljivost i mudrost. S druge strane, ovi primjeri trebaju nas podsticati da razmišljamo o nemoći muslimana, neobrazovanju muslimanske mladeži, indoletnosti i poltronstvu mnogih muslimana, siromaštvu i patnjama muslimana Sirije i Palestine, bahatosti enormno bogatih slojeva u pojedinim muslimanskim društvima itd. Više nas trebaju brinuti ovi muslimanski problemi, nego provokacije na koje uticati ne možemo. To je ono o čemu se trebamo brinuti i sikirati, to je ono što nas treba nervirati: loše stanje muslimana i loše stanje Ummeta.
Sva ta lepeza uvreda i napada učestalo dolazi, i kroz svjetske uši neproblematično prolazi, zbog jednog prostog razloga: zato što smo postali morska pjena: nepotrebna, beskorisna i lagana. Zato što mi muslimani ne držimo ni konce svoje sudbine, a kamoli tuđe.
