Piše: dr. Mustafa Cerić

Rijetko se događa da vam se pruži prilika da kratko nakon Hadža obavite Umru. Meni se to posrećilo ovoga puta povodom zasjedanja Vrhovnog vijeća Svjetske muslimanske lige – Rabite 7. safera 1440/18. oktobra 2018. godine. Zasjedanje je trajalo samo jedan dan – četvrtak. Slobodni ibadetski dani u Haremu – petak, subota i nedjelja – bili su prilika za intenzivnu refleksiju i to baš ovih dana kada je na “svetom” istoku vruće ne samo u nebeskom zraku, već i u ljudskoj duši. Posmatrano izvana ovdje je sve uzavrelo, a opet gledano iznutra čini vam se da niša ne gori. Sve teče po starom uobičajenom ritmu orijenta – sve ide polahko da sigurno i sretno stigne do cilja. I niko se naročito ne uzbuđuje na uznemirenu javnost izvana. Ni oko čega orijent se ne sekira sve dok kod njega ima goriva što ga okcident životno treba. To nije ljudska, već Božija volja, koja je apsolutna. Sve ljudsko je prolazno pa i ova kriza, koja nije ni prva ni posljednja ni na istoku ni na zapadu. Samo je vječna Božija volja koja se prizna više na istoku nego na zapadu. Nekima je to pusta iluzija, ali kad ste u haremu Kabe vi tačno osjetite prisustvo te apsolutne Božije volje, vi tačno vidite svojim očima kako sve u kosmosu mirno i tečno pliva.

I pitate se, kako oni što su tamo ne vide isto kao što vide ovi što su ovdje, ali, isto tako, kako to da ovi što su ovdje ne vide isto kao što vide oni što su tamo – isti slučaj o kojem se na zapadu glasno priča, a na istoku se o tome šuti ili malo prenosi što se govori na zapadu. A onda, ipak, shvatiš da pogled sa istoka nikad neće biti isti kao pogled sa zapada, i obrnuto, pogled sa zapada neće nikad biti isti kao pogled sa istoka. A zašto bi bio isti? Zašto se ne pomiriti sa činjenicom da su to dva različita svijeta, koja se mogu samo dopunjavati, a nikako isključivati ili poistovjetiti u moralu i u politici. Zar bi bilo dobro da je istok isto što i zapad, a zapad isto što istok? Zar dosada svaki pokušaj imitacije jednog ili drugog nije bio neuspješan, a ponekad i tragičan?


Hutba u mekanskom Haremu

Ali, ima nešto što se na istoku treba ipak mijenjati – radikalno. Ne zato što to traži zapad, već zato što to traži istok, kao takav. Istok mora mijenjati svoj odnos prema upotrebi uma i razuma u svrhu razumijevanja vjere i morala. Nije dovoljno samo veličati um i razum, kao Božiji dar čovjeku, već je potrebno služiti se tim darom na pravilan i koristan način za čovjeka. Za tu potrebu je istok znao prije zapada. Ali, igrom povijesti zapad je preuzeo inicijativu upotrebe ljudskog uma i razuma za stvarne i konkretne ljudske potrebe i tako ovladao svijetom. Kao da se istok u jednom trenutku bio zamorio od upotrebe svog vlastitog uma i razuma pa se zbog toga pustio volji uma i razuma zapada.  No, izgleda i tome dolazi kraj. Bar prema onome što sam po prvi puta jasno i glasno čuo na haremskoj hutbi prošlog petka (8. safer 1440) od haremskog hatiba Šejha Abdurrahmana ibn Abdulaziz Al-Sudejsa.

Preteška bi bila riječ “revolucija”, ali Al-Sudejsova haremska hutba je zasigurno snažan fikhski zaokret, koji može imati značajne konsekvence. Naime, dosada službena saudijska ulema je priznavala samo školu teksta Kur’ana i Hadisa i ništa drugo izvan toga.  No, po prvi put, koliko je meni poznato, Šejh Al-Sudejs je u haremskoj hutbi citirao poznatog andaluzijskog fekiha malikijskog mezheba Al-Šatibija (umro 790). Bio je to poziv da se u fikhu primjenjuje princip meqāsida (princip pravnog smisla u praksi) i meālia (princip pravnog ljudskog interesa).

To nije ništa novo u islamskoj pravnoj nauci (fikh), ali jest novo da se to primjenjuje u pravnoj nauci i praksi saudijske uleme, koja se dosada striktno pridržavala škole teksta Kur’ana i Hadisa ili mišljenja i prakse Al-Selef Al-ālih, što znači da se odbacivala i pomisao usvajanja principa i pravila škole slobodnog ili samosvjesnog mišljenja, tj. idžtihāda, koji se bazira na upotrebi uma i razuma u vjeri i moralu.


Čečenska konferencija

Sama upotreba izraza tadždīd (obnova) u hutbi haremskog hatiba Šejha Al-Sudejsa je novina, koja ne može proći bez zapažanja. Jer, dosada su taj izraz koristili uglavnom muslimanski modernisti, koje su selefisti snažno osuđivali. Znam to na primjeru mog pakistanskog profesora i mentora moderniste Fazlur Rahmana (umro 1988), kojeg su selefije protjerali iz Pakistana zbog toga. No, u tome je za mene bio hajr, jer da nije bilo toga ne bih se sreo sa prof. Fazlur Rahmanom na Čikaškom univerzitetu. Bilo bi jako zanimljivo čuti reakciju mog prof. Fazlur Rahmana na Šejh Al-Sudjesovu haremsku hutbu. Zasigurno bi to bila za njega vijest, koju je čekao da čuje i da vidi da se nešto mijenja u glavama muslimanske uleme. A mijenja se i zbog činjenice da se u Groznom, Čečenija, sastala glavna sunnitska ulema, gdje je po prvi put zauzela stav da je pozivanje na selefizam sa tendencijom nasilja neprihvatljivo.

Riječ je o Čečenskoj konferenciji od 25.-27. augusta 2016. godine kojoj su se odazvali na poziv predsjednika Čečenije Ramzana Kadirova ugledna ulema poput egipatskog vrhovnog muftije Ševqi Allama, bivšeg egipatskog muftije Ali Džum’ah, Šejh Al-Azhara Ahmeda Tajjiba, savjetnika egipatskog predsjednika Šejha Usame Al-Zahrija, sirijskog vrhovnog muftije Šejha Abdulkerima Al-Khasawneh, Šejha Abdulfettaha Al-Bazama, Sejfa Al-Asrija iz Emirata, Sejjida Fawda iz Jordana, Šejha ‘Ali Al-Džifrija iz Yemena i Muhammeda Al-Qahtanija, čelnika sufijskog instituta iz Maroka.

Na kraju Čečenske konferencije Šejh Al-Azhar Ahmed Tajjib je izjavio da su autentični sunniti oni muslimani koji pripadaju eš’arijskoj i maturidijskoj teološkoj školi u vjeri i moralu te u pravnoj školi koji pripadaju hanefijskom, malikijskom, šafi’iskom i hanbelijskom mezhebu. Nadalje, Šejh Al-Azhara Ahmed Tajjib je naglasio da su kroz povijest sunniti bili ti koji su bili prisiljeni da budu na braniku protiv falsificiranja i krivotvorenja čiste vjere od strane radikalnih i militantnih grupa, od kojih su prva bili haridžiti, sekta iz osmog stoljeća, koja se odmetla od glavnog toka islama i postala simbol iskvarene vjere islama. Danas su to selefije, koje tekfire, negiraju vjeru, svakom ko nije po njihovoj volji, poput takozvane “Islamske države”. Prema mišljenju Šejh Al-Azhara, Čečenska konferencija je bila uspješna i predstavlja prekretnicu u očuvanju autentične misli i prakse sunnitskog islama danas. To je, zaista, tako, jer po prvi put na jednom prominentnom skupu uleme selefijska struja u islamu je osjetila šta znači biti izopćen iz većinskog muslimanskog sunnitskog mišljenja. Vjerovatno, najviše zbog toga je selefijska razumna ulema počela da razmišlja o tome kako ispraviti greške, kako se vratiti u Al-Swād Al-A’am  (većinski muslimanski svijet) i kako uvjeriti većinsku sunnitsku ulemu u njihovu dobru namjeru.

Naravno, najbolji način je da se prihvati ono što je povijesno dokazano kao najbolje, a to je da se uz tekst Kur’ana i Hadisa, prihvati aktivna uloga uma i razuma, tj. idžtihād,  koji funkcionira na način da se razumski osmišljava smisao pravne misli i prakse (meqāid), kao i da se vodi računa šta je to najbolje za ljude kao pojedince i kao zajednice (meali). Ako je to bila poruka sa haremeske hutbe haremskog hatiba u petak 08. Safera 1440. god., onda mi je drago što sam prisustvovao povijesnom događaju koji može imati značajne pozitivne konsekvence u budućnosti za naš Ummet u cjelini, ali i za naš narod u Bosni.


P.S.

Koliko sam mogao pratiti, niko od nas iz Bosne nije prisustvovao ovoj povijesnoj Čečenskoj konferenciji u Groznom, koja je izazvala veliku polemiku među sunnitskom ulemom. Niti je, koliko mi je poznato, iko u nas o tome pisao ili iznosio svoje mišljenje, a čini mi se da je važno da pratimo što se zbiva u muslimanskom svijetu u vezi sa teološkim, pravnim i moralnim pitanjima u našoj vjeri. Nadam se da ćemo u buduće biti više prisutni i više aktivni u raspravi o tome ko smo i gdje pripadamo u islamskoj teologiji, pravu i moralu. Šejh Abdurrahman bin Abdulaziz Al-Sudejs je u svojoj haremskoj hutbi jasno naznačio, nakon svega, kojim putem treba ići – putem upotrebe uma i razuma uz poštivanje teksta Kur’ana i Hadisa, ali i korištenje uma i razuma da se kur’anski i hadiski tekst pravilno razumije i u praksi dosljedno primjenjuje.