Piše: dr. Mustafa Cerić 

I

Pod pokroviteljstvom Čuvara dvaju časnih harema Selmana bin Abdulaziza Al-Sauda, kralja Kraljevine Saudijske Arabije, u Mekki je od 5-6., rebīʿu-l-ākhira, 1440/12-13., decembra 2018. godine održana dosada najveća dvodnevna svjetska muslimanska konferencija u organizaciji Svjetske muslimanske lige (Rabite) o temi “Islamsko jedinstvo: opasnosti od diskriminacije i isključivosti” s podnaslovom: “Snaženje pojmova domovinske države i zajedničkih vrijednosti”.
Pozivu na ovu mekkansku konferenciju odazvalo se 1200 muslimanskih učenjaka, mislilaca i misionara iz 127 zemalja svijeta iz 28 različitih mezheba, teoloških i pravnih škola, koje čine ukopno biće islama i muslimana u svijetu danas. Ova konferencija je ujedno označila i ustanovljenje stalnog foruma za islamsko jedinstvo sa sjedištem u Mekki.  Iako nisu imali riječ, prisustvo muftija sa Balkana bilo je vidno zapaženo. Dominantni govornici bili su muftije iz arapskog svijeta: Egipta, Maroka, Jordana, Kuvajta, Bahrejna, Jemena, Sudana, Mauritanije i naravno Saudijske Arabije. Prisustvo muftije čečenskog Salaha Mezhijeva je, također, bilo zapaženo kao dokaz da nema nesporazuma unutar sunnitsko-teološkog i civilizacijskog kruga. Niko zvaničan nije bio iz Turske, kao ni iz Bosne i Hercegovine. Nije bilo nikoga ni iz Irana. Prisutni su bili zvanični predstavnici muslimana iz Kambodže, Japana, Kine, Tajlanda, Indije, Malezije, Indonezije, Pakistana i ostalih muslimanskih nearapskih zemalja. Bilo je zapaženo i prisustvo muslimanske uleme i intelektualaca iz Amerike, Europe i Australije. Ja sam prisustvovao samo na otvaranju konferencije i prvim sesijama.  U četvrtak, 13. decembra, imao sam obavezu da prisustvujem otvaranju prve fondacije za islamsku kulturu i religijsku toleranciju, koju su sponzorirali Ujedinjeni Arapski Emirati. 

II

No, iako kratko, u Mekki pored Kabe, imao sam vremena da se prisjetim velikog arapskog reformatora Abdurrahmana al-Kevākibija (1849-1902) iz Halepa, Sirija, koji je davne 1316. godine po Hidžri (1898. po Miladu), dakle, prije 124 hidžretske godine, zamislio udruženje (“Al-Džemʿijja”) u svojoj glavi i organizirao zamišljenu svjetsku muslimansku konferenciju tako što je okupio zamišljene likove muslimanske uleme u Mekki iz Šāma al-Fāḍila, iz Qudsa al-Belīgha, iz Aleksandrije al-Kāmila, iz Egipta al-ʿAllāmu, iz Jemena al-Muḥaddisa, iz Basre al-Ḥāfiẓa, iz Nedžda al-ʿĀlima, iz Medine al-Muḥaqqiqa, iz Mekke al-ʼUstāza, iz Tunisa al- Ḥakīma, iz Fesa al-Muršida, iz Engleske al-Seʿīda, iz Rumelije al-Mevlā, iz Kurdistana al-Rijaḍa, iz Tebriza al-Mudžtehida, iz Tataristana al-ʿĀrifa, iz Kazana al-Khatība, iz Turske al- Mudeqqiqa, iz Afganistana al-Feqīha, iz Indije al-Ṣāḥiba, iz Sinda al-Sheikha i iz Kina al-Imāma. U ovoj svojevrsnoj drami, al-Kevākibī je sebi dao ime dramskog lika al-Sejjid al-Furātī. Prva tačka na ovom zamišljenom svjetskom mekkanskom skupu bila je izbor predsjednika udruženja “Ummu-l-qurā”. Al-ʿAllāme iz Egipta je kazao da sudionici imaju povjerenje u al-Furātija pa izbor predsjednika “Udruženja” njemu prepuštaju. Al-Furātī je bez oklijevanja izabrao al-ʼUstāza al-Mekkija za predsjednika, a sebi je dao ulogu sekretara. Prvi govor predsjednika al-ʼUstāza al-Mekkija bio je iznošenje plana i programa rada “Udruženja” u četiri tačke: 1) objava trenutnog stanja i detekcija pojava na način da potiče ljude na razmišljanje…; 2) objava o tome da je uzrok nadolazeće slabosti potpuno neznanje. To treba uraditi na način općih zapažanje, a ne detaljno, jer ni vrijeme ni mjesto ne dopuštaju detaljnu raspravu…; 3) upozorenje Ummetu na loše bliske posljedice za njega. To upozorenje treba da bude na način da ljudima uzima dah…; 4) uputiti vladarima, ulemi i muslimanskom narodu prijekor i pozvati ih na odgovornost zbog njihove inertnosti da postignu jedinstvo, koje unatoč njihovim neslaganjima, nije teško postići.

Al-Kevākibijevo udruženje “Ummu-l-qurā” održalo je dvanaest sjednica u Mekki, gdje su sudionici naizmjenično iznosili svoja zapažanja o stanju Ummeta i davali prijedloge za rješenje tadašnjeg teškog stanja i besperspektivnosti zbog okorjele korupcije osmanske vlasti. Al-Sejjid al-Furāti (tj. Abdurrahman al-Kevākibī) je uredno vodio zapisnik i objavio ga u knjizi pod naslovom “Ummu-l-qurā” (Izdanje: Dār al-rāʼid al-ʿarabī, Bejrut, 1402-1982). Ova knjiga nije upamćena samo po svojoj neobičnoj dramskoj formi, već i po utjecaju kojeg je imala na buđenju arapskog patriotizma, ali i islamske duhovne svijesti u vrijeme kada su gotovo sve arapsko-islamske zemlje bile pod brutalnim kolonijalizmom. Al-Kevākibijeva konferencija je završena s odlukom o formiranju udruženja “Ummu-l-qurā” sa sjedištem u Mekki. Nadalje, “Udruženje” će biti aktivno i javno i tajno radi na podizanju svijesti kod Ummeta o pripadnosti islamu i potrebi reforme osmanske vlasti s ciljem da se institucija khilāfeta premjesti iz Istanbula u Mekku.

III

Neke diskusije sudionika na al-Kevākibijevom zamišljenom mekkanskom skupu prije 124 hidžretske godine bile su gotovo identične diskusijama koje su se čule na nedavno održanoj Rabitinoj živoj i stvarnoj svjetskoj muslimanskoj konferenciji u Mekki. I dok sam čitao al-Kevākibijev izvještaj u knjizi “Ummu-l-qurā”, shvatio sam da se u muslimanskim glavama ili mentalitetu nije gotovo ništa promijenilo, bar kad se tiče stanja muslimanskog jedinstva, odnosno nejedinstva. A opet, ništa nije isto. Sve se promijenilo. Nema više ni turskog khalīfe ni turskog ulāna. Nema ni turske uleme na nedavnoj konferenciji u Mekki. Arapi su ostvarili svoju nezavisnost i od Turaka i od Perzijanaca. Ostali su sami sa sobom.  Niko im ne smeta da se ujedine bilo u ime islama ili u ime ʿurūbeta (arapske nacije) za što se posebno zalagao al-Kevākibī, koji je vjerovao da su Arapi drugačiji od ostalih naroda i da njima pripada khilāfet, odnosno plemenu Kurejš. Al-Kevākibijev san o revitalizaciji arapskog khilāfeta se nije ostvario. Umjesto toga, raspadom tursko-islamskog khilāfeta ili univerzalne osmanske države, nastale su brojne nacionalne države s muslimanskom većinom. Danas ih ima 57, koje su okupljene na jednom mjestu u okviru “Organizacije islamske suradnje” sa sjedištem u Džeddi. Ne znam da li bi al-Kevākibī bio zadovoljan s tom činjenicom, ali sam siguran da bi bio zadovoljan s činjenicom da se na nedavnu svjetsku muslimansku konferenciju u Mekki, ummi-l-qurā, odazvao tako veliki broj muslimanskih umova iz cijeloga svijeta radi priče o islamskom jedinstvu, tema koji nije ništa izgubila na značaju od al-Kevākibijevog vremena. Vjerujem, također, da bi al-Kevākibī bio zadovoljan i sa sedam usvojenih zaključaka na toj konferenciji u kojima se naglašava nužnost: 1) izgradnje povjerenja među muslimanima na principu tevīda u vjeri i tevīda u riječi; 2) zaustavljanje sukoba, kako verbalnih tako i vojnih među muslimanima; 3) jačanje jedinstva među muslimanima u njihovoj raznolikosti, koju treba razumjeti kao Božiju blagodat a ne kao razlog za sukob; 4) izgradnje mostova sa svim ljudima i narodima dobre volje u svijetu; 5) promicanje dijaloga i mira u svijetu; 6) razvijanje solidarnosti među muslimanima širom svijeta i rad na duhovnoj i moralnoj obnovi muslimanskih zajednica i društava; 7) te poštivanje nezavisnosti i teritorijalnog integriteta domovinskih ili nacionalnih država s muslimanskom većinom, kao i poštivanje vladavine pravu u državama gdje su muslimani u manjini.

Naravno, najbitnija razlika između nedavne svjetske konferencije održane u Mekkki, ummu-l-qurā (“majka gradova”) i one održane prije 124 hidžretske godine na istom mjestu i s istim povodom je u tome što su se poruke i pouke sa ovdašnje mekkanske konferencije proširile svijetom mnogo brže, mnogo dalje i mnogo šire nego one iz al-Kevākibijevog vremena. No, jedino što ne znamo da li su poruke i pouke sa ovdašnje mekkanske konferencije doprle do srca muslimana ili su ostale samo na jeziku i prohujale kroz njihove uši. Poruke i pouke s al-Kevākibijeve konferencije u Mekki nisu imale tako čulni odjek, ali su sigurno imale duboki odraz u srcu muslimana do kojih su te poruke i pouke dopirale. 

Ne znam, dragi čitaoče, kako ćete vi razumjeti ovu moju poruku i pouku, koju sam vam želio prenijeti usporedbom ove dvije konferencije u Mekki, glavnom gradu muslimanske duhovnosti, te orijentacije u vremenu i prostoru, ali htio sam s vama podijeliti moju zabrinutost zbog današnjeg stanja našeg Ummeta, ali i podijeliti s vama vjeru i nadu da iskušenja kroz koja prolazi naš Ummet danas, mogu biti razlog da se Ummet, prije svih njegovi prvaci u vjeri i politici, opamete i shvate da nema drugog puta od onog kojeg nam je nacrtao naš Pejgamber Muhammed, a. s., jer svi drugi putevi vode nas krivom stazom do lažnog cilja i praznog životnog smisla.

Allahu Svemoćni, osnaži nas u jedinstvu naše vjere i cilja do Tvog rizaluka, našeg uspjeha na Ovome i spasa na Drugome svijetu!

Allahu Sveznajući, pouči nas da onoliko koliko volimo jedni druge u vjeri da poštujemo jedni druge u pravima (hakovim) na život, vjeru, slobodu, imetak i čast!

Allahu Milostivi, omili nam mir i sigurnost u nama samima i s drugim ljudima dobre volje, a omrzni nam rat i prolijevanje međubratske krvi od Iraka pa sve doli do Jemena! Amin!

Napomena: Tekst je objavljen u Preporodu od 01. januara 2019. godine.