Sarajevo, 28. novembar 2018. (MINA) – Na otvaranju naučnog skupa posvećenog 100. godišnjici od smrti reisu-l-uleme Mehmeda Teufika Azabagića prisutnima se obratio reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović čije obraćanje prenosimo u cijelosti:

– Kolektivno pamćenje nekog naroda baštini njegovo historijsko iskustvo. Ono se produbljuje i oblikuje, između ostalog, i sjećanjem na markantne ličnosti, koje su obilježile određeni historijski period. Najčešće su to ljudi koji su bili na važnim mjestima u presudnim trenucima za jedan narod i njegovu sudbinu ili su svojim angažmanom, doprinosom općem dobru ili žrtvom ostavili trag u vremenu. Sjećanje na njih nije samo naš dug prema njima, nego i prilika da iz prošlosti izvučemo pouke za našu sadašnjost i budućnost. Naš odnos prema onima koji su nas zadužili govori ponajviše o nama samima.

Jedna od takvih ličnosti naše historije jeste i reisu-l-ulema Mehmed Teufik-ef. Azabagić. Bio je jedan od ključnih aktera u formiranju Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. No, ono po čemu je ostao posebno prepoznatljiv u našem kolektivnom pamćenju jeste njegova presudna uloga u zaustavljanju iseljavanja Bošnjaka u Tursku, nakon austrougarske okupacije.

Pitanje hidžre, seobe i egzila obilježilo je ljudski rod od samog postanka. Čovjek je u svojevrsnom egzilu na Zemlji još od izgnanstva Adema i Have iz dženneta. Svi mi, kao njihovi potomci, u nastojanju smo da se vratimo iz dunjalučkog egzila u svoj iskonski dom.

Značajan dio naše ljudske historije odvijao se u zbjegovima.

I historija našeg naroda je obilježena progonima i hidžrama. Više od toga, međutim, ta je historija ispunjena ljubavlju prema domovini i spremnošću da se ona brani i da joj se vraća nakon pogroma i progona. Većina naših džamija je više puta rušena i obnavljana. Skoro da nema sela ili grada koji nije iskusio opsadu ili progon stanovništva. No, naši ljudi su se uvijek, kada je to bilo moguće, vraćali svojim domovima. I, što je bitnije, sačuvali su širinu svoga shvatanja i otvorenost, koja je temelj onoga što nazivamo bosanskim duhom.


Naši ljudi su se selili iz Bosne sa širenjem Osmanskog carstva i na one prostore koji nisu historijski bili dio Bosanskog kraljevstva, naročito prema Zapadu, da bi se, stoljećima kasnije, vraćali u svoju domovinu. Kasnije smo imali progone Bošnjaka iz Srbije i Crne Gore, kada su mnogi nalazili utočište u matici Bosni. Ali, s najvećim izazovom masovnog iseljavanja Bošnjaci su se suočili nakon austrougarske okupacije. Tada je na red došla njihova matica, onaj teritorij koji je pripadao drevnoj Bosni, omeđen Savom, Unom, Drinom i Jadranom. Zato je presudan trenutak u toj historiji bio hrabri stav tuzlanskog muftije, a kasnije reisu-l-uleme Mehmeda Teufika-ef. Azabagića, koji se usprotivio trendu masovnog iseljavanja Bošnjaka iz domovine.

S obzirom na to da se iseljavanje pravdalo vjerskom argumentacijom, strahom od gubljenja, prije svega, vjerskog identiteta i pravnim stavovima, utemeljenim na srednjovjekovnim fikhskim rješenjima, reisu-l-ulema je posegnuo za vjerskom argumentacijom i smionim idžtihadom, kako bi postavio temelje opstanka Bošnjaka na svojoj zemlji i sa svojom vjerom, a u izmijenjenim društveno-političkim okolnostima. Time je uspostavio idžtihadski pristup svakodnevici i izazovima društvene realnosti, na kojima će se razvijati islamska tradicija Bošnjaka.

Reisu-l-ulema Azabagić napisao je Poslanicu o hidžri svome narodu, kojom je šerijatski obrazložio razloge zbog kojih se ne trebaju iseljavati iz svoje domovine. Ali, taj njegov stav nisu potvrdile okupacione vlasti, koje su morale pokazati svoju spremnost da Bošnjake prihvate kao muslimane, sa svim njihovim specifičnostima, i da ih, s druge strane, integriraju kao ravnopravne građane Austro-ugarske monarhije. Znamo da to nije išlo lahko i da su brojna kršenja osnovnih ljudskih prava muslimana i njihova diskriminacija otežavali nastojanje reisu-l-uleme da zaustavi iseljavanje.

Otud i različite vizije postizanja vjerske i mearifske autonomije muslimana, ali i očuvanja njihove vjerske i kulturne, a, samim time, i nacionalne i političke samosvijesti i subjektiviteta, koji su imali reisu-l-ulema Azabagić i ljudi okupljeni oko muftije Ali Fehmi-ef. Džabića.

Cilj i jednih i drugih bio je isti: osigurati opstanak Bošnjaka na svojoj zemlji i osigurati njihovu vjersku i kulturnu posebnost, te integraciju u nove društvene okvire.


Nažalost, i danas, kada se navršava 180 godina od rođenja drugog reisul-uleme IZ-e u BiH Mehmeda Teufika-ef. Azabagića, 125 godina od njegovog ustoličenja, te 100 godina od njegove smrti, govor o iseljavanju i hidžri je ponovno aktualan, ne samo u našem bosanskohercegovačkom kontekstu nego i onom evropskom.

Ovih dana, naš narod je ponovo suočen s raseljavanjem. To dolazi u vrijeme kada još uvijek nismo uspjeli završiti proces povratka naših ljudi u mjesta iz kojih su protjerani devedesetih godina prošlog stoljeća. Teško je povjerovati da bi danas fetva, proglas ili samo apel zaustavio iseljavanje naših ljudi u potrazi za boljim uslovima života, kao što je to bio slučaj u vrijeme kada je pisana Risala o hidžri. Zato će biti potrebne ozbiljne politike i državne mjere koje će ljudima uliti nadu u bolje sutra i osigurati im da ostanu na svojim stoljetnim ognjištima.

Bošnjaci su, predvođeni tadašnjim muftijom Azabagićem i progresivnom ulemom, napravili historijski presedan, kada su odlučili ostati, iako svjesni izazova za njihov identitet i biološki opstanak, i braniti svoj toprak i pravo na postojanje. I naša generacija se nalazi pred novim izazovima i mi se s njima moramo uhvatiti u koštac s istom intelektualnom, političkom i društvenom hrabrošću, kao što je to svojevremeno činio reisul-ulema Azabagić.

Danas tvrdimo da poruke Poslanice o hidžri prevazilaze naše bosanske okvire. Dok mi obilježavamo ovaj značajni jubilej, odnos prema migracijama, izbjeglicama, imigrantima i žrtvama trgovine ljudima dominira evropskom politikom. Upravo na ovom pitanju Evropa definira samu sebe.


Reisu-l-ulema Azabagić je svojim ukupnim angažmanom učinio sve, ne samo da zaustavi iseljavanje Bošnjaka iz okupirane Bosne i Hercegovine, nego je, slobodno mogu reći, postavio temelje onoga što danas sve češće nazivamo evropskim iskustvom življenja islama. On je i svojim stavom da muslimani mogu služiti austrougarsku vojsku i biti lojalni građani Monarhije, na čijem čelu nije musliman i koja ne vlada prema principima Šerijata, sve dok je ta vlast pravedna i dok muslimanima garantira njihove vjerske i druge slobode i prava, postavio temelje muslimanskog poimanja građanske države i temelje muslimanskog integriranja u evropska, većinski kršćanska, društva i sekularne države. Na taj način je postavio prve temelje na kojima će razvijati institucionalno upravljanje vjerskim pitanjima muslimana u sekularnoj ili nemuslimanskoj državi, tražeći mjesto za islam i muslimane u „kršćanskoj Evropi“.

Pitanja kojima su se reisu-l-ulema Azabagić i brojna bosanska ulema nakon njega bavili, u nekim muslimanskim krugovima u Evropi, ali i evropskim društvima, postala su aktualna tek sada. Naročito se to odnosi na pitanja vjerske autonomije muslimana i njihovog pravnog položaja u državi, te institucionalnog predstavljanja.  Vjerujem da značaj intelektualne misli reisu-l-uleme Azabagića, pa tako i njegova Risala o hidžri, prevazilazi bosanskohercegovačke okvire i da je dio zajedničke evropske i muslimanske intelektualne baštine.

Zato sam jako sretan da je Institut za islamsku tradiciju Bošnjaka učinio ovaj značajan korak, kako bi se misao i djelo rahmetli Mehmeda Teufika-ef. Azabagića približilo evropskoj javnosti, podjednako onoj muslimanskoj i onoj koja to nije. U Islamskoj zajednici u Bosni i Hercegovini ovo smatramo i našim simboličnim doprinosom debati o integraciji muslimana u Evropi i doprinosom islama evropskoj misli i civilizaciji. Siguran sam kako je ovo tek prvi korak na tom putu.

Zato se radujem zaključcima današnjeg naučnog skupa i želim vam uspjeh u radu, kazao je na kraju svog obraćanja reisu-l-ulema Kavazović.

Izvor: islamskazajednica.ba