Email: info@cdv.ba |Telefon: +387 33 570 025

Moj lobrede Kariću, Silajdžiću i Hafizoviću

I

Jučer je u organizaciji Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu održano svečano priznanje povodom četiri decenije akademskog rada i djelovanja trojice seniora u islamskom obrazovno-odgojnom sistemu Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini: Enesa Karića, Adnana Silajdžića i Rešida Hafizovića.

U nemogućnosti da se odazovem pozivu zbog Korone da osobno govorim o liku i djelu prof. dr. Adnana Silajdžića, imam potrebu da na ovaj način izrazim moj osobni Lobrede sve trojici.

Moj osobni odnos prema svakom od njih ponaosob je različit onoliko koliko se oni razlikuju jedan od drugoga, ali i onoliko koliko su jednaki ili slični jedni drugima.

Enes Karić je poseban ne samo u odnosu na Adnana Silajdžića i Rešida Hafizovića, već i u odnosu na sve nas. Karić je bio i ostao pčela radilica, koja je tražila nektar nauke islama u svakom cvijetu do kojeg je mogla doći kod nas i u svijetu, pretakajući ga u med u košnicama Islamske zajednice.

Bez pretjerivanja može se reći da je u tim košnicama o Kur’anu i tefsiru te drugim raznolikim islamskim beletristikama od univerzalnog značaja najviše Karićevog istraživačkog „meda“, koji će sladiti naučno-istraživačke apetite generacijama našeg naroda koje dolaze.

Osobno, akademika Enesa Karića nisam nikad doživljavao kao rivala, već kao izazivača, koji nije nikad mirovao, već je, za razliku od mnogih spavača, budno pratio kako da nađe put do Beograda, Zagreba, Al-Azhara, Yale-a i Oxforda, ali se uvijek vraćao doma, tj., na FIN, gdje se najbolje i najsigurnije osjećao od prvoga dana gdje je imao čast, opet, kao niko od nas, da bude najbliži i najvjerniji student rahmetli Husjen ef. Đoze, učenjaka i humaniste prvoga reda.

Iako nisam osobno prisustvovao, ali sam čitajući izvještaj o jučerašnjem svečanom ispraćaju trojice islamskih seniora bio i ponosan i tužan – ponosan zato što se, kao Zajednica, imamo s kim dičiti, a tužan zato što se jučer, na simboličan način, završava jedna generacijska era s dramatičnim iskustvom prijelaza iz jednog izrazito ateističkog u jedan masovni teistički ambijent, u kojem su se javile mnoge nepredvidive moralne pukotine.

Vrijeme će pokazati koliko je odlazeća generacija islamskih edukatora i odgajatelja uspjela pripremti dolazeću generaciju našeg naroda za nove i drugačije izazove „ateizma“ i „teizma“.

II

Za razliku od akademika Enesa Karića, akademik Rešid Hafizović mi je bio i ostao enigma i kao osoba i kao naučni radnik sa enormnom intelektualnom energijom i nekontrolisanom društvenom kritikom svega i svakoga.

Hafizović je bio i ostao osa sa oštrom žaokom, koja nije nikoga štedjela od vrha do dna naše Zajednice. Ponekad je ta žaoka svojim ujedom ostavljala ranjiv trag na duši, koji je vremenom kod nekih zarastao a kod nekih je ostao kao trajni ožiljak.

No, imajući na umu šta je sve uradio proteklih četiri decenije za Fakultet islamskih nauka uz mnoga osobna odricanja, Rešid Hafizović zaslužuje ovaj moj Lobrede ako ni zašto drugo, a ono zbog činjenice da je cijelo vrijeme ostao u Sarajevu pod granatama.

Čak i onda kada su mu nudili mjesto profesora u Zagrebu, akademik Hafizović je prihvatio moju zamolbu da ostane u Sarajevu jer je njegova nauka bila potrebna Islamskoj zajednici.

Bez obzira šta će neko reći, imam potrebu da kažem – Halal olsun Hafizoviću!

Rešid Hafizović je na mnogo načina poseban. Rodom iz Srebrenice, Hafizović nije samo oživio sufijski narativ u bosanskom jeziku, posebno kroz prijevode Ibni Arabija, već Hafizović svojim isposničkim životom odaje lik svojevrsnog pronicljivog sufije, samotnjaka, koji se dragovoljno povlači u svoj zamišljeni svijet bez granica, kojeg ljudi niskog duhovnog i transcedentalnog afiniteta nit razumiju nit osjećaju.

Vjerovatno najviše što mu se pružila prilika da, u vrijeme rahmetli dr. Ahmeda Smajlovića, koji je otvorio Islamsku zajednicu prema sve četiri strane svijeta nakon što je bila prilično zatvorena i samodovoljna, nakon medrese u Sarajevu da nastavi studij teologije na katoličkom fakultetu u Zagrebu, Hafizović je unio ili donio na Fakultet islamskih nauka novi teološki ne samo vokabular, već i novi pristup teološkoj nauci, gdje je „islamsku teologiju“ uvelike pomjerio prema svojevrsnoj islamskoj skolastici, nudeći studentima mnogo više autora izvan islamskog kruga, koji su se bavili islamskom teološkom mišlju, nego autore unutra islama.

Hafizović se čvrsto držao temeljnih načela islamskog vjerovanja i prakse, ali je uvelike tražio od studenata da misle i promišljaju glavni smisao tih načela.

Naravno, da nije uvijek bio shvaćan, niti je uvijek njegov vokabular bio razumljiv i prihvaćen, ali to Hafizovića nije ometalo u namjeri da bude drugačiji.

Možda je pretjerano reći, ali Rešid Hafizović u nas dosta je sličan švicarskom katoličkom teologu Hans Kungu, koji je prelazio granice uobičajenog doktrinarnog diskursa katoličke teologije zbog čega mu je 1979. god. oduzeto pravo da podučava katoličku teologiju.

Profesoru Rešidu Hafizoviću nije oduzeto pravo da podučava islamsku teologiju na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu.

III

Naizgled isti zato što su zajedno studirali katoličku teologiju u Zagrebu, ali Adnan Silajdžić i Rešid Hafizović su veoma različiti i po liku i po djelu.

Ne samo zato što potječe iz okoline Visokog, već i zato što je rastao i razvijao se u okruženju, gdje se oduvijek njegovao i kalām i ʿirfān u bosanskoj teološkoj misli i praksi, Adnana Silajdžića se može ubrojiti u promotore svojevrsne „bosanske muslimanske teološke misli“ nasuprot takozvane ideje o „bosanskom islamu“.

Naime, nikada i nigdje nije postajao „nacionalni islam“ pa tako ne postoji ni danas „bosanski“ ili „europski“ ili „turski“ ili „arapski“ islam.

Međutim, može postojati, u stvari, postoji nacionalna muslimanska teološka misao, kao svojevrsno iskustvo, koje ne izlazi iz okvira univerzalnog i transcendentalnog islama, koji se ne može ni dijeliti ni razbijati po nacionalnom aršinu – ni bosanski ni europski, već jedan, jedinstveni univerzalni islam u cijelome svijetu po svom jednostavnom učenju tawḥīda – monoteizma.

Četiri decenije posvećenosti islamskoj teološkoj misli, gdje je po prvi puta na naučan način na bosanskom jeziku predstavio dominantnu ešʿaritsku teološku školu, čime je upotpunio moj rad na maturidiskoj teološkoj školi, Adnan Silajdžić je zaslužio da bude na listi predstavnika „bosanske muslimanske teologije“ kroz vrijeme i mjesto:

1) Hasan Kafi Pruščak (1544 -1615)

2) Ahmed Bejazić (Aḥmad Bayāḍīzāde) (1632 – 1686).

3) Džemaluddin ef. Čaušević, reisu-l-ulema (1870 – 1938).

4) Abdurahman ef. Čokić (1888 – 1954).

5) Ibrahim ef. Čokić (1871-1948)

6) Muftija Muhamed Šefket ef. Kurt (1879 -1963).

7) Mehmed ef. Handžić (1906 – 1944).

8) Husej ef. Đozo (1912 – 1982).

9) Dr. Ahmed Smajlović (1938 – 1988).

10) Šejkh Muharem Omerdić (1949….)

11) Dr. Adnan Silajdžić (1958 ….).

Dopuštam da se dodaju i druga imena, ali ovo su imena za početak teze o tome da umjesto upotrebe sintagme „bosanski“ ili „europski islam“ usvojimo sintagmu „bosanska muslimanska teologija“, što bi se moglo u konačnici nazvati kao „bosanska teologija“, kao „teorijski i praktični izraz kur’anskog i sunnetskog, tj., tevḥīdskog/monoteističkog duha, u kontekstu bosanskog/europskog geografskog okruženja i bosanskog povijesnog iskustva.

Povod za ovakvo razmišljanje je, između ostalog, i poziv da jučer govorim o liku i djelu Adnana Silajdžića, što mi je bila izuzetna čast, ali, eto, nije bilo suđeno da osobno govorim, već da ovo napišem.

Dakle, budući neodvojivi dio univerzalnog sunnitskog ummeta, muslimani u nezavisnoj bosanskoj državi nisu izvan događaja i događanja na globalnoj razini globalnog muslimanskog svijeta.

Zajedničko im je sa svim muslimanima svijeta Kur’an i Sunnet, odnosno „iman“ i „islam“ u najširem smislu te riječi. No, ima nešto što ih ipak čini posebnim, a to je bosansko geografsko okruženje i bosansko povijesno iskustvo.

Riječ je, dakle, o bošnjačkoj/bosanskoj muslimanskoj tradiciji ili „bosanskoj muslimanskoj teologiji“, što treba biti zamjena, kao što smo već rekli, za pokušaj nametanja pojma „bosanski islam“.

Ne postoji „bosanski islam“, već postoji „bosanska muslimanska teološka misao“, kao odgovor na izazov „al-dāʿišske “ ili „al-qāiʿdske“ ideologije u ime islama.

Osnovna oznaka „bosanske muslimanske teologije“ ogleda se u ideji suživota u pluralnom bosanskom društvu sa snažnim osjećajem i pamćenjem individualnog i kolektivnog identiteta zajednice muslimana u bosanskoj državi, a to znači, prije svega, miroljubivost i suzdržanost od ideje tekfīra muslimana i blasfemije dugog i drugačijeg.

Naime, cilj „bosanske muslimanske teologije“ treba da bude otpor ideji da se teološke vrijednosti bosanskih teologa svedu na uobičajene binarne okvire, kao što su „religija vizavi sekularizma“, „modernost vizavi tradicije“, „Islam vizavi Zapada“ te „imān vizavi tekfīr“.

Kako bi se izbjegla zamka binarnih okvira, potrebno je „bosansku muslimansku teologiju“ pozicionirati u okvir dijalektičke trostruke sheme kao heuristiku za uvažavanje složenosti i kreativnih mogućnosti bosanskih teoloških napora.

Dakle, predlažem da se bosanski teolozi, tj., imami ili ulema općenito, upoznaju sa mnoštvom autoritativnih tradicija: (1) bosanskom/osmanskom; (2) arapsko-islamskom; i (3) europskom/zapadnom intelektualnom tradicijom.

Na taj način će „bosanska muslimanska teologija“ biti obogaćena dijalektičkim angažmanom niza izvora, uključujući i zapadnih ili kršćanske.

Cijenim da je Adnan Silajdžić uvelike pridonio ovom „okviru dijalektičke trostruke sheme“ pa, stoga, očekujem da katedra akaida na Fakultetu islamskih nauka nastavi ovim putem do jasne prepoznatljivosti „bosanske muslimanske teologije“, odnosno „bosanske teologije“, kao odgovor na buduće izazove u našoj zemlji i Europi.

Ništa manje nisu zaslužni ni Enes Karić ni Rešid Hafizović, ali držim da je Adnan Silajdžić sa svojim teološkim opusom najbliži ideji „bosanske muslimanske teologije“, odnosno „bosanske teologije“.

Eto, to sam imao namjeru jučer kazati o liku i djelu prof. dr. Adnana Silajdžića bez čitanja njegovog bogatog Curricula Vitae.

Također, imao sam potrebu da ukažem i na zasluge akademika Enesa Karića i akademika Rešida Hafizovića.

Svoj trojici čestitam četrdesetu godišnjicu plodnog akademskog rada i djelovanja na polju očuvanja „bosanske muslimanske teološke misli“ uz dovu Milostivom Allahu da im podari dobro zdravlje i dug život.

Mustafa Cerić, Ph.D.

Bosanski reisu-l-ulema u ratu i miru