Email: info@cdv.ba |Telefon: +387 33 570 025

Poruka mira iz Abu Dabija: Od “Medinske povelje” do “Nove povelje Saveza vrlina”

Islam je i po definiciji i po djelovanju univerzalna vjera, kultura i civilizacija. Muslimani su, stoga, prisutni na svim kontinentima zemaljske kugle. Iako su različitih rasa, nacija i etniciteta, muslimani su prepoznatljivi u svijetu po svojoj specifičnoj duhovnosti. U svojoj dugoj povijesti imali su uspone do velikih visina i padove do najnižih dubina. Ustajali su i uspravljali se kad se mislilo da im je došao kraj, ali su i padali kad se mislilo da im nema granica. Sadašnje stanje muslimanskog svijeta je između padanja i ustajanja, između pobune i mirenja, između nade i očaja. 

Najveći udar za muslimanski svijet bio je 11. septembar 2001. godine kada se pred očima cijeloga svijeta rušio njujorški simbol moderne civilizacije. Taj rušilački – teroristički čin pripisan je muslimanima, odnosno islamu, kao stigma, od koje se muslimani svih ovih godina nastoje oprati. I tamam kad se mislilo da se islam očisto od optužbe za terorizam, pojavila se nova “stigma”: Islamska Država Iraka i Levanta ili Islamska Država Iraka i Sirije (bosanska kratica: IDIL; engleska kratica: ISIL). Time je napor koji je uložen da se islam očisti od stigme njujorškog terorizma bačen nizvodu. Moralo se početi opet sve iz početka u dokazivanju da islam nije vjera mržnje i nasilja, već vjera ljubavi i mira. Nije bilo nedostataka volje kod muslimana da pokažu da je islam civilizacija suživota te da su muslimani miroljubivi ljudi po definiciji njihovog vlastitog imena – musliman doslovno znači: “miroljubivi čovjek”.

Međutim, nedostajala je prava ideja, koja bi uvjerila Zapad u iskrenost i posvećenost islama i muslimana miru, sigurnosti, međuvjerskoj i međukulturnoj suradnji. Jer, to što je dolazilo od ISIL-a ličilo je na mržnju i nasilje prema svemu što nije od islama i muslimana. Činilo se da nemuslimanima, posebno u Iraku i Siriji, nakon milenijskog suživota s muslimanima nije više bilo mjesta u muslimanskim zajednicama – državama. Izgledalo je da Zapad nema više sugovornika među muslimanima ni na vjerskoj, ni na kulturnoj, ni na političkoj razini. Ostali su samo puki ekonomski interesi – nafta, koju potrebuje Zapad. Odnosno, pravdanje muslimana da islam nije vjera mržnje i nasilja nije više bila uvjerljiva na Zapadu. Iako je utopijska ideja ISIL-a najviše koštala same muslimane na Istoku, Zapad je bio zauzeo jedan opći stav, a to je da je islam nasilna religija i da se sa muslimanima ne može graditi globalni mir i suživot. Muslimani nisu imali izbor već da nađu izlaz iz tog ćorsokaka. Moralo se naći pravo rješenje za čišćenje islama od stigme terorizma; moralo se naći pravo sredstvo za razbijanje blokade u komunikaciji ne samo sa Zapadom, već sa svijetom, koji je sve više padao pod utjecaj zapadnog pejorativnog stava o islamu i muslimanima; morale su se sresti mudra i racionalna glava u muslimana da zajedno ožive ideju mira i suživota, ideju koja je u bîti islamske misli, kao i u bîti  povijesnog pamćenja muslimana. 

Godina 2014. bila je presudna za studiozan, ozbiljan i uvjerljiv pokret za demonstraciju islamskog univerzalnog svjetonazora sa porukom mira i suživota u globalnom svijetu. Susreli su se, ne slučajno, u Abu Dabiju dva čovjeka Šejh Abdullah bin Zejd, ministar vanjskih poslova Ujedinjenih Arapskih Emirata i Šejh Abdullah bin Bayyah[1]. Dva uma, jedan mudri s idejom i drugi racionalni sa sredstvima, ujedinili su se na putu vraćanja časti i ugledu islama u svijetu i rušenju zidova koji su se dizali protiv komunikacije s muslimanima. Te, 2014. god., ustanovljen je u Abu Dabiju “Forum za mir u muslimanskim zajednicama” s porukom mira i suživota u globalnom svijetu[2]. Prvi i najvažniji korak na tom putu bilo je donošenje “Marakeške deklaracije”, kao odgovor ISIL-u na progon nemuslimanskih zajednica u Iraku, poput Zejdija ili Sabejaca, koji su preživjeli cjelokupnu povijest islama u miru i suživotu s muslimanima u vrijeme svih muslimanskih halifa, kraljeva i sultana.

“Marakeška deklaracija” usvojena je u januaru 2016. god. u Marakešu, Maroko, pod pokroviteljstvom marokanskog kralja Muhameda VI u prisustvu više od 200 muslimanskih i nemuslimanskih religijskih velikodostojnika. Osnovna poruka “Marakeške deklaracije” utemeljena je na “Medinskoj povelji”, koju je Muhammed, a.s., dao napisati kao društveni ugovor sa nemuslimanima, prije svih sa Jevrejima, koje je zatekao u Medini. Ovaj medinski dokument Muhamed Hamidullah[3] smatra kao prvi pisani državni ustav. Kao nastavak “Marakeške deklaracije”, slijedio je “Američki karavan mira” 2017. god., koji je, po prvi puta okupio najveći broj vjerskih velikodostojnika ibrahimijske tradicije – Jevreja kršćana i muslimana. Sljedeće, 2018. god. u Vašingtonu je obznanjen “Savez vrlina” (حلف الفضول)[4], kao druga faza u uspostavljanju komunikacije sa svijetom u ime islama i muslimana.

Dakle, prva faza bila je “Makareška deklaracija”, kojom se reguliraju odnosi muslimana i nemuslimana u većinskim muslimanskim drštvima ili državama, a druga faza regulira savezništvo sa cijelim svijetom, savezništvo u kojem muslimani imaju svoje zasluženo mjesto sa svim ostalim, kao što i svi ostali imaju svoje mjesto u odosima sa muslimanima. Oba dokumenta (“Marakeška deklaracija” i “Savez vrlina”), koja su muslimani inicirali, odnosno koja je Šejh Abdullah bin Bayyah uz podršku Emirata artikulirao, utemeljena su na mudrosti i dalekovidnosti Muhammeda, s.a.v.s., što je ključni razlog da će ovaj put globalnog mira i suživota, kojeg su muslimani inicirali uspjeti, ako Bog da.  Naime, kao što je dao da se napiše “Medinska povelja”, kao izraz muslimanske velikodušnosti i tolerancije prema drugim i drugačijim u većinskoj muslimanskoj zajednici, Muhammed, s.a.v.s., je izravno sudjelovao u donošenju “Saveza vrlina” (حلف الفضول) u svojoj dvadesetoj godini života, prije svog vjerovjesništva, tj., prije islama. Upitan o tome, Muhammed, a.s., je rekao:

[لقد شهدتُ في دارِ عبد الله بن جدعان حلفًا ما أُحِبُ أن لي به حُمْرُ النَّعَمِ، ولو دُعِىَ به في الإسلام لأجبتُ]

Svjedočio sam u kući Abdullaha bin Džedʿāna savez. Draže mi je to nego cijeli svijet. Ako bi na to bio pozvan u islamu, prihvatio bih.  

Nije puka retorika. Muslimani, dakle, imaju rješenja za probleme, koji ih danas tište. Potrebna je samo čvrsta volja, iskrena namjera (nijjet) i predani trud da se dođe do rješenja, koja se nalaze u povijesnom pamćenju kao kulturnom i civilizacijskom identitetu muslimana. Očito, toga se dosjetio Šejh Abdullah bin Bayyah u pravo vrijeme i na pravom mjestu te motivirao
Šejha Abdullah bin Zejda Al Nahajana da se ustanovi “Forum za mir” u Abu Dabiju.

Pored redovnih godišnjih konferencija od ideje “Medinske povelje” preko “Marakeške deklaracije”, do “Saveza vrlina” (حلف الفضول), “Forum za mir” sa sjedištem u Abu Dabiju je pokrenuo časopis “Mir” te ustanovio projekat “Encikopledija mira u islamu” (موسوعة السلم في الإسلام), ka prvi projekat te vrste . No, vrhunac rada i djelovanja “Foruma za mir” u Abu Dabiju pokazan je na nedavno održanoj šestoj konferenciji od 09. do 11. decembra 2019. god., gdje je usvojena “Nova povelja Saveza vrlina” (ميثاق حلف الفضول الجديد), koja u bîti sadrži sve dosadašnje povelje, rezolucija i deklaracija o miru, toleranciji i ljudskim pravima.

Zahvaljujući trudu dr. Mensura Valjevca, Centar je u prilici da vam ponudi bosanski prijevod ove Povelje, koja će, zasigurno, dobiti međunarodno priznanje i reputaciju. Također, donosimo vam original Povelje na arapskom u PDF-u, kao i englesku verziju na ovom website-u: https://gulfnews.com/uae/government/charter-of-new-alliance-of-virtue-read-full-text-1.1576010355082. Ovdje možete pročitati i referat dr. Mustafe Cerića, reisu-l-uleme (1993-2012.) u PDF-u, kojeg je predstavio na ovoj šestoj konferenciji o temi “Uloga vjera u promociji tolerancije – od mogućnosti do obaveznosti”.

Važno je istaknuti, također, da je na ovoj konferenciji predstavljen specijalni tom: “Enciklopedija mira u islamu”, posvećen temi : “Tolerancija”, u kojem je sudjelovalo stotinu autora iz različitih vjera i kultura, među kojima je i autor Mustafa Cerić, koji je obradio temu o toleranciji sa stanovišta jezičkog, tehničkog, vjerskog, historijskog, pravnog, društvenog, političkog, kulturnog, civilizacijskog i međunarodnog značenja i značaja. Zbog važnosti “Nove povelje Saveza vrlina”, cijenimo da bi se naša javnost, posebno Islamska zajednica, trebala upoznati s ovim dokumentom, kao i o projektu: “Enciklopedija mira u islamu”, koji će, zasigurno, dobiti priznanje i uvažavanje međunarodnih institucija, napose Ujedinjenih Nacija. Važno je da budemo u toko nastojanja u predstavljanju islama, islamske kulture i civilizacije i, naravno, muslimana kao globalnih građana sa porukom mira i toleranciju u svijetu, koji je, nažalost, ispunjen netolerancijom  (islamofobijom) prema islamu od Indije do Pariza.




[1] Šejh Abdullah bin Bayyah je jedan od najupućenijih živih muslimanskih učenjaka u oblasti islamske jurispudencije i jedan od najuticajnijih alima današnjice u pogledu međuvjerskog i međukulturnog dijaloga. Rođen u Mauritaniji 1953. god., Šejh Bin Bayyah je imao bogatu naučnu, političku i diplomatsku karijeru. Njegov otac Mahfuz bio je poznati i priznati alim, od kojeg je Šejh Abdullah najviše naučio.  Godine 1978. u Mauritaniji je došlu do državnog udara, gdje je kao ministar svrgnute vlade bio zatvoren u zatvor nekoliko mjeseci. Nakon izlaska iz zatvora, napušta politiku i posvećuje se islamskoj nauci. Prihvata ponudu da predaje na Univerzitetu Kralj Abdulaziz u Rijadu, gdje mu se pruža prilika da artikulira svoje teološke i pravne nazore.  Nakon 25 godina obučavanja studenata, od kojih su neki postali važne ličnosti u Africi, Aziji i Europi, Šejh Bin Bayyah posvećuje svoju pažnju globalnim pitanjima islama i muslimanima, naročito nakon pojave ekstremnih grupa, poput Al-Qaide i ISIL-a. Godine 2010. Šejh Bin Bayyah u svojstvu utemeljitelja i predsjednika “Globalnog centra za obnovu i uputu” sa sjedištem u Londonu organizira konferenciju u Mardinu, Turska, o “Mardinskoj fetvi”, koju je izdao Šejhu-l-islam Ibn Tajmijjah, a koju su ekstremne grupe zlouptrebljavale radi njihovih ekstremnih ciljeva, kao što je “regicid” (kraljoubojstvo), ubijanje muslimanskih državnika, koji nisu dovoljno muslimani i tome slično. Na toj konferenciji bosanski reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić je ima aktivno učešće.

[2] Treba napomenuti da je predsjednik Upravnog odbora Centra za dijalog – Vesatijja Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini od samog osnivanja Foruma za mir u Abu Dabiju redovni čalan Upravnog odbora i aktivni sudionik u njegovom radu i djelovanju. Odnedavno je i specijalni savjetnik Šejhu Abdullah bin Bayyi za Europu i druga pitanja vezana za radi i djelovanje Foruma.   

[3] أنظر: د. محمد حميد الله: ”مجموعة الوثائق السياسية في العهد النبوي والخلافة الراشدة“، دار الإرشاد، بيروت، ط.ث. ١٩٦٩.

[4] “حلف الفضول” (Savez vrlina”) ili (“Savez vrlih ljudi”) je predislamski savez, koji je nastao kao potreba da se u Mekki zavede red i zaštiti pravo oštečenog u kupopradajnim akcijama nakon što je moćni mekkanski mušrik odbio platiti  kupljenu robu jednom jemenskom trgovcu, koji je zbog toga optužio mekaknske prvake da su nepravedni i nepošteni. Muhammedov, a.s., amidža ِAl-Zubejr  je pozvao pet prvaka iz plemena Kurajš da dođe u kuću Abdullaha bin Džedʿāna, gdje su sklopili savez (حلف ) časnih i odabranih, prema kojem nikome se u Mekke ne smije činiti nepravda, a ako se nekome i učini, mora mu se vratiti njegovo pravo ma kakvo bilo – materijalno ili moralno.  Muhammed, a.s., je prisustvovao tom činu kad je imao dvadeset godina. To je ono što bi se danas moglo zvati “sekularno” društvo, u kojem je Muhammed, a.s., sudjelovao na pozitivan način i o tome se u vrijeme islama izjasnio pozitivno, kao jedno opću političku i moralnu vrijednost, koju muslimani danas mogu i trebaju primjenjivati.  U tome je velika važnost ideje o “Savezu vrlina” ili “Savezu vrlih ljudi” ili “Savezu časnih ljudi” za dobrobit svih ljudi dobre volje bez obzira na njihov svjetonazor.