Email: info@cdv.ba |Telefon: +387 33 570 025

Najstrašniji genocid u skorijoj prošlosti: “Tamo sam ostavila svoje tijelo”

Prije nego je Fatima uspjela da pobjegne iz Mijanmara, preživjela je višestruko silovanje. Sada živi u izbjegličkom kampu u Bangladešu bez nade da će se vratiti prijašnjem životu. Izvještava Ines Pohl.

Tišinu prekida samo ritmično lupanje kišnih kapi o bijelu plastičnu ceradu. Nema televizora, nema muzike, nema dječijeg smijeha. Tišina je posebno glasna nakon prolaska kroz saobraćajni haos na ulicama Cox Bazara, grada na jugoistoku Bangladeša. Prekida je samo zvuk ezana. Sa okolnih stabala vise srebrno-sivi zvučnici i prenose poziv za molitvu preko brda i blatnjavih dolina.

Na sjeveroistoku Kutupalonga, koji je najveći izbjeglički kamp na svijetu, nalazi se Kamp 7. Tamo živi oko 40.000 ljudi na površini od oko jednog kvadratnog kilometra.

Broj je samo procjena. Niko ne zna koliko tačno je pripadnika Rohindža naroda na kraju završilo ovdje, u nekadašnjoj džungli priobalnog mjesta na granici Bangladeša i Mijanmara. U različitim kampovima živi ukupno jedan milion Rohindža. Možda je to oko 1,2 miliona ili još i više. Sve zavisi, koga pitate.

Ova muslimanska manjina još od sedamdesetih godina prošlog stoljeća bježi iz Mijanmara. Ali još nikada do sada nije prebjegao toliki broj ljudi kao prošle godine. U samo nekoliko mjeseci se od brutalnog nasilja spasilo oko 700.000 muškaraca i žena. Koliko je tačno ljudi ubijeno, to niko ne zna. Samo je jedno jasno, a to je da je počinjen najstrašniji genocid u skorijoj prošlosti ovog subkontinenta.


Tmurna sjećanja

Fatima je jedna od onih koja je preživjela. Trlja prstima preko svojih zuba. Zubno meso je upaljeno od žvakanja listova duhana i betela, koji na ivicama njenih zuba ostavljaju crnu pigmentaciju, ali ujedno i omamljuju tmurna sjećanja. Na pojedinim prstima nokti su ižvakani do samog mesa.

Ona ima 20 godina. I dva mala dječaka. Prije nego je prebjegla iz Mijanmara, silovana je. 30 ili 40 puta tokom samo jedne noći. Ne može ni reći koliko često. Niti koliko je to bilo muškaraca. „Tamo sam ostavila svoje tijelo“, govori ona. Priča tiho. Prazan pogled spušten je prema glinenom tlu. I kada dođe do direktnog kontakta očima, nema susreta. Kao da su u njenim tamnim očima zatvorena neka unutrašnja vrata.

Sjedimo na tirkizno-crvenom prugastom tepihu u prednjem dijelu kolibe. Tu je jedna mala plastična hoklica. Njen muž Ali, samo dvije godine stariji od nje, čuči pored, dok ona priča svoju priču. On je, kao i mnogi drugi, morao da napusti svoje selo kada su došle paravojne formacije – da bi izbjegao smrt. Svoju suprugu, novorođenog sina, te tada 14 mjeseci starog sina ostavio je kod svojih roditelja. To je bilo prije godinu dana.


Niko nije mogao čuti vrisku

Nije trebalo proći mnogo vremena, da se njegovi roditelji i Fatima povuku u šume. Tamo su se već skrivale druge žene, a ostale su stizale iz susjednih sela. Banda ih je uhvatila i napala. Jednom, pa još jednom. Niko nije mogao čuti vrisku i plač. Braća ili supruzi koji su ih mogli spasiti, bili su ili već mrtvi ili su pobjegli u namjeri da spase živu glavu, kao što je to uradio i Ali.

Fatima je s druge strane, nakon toga ipak nekako dospjela nazad u selo. Spretne ruke njenih saputnica su se pobrinule za njene rane na putu. U protivnom, iskrvarila bi. Vjerovatno nikada više neće moći dobiti djecu.

Sa roditeljima svoga muža poslije je prebjegla u susjedni Bangladeš, a međunarodne humanitarne organizacije su joj pomogle da pronađe svog muža. „Meni nije problem da ostanem s njom”, govori on. Ona to nije uradila svojom voljom.


Silovane žene su često ostavljene

Kada kaže „to” on misli na masovno silovanje. I zaista, mnoge Rohindže ostavljaju svoje silovane žene. Ostavljaju ih same sa djecom – i sa boli. Zato što je drugi čovjek imao i, prema razmišljanjima mnogih muškaraca, obeščastio je.

Za mene, ženu koja dolazi sa Zapada i tamo je odrasla, sve ovo je skoro pa nepodnošljivo strano. Da žene skoro pa i ne izlaze iz svojih koliba. Čak ni po vrućini bengalskog ljeta, kada je u barakama preko 40 stepeni. „Ne radi se o zakonima koji su propisani, nego o praktikovanju tradicije“, objašnjava mi saradnica Crvenog križa. Prema kulturi Rohindža, žene napuštaju kuću samo ukoliko je to apsolutno neophodno.

Sigurna mjesta u kampu

„Ženska mjesta” pružaju malo olakšanja. Oko kampa se nalazi oko 19 većih koliba koje su podržane od  strane međunarodnih organizacija. Obzirom da tamo postoji i medicinsko savjetovanje, barem neke žene se usuđuju da provedu nekoliko sati na ovom čistom i sigurnom mjestu. Kada ima struje, onda funkcioniraju čak i ventilatori, a postoji i pristojno kupatilo, kao i mogućnost da se djeca kako treba okupaju.

Sa brda se vidi strašan prizor. Beskrajan red koliba koje su poredane jedna pored druge. Zidovi su napravljeni od plastičnih cerada na konstrukciji od bambusa, a često i krovove. Samo nekoliko kuća ima limene krovove.


Klasični smještaj u slučaju nužde

Fatima i Ali žive u jednom od ilegalnih kampova koji su napravljeni veoma brzo, kada se prije godinu dana u najkraćem mogućem roku moralo naći rješenje za smještaj za preko 700 hiljada Rohindži. To je bio klasični smještaj u slučaju nužde koji je bio namijenjen za kratkoročno korištenje. Ne za dugoročan smještaj.

A upravo to je ono što Fatima i Ali očekuju. Mijanmar ne radi na tome da Rohindžama izda papire ili da im dozvoli da se vrate u njihovu zemlju. Bez važećih dokumenata Rohindže su zvanično bez državljanstva i ovise o dobroj volji vlasti Bangladeša.

Građani Bangladeša znaju šta znači biti protjeran. U nemirnoj istoriji ove zemlje uvijek iznova je dolazilo do bijega  i protjerivanja. Na početku su imali razumijevanja za izbjeglice. Ali to se polako mijenja. Mnogi imaju osjećaj da je njihova zemlja učinila već dovoljno za strance. Na kraju krajeva, u slučajevima redovnih prirodnih katastrofa nema dovoljno pomoći ni za vlastito stanovništvo. Posvuda nedostaje policajaca da bi se zaustavio povećan stepen nasilja i organizovano krijumčarenje drogama i oružjem.

Raste i strah od radikalizacije mladih muslimana. Oni koji se bave njihovim regrutiranjem u kolibama u kojima vlada atmosferi beznađa, imaju lagan posao. Zvanično, Rohindže ne mogu napustiti izbjeglički kamp, ne smiju raditi, a djeca imaju minimalno obrazovanje.

Izgubljeni u beskraju

Kako će nastaviti? Fatima ima samo jednu želju. Ona želi nazad. U svoju domovinu. Možda se nada da će ponovo naći ono što je te noći izgubila u šumi. Ili joj možda jednostavno nedostaje snage za izgraditi novi život u nepoznatoj zemlji.

Kapi kiše i dalje nastavljaju kuckati o bijelu plastičnu ceradu, stvarajući ritam čekanja usred atmosfere beskrajne izgubljenosti.


Tekst i fotografija preuzeti sa: (https://www.dw.com/bs/)