Email: info@cdv.ba |Telefon: +387 33 570 025

Svi smo mi građani

Piše: Ahmet Alibašić

Svaki nemusliman koji Bosnu i Hercegovinu s njenim narodima i građanima doživljava kao svoju domovinu, prema preovlađujućem islamskom shvatanju, punopravni je građanin, koji ima pravo da se prema njemu odnosi kao prema ravnopravnom građaninu bez obzira na vjersku pripadnost. Diljem Bosne i Hercegovine na spomenicima njenim braniteljima i žrtvama rata mnogo je nemuslimanskih imena. Sva ta imena zaslužuju naše poštovanje. Ne vidim da može drugačije u 21. stoljeću, kad je još u 14. stoljeću jedan islamski učenjak podjednako insistirao kod Tatara na oslobađanju iz zarobljeništva i muslimana i nemuslimana.

Izjave pojedinih bošnjačkih političara i komentatora ovih dana problematiziraju vjerski (i nacionalni) identitet nemuslimana u političkom prostoru. Problematizira se ono što nemuslimani jesu, a ne ono što čine. Takvi stavovi mogli bi izazivati sumnju u mogućnost suživota a moguće i zabrinutost koja generira nove podjele i druge ekskluzivizme. Dovoditi nemuslimane u takvo stanje ljudski je nedopustivo, politički je autodestruktivno, a vjerski neopravdano. 

S obzirom da neki od autora ovih isključivih stavova vjeruju da nastupaju s vjerskih pozicija i principa, ovdje ću pokušati pokazati da je riječ o velikom nerazumijevanju. Te izjave, vjerujem, odaju duboku konfuziju oko različitog statusa nemuslimana u islamskim koncepcijama vjerske zajednice, s jedne, i političke zajednice, s druge strane.

Naime, islam je kroz historiju prvenstveno bio temelj za uspostavu muslimanske vjerske zajednice, najčešće nazivane muslimanski ummet, koja je po svojoj definiciji dobrovoljna i ekskluzivno muslimanska. Međutim, od svog postanja islam prihvata i drugoga unutar političkih/državnih zajednica koje je pomagao organizirati. Suštinska razlika između dviju zajednica, vjerske i političke, jeste u tome što je temelj za prvu zajednicu privrženost postulatima islamske vjere i prakse, a za drugu zajednička volja da se gradi i brani zajednička domovina. U prvom slučaju govorimo o kategorijama vjernika, licemjera i nevjernika, a u drugom o građanima i onima koji to nisu, tj. strancima. Svakako, ovdje koristim savremenu terminologiju. Klasici su govorili o ugovoru muslimana s nemuslimanima i njegovim stranama potpisnicama. Zapravo, i mi danas govorimo o društvenom ugovoru formaliziranom u ustavu. Koncept je, dakle, isti. Prvi takav ugovor nastao u islamskoj civilizaciji jeste dokument o savezu muslimana i Jevreja u Medini koji je potpisao poslanik Muhammed. On državnu zajednicu medinskih muslimana i Jevreja naziva ‘ummetom’, tj. političkom zajednicom. 

Vjerska vs. politička zajednica

Članstva u vjerskoj i političkoj zajednici najčešće se samo dijelom preklapaju. U političku zajednicu čiji članovi imaju primarnu obavezu odbrane zajedničke im države ne ulaze muslimani koji nisu građani te državne zajednice. Kur’an govori o tim kategorijama muslimana (4:90), ali ovdje nije mjesto za elaboraciju. Nekim muslimanima je teško prihvatiti da pored vjerskih postoje i drugi, ljudski, komšijski i politički obziri zbog kojih njihov odnos prema takvim muslimanima nije u istoj ravni kao prema onima s kojima ‘imaju ugovor’. Tako teorijski, a vrlo često i u praksi, može doći do sukoba kombinovanih muslimansko-nemuslimanskih vojski s obje strane. Mapa muslimansko-kršćanskih saveza u periodu 1050–1850. godina koju je objavio Ian Almond slikovito predstavlja tu historijsku stvarnost, koja uglavnom iznenadi one ljude koji svijet vide crno-bijelo. U tom svjetlu treba razumjeti i fetve uleme muslimanskim vojnicima u nemuslimanskim vojskama da mogu učestvovati u ratovima protiv muslimanskih (i drugih) država ukoliko se radi o kažnjavanju agresije na njihove zemlje ili drugom legitimnom ratnom cilju. Po istoj logici, većina bh. muslimana 1990-ih borila se protiv onih bh. muslimana koji su se tih godina odlučili biti na strani agresora. Agresor je neprijatelj ma koje vjere bio. Saborac je saveznik, prijatelj, sugrađanin, također, ma koje vjere bio. 

Ovdje dolazimo do ključne tačke: svaki nemusliman koji Bosnu i Hercegovinu s njenim narodima i građanima doživljava kao svoju domovinu, prema preovlađujućem islamskom shvatanju, punopravni je građanin, koji ima pravo da se prema njemu odnosi kao prema ravnopravnom građaninu bez obzira na vjersku pripadnost. Diljem Bosne i Hercegovine na spomenicima njenim braniteljima i žrtvama rata mnogo je nemuslimanskih imena. Sva ta imena zaslužuju naše poštovanje. Ne vidim da može drugačije u 21. stoljeću, kad je još u 14. stoljeću jedan islamski učenjak podjednako insistirao kod Tatara na oslobađanju iz zarobljeništva i muslimana i nemuslimana. 

Ako su stvari tako jasne, odakle onda konfuzija? Zašto ova distinkcija nije općepoznata? Glavni razlog mogao bi biti taj što su se u historiji islama granice vjerske i državne zajednice vrlo rano poklopile (u tzv. kući islama i kući rata), što je ostavilo posljedice na islamsko promišljanje ove teme. Nije da u muslimanskim državnim zajednicima kroz historiju nije bilo nemuslimana, ali muslimani uglavnom nisu dijelili vlast s nemuslimanima, niti su pristajali da žive kao obezvlašćena manjina. 

Građani, ne nevjernici

Već odavno svjedočimo novoj paradigmi gledanja na društveno organiziranje multireligijskih društava, na normiranje javne sfere koja se razvija na temeljima ranog muslimanskog iskustva Meke, Medine i Etiopije. „Islamska jurisprudencija građanstva“ (fikh el-muvatane) stručni je naziv za teoriju koja razvija tu paradigmu. Po njoj, u javnoj sferi nema muslimana i zimmija, već postoje samo građani i oni koji to nisu, a u ratu saborci i agresori. Kategorije vjernik – nevjernik i musliman – nemusliman ostaju relevantne za pitanja i poslove vjerske zajednice i privatne živote. Domovina je zajednička, a vjera svakom svačija, kako reče dragi Bog u Kur’anu.

U ovoj paradigmi muslimani i nemuslimani ne moraju voljeti vjerovanja jedni drugih, ali moraju uzajamno poštivati osnovne ljudske slobode i prava, uključujući pravo na slobodu vjere i uvjerenja. (Usput, to pravo po Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima, koja je dio našeg ustava,podrazumijeva i pravo na javno i zajedničko ispoljavanje vjere ili uvjerenja sve dok oni ne ugrožavaju prava drugih ili ne predstavljaju prijetnju javnom zdravlju, miru, poretku i moralu. Takva sloboda vjere nije nikakvo uvođenje Šerijata na mala vrata, kako vole ustvrditi neki srpski i hrvatski političari u BiH). Svakako da obaveza poštivanja vjerskih sloboda drugoga važi i za muslimane. Kur’an izričito zabranjuje vrijeđanje tuđih svetinja kako to ne bi dovelo do začaranog kruga mržnje i nasilja: Ne grdite one kojima se oni, pored Allaha, klanjaju, da ne bi i oni nepravedno i ne misleći šta govore Allaha grdili (Kur’an, 6: 108). 

Podrazumijeva se, još, da nemuslimani u ovoj zemlji imaju podjednako pravo na kritiku svega što po njihovom mišljenju nije uredu. Zbog toga ne smiju biti prozivani za izdaju ili pokazivanje ‘pravog lica’, koje je navodno petokolonaško. Primjerice, ako general Sefer Halilović ima pravo kritički analizirati rad rahmetli predsjednika Izetbegovića, a da ne bude optužen za izdaju, onda to isto pravo imaju i generali Jovan Divjak i pokojni Stjepan Šiber. 

Da je paradigma po kojoj su svi nemuslimani unaprijed osumnjičeni ispravna, nikad poslanik Muhammed ne bi u najodsudnijem trenutku svoga života, u toku seobe iz Mekke u Medinu za vodiča kroz nepoznate vrleti i pustinje Hidžaza uzeo idolopoklonika. On je bio idolopoklonik, ali nije bio jedan od onih koji su ga progonili. Uz to, poslanik Muhammed nije hvalio etiopskog kralja kome je poslao progonjene muslimane u izbjeglištvo zbog njegove vjere, već zbog njegove pravičnosti. Zato nije važno je li ministar ili direktor Mujo ili Miloš, već da li je pošten i sposoban i radi li u općem interesu. Nas zanima njegov rad, a za svoju vjeru račun će polagati dragome Bogu. Mi nismo pozvani da sudimo o vjeri drugih. To je u nadležnosti dragoga Boga. 

(NB: Ukoliko se htjelo kazati da je nekim imenovanjima u javnoj upravi narušen kod nas prihvaćeni princip proporcionalne etničke zastupljenosti, onda je to trebalo drugačije uraditi).

Ljudsko dostojanstvo i nepovredivost univerzalni su

Da se podsjetimo i na izvanredno važnu činjenicu da je u hanefijskom mezhebu ljudski dignitet, a time i nepovredivost ljudske ličnosti, univerzalan bez obzira na vjeru. Poslanik Muhamed je zato iz poštovanja ustao kad je naišla sahrana jedne Jevrejke. Da u islamskoj tradiciji nema nijednog drugog resursa o ovoj temi, bilo bi to dovoljno za dekonstrukciju diskriminatorskih narativa koji se pozivaju na islam jer se ideja ljudskog dostojanstva općenito smatra temeljem veličanstvenog zdanja ljudskih prava. 

No, da nije samo riječ o ljudskim konstrukcijama, citirat ćemo kur’anski ajet/stavak koji je među posljednjim objavama na temu muslimansko-nemuslimanskih odnosa, a koji se često izgubi u mnoštvu drugih islamskih tekstova: Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone. Allah, zaista, voli one koji su pravični. Ali vam zabranjuje da prijateljujte sa onima koji ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg izgone i koji pomažu da budete prognani. Oni koji s njima prijateljuju sami sebi čine nepravdu“ (Kur’an, 60:8–9). Na temelju ovog i sličnih ajeta većina islamskih pravnih autoriteta (malikije, hanefije i hanbelije) zaključili su da se neprijateljstvo prema nemuslimanima može temeljiti samo na agresiji, a nikako na razlici u vjeri. Držim da je svaki dodatni komentar za ovu priliku suvišan.

S obzirom na to da se u ovakvim prilikama obično postavlja pitanje lojalnosti muslimanskoj zajednici, želimo pojasniti razliku između islamskog i plemensko-nacionalističkog shvatanja lojalnosti citirajući poslanika Muhammeda. Jednom prilikom svojim drugovima kazao je da pomažu svoga brata i kad mu se čini nepravda i kad čini nepravdu, pa su ga u čudu upitali kako to da mu pomažu kad čini nepravdu? On im objasni da će mu pomoći tako što će ga zaustaviti u činjenju nepravde. Eto, to je principijelna ili kritička lojalnost koju treba promovirati. 

Na kraju, da rekapituliramo: Korištenje vjerskih kvalifikacija i kategorija u javnom političkom životu recidiv je napuštene paradigme po kojoj se svijet dijelio na svijet islama i svijet rata (dar el-islam i dar el-harb) i sredstvo postizanja dnevnopolitičkih ciljeva. Najveći zagovornici te paradigme u svijetu danas su desničari poput Salvinija, Le Pen, Orbana i sličnih, koji se protive useljavanju muslimana u ‘njihova’ društva. S druge strane su autoriteti poput rahmetli predsjednika Alije Izetbegovića, libanskog učenjaka Fejsala Mevlevija, tuniskog islamskog pravnika Abdulmedžida Nedždžara, egipatskog intelektualca Fehmija Huvejdija i brojnih drugih intelektualaca i islamskih foruma. Pred političarima i komentatorima s početka teksta jeste da izaberu s kim će u budućnost. Ako se odluče za šoviniste, neka nam ostave naš islam. Islam nema ništa s tim!

Izvor: www.algoritam.net