Email: info@cdv.ba |Telefon: +387 33 570 025

Zapis sa konferencije o umjetnosti i kulturi za ekonomiju: Duh Sarajeva u Napulju

Piše: dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema 1993-2012.

Pod pokroviteljstvom UNESCO-a i Evropskog parlamenta u Napulju, Italija, 04. maja 2019. godine zavšena je dvodnevna konferencija o temi: “Umjetnost i kultura za ekonomiju – ekonomija za umjetnost i kulturu”.

Cilj ove konferencije bio je zahtjev za priznanje latinskog i grčkog jezika, kao klasične kulture, kao “nematerijalne kulturne baštine” UNESCO-a. Pored italijanskih stručnjaka iz oblasti lingvistike, kulture i ekonomije, na konferenciji, koja je održana u Areheološkom nacionalnom muzeju u Napulju, prisutvovali su i religijski velikodostojnici, kao baštinici judeo-kršćansko-islamskog nasljeđa na Mediteranu.

Interakcija islamske i zapadne civilizacije

Ideja vodilja konferencije u Napulju bila je da se istakne da mediteranska kultura predstavlja korijene naše humanističke civilizacije pa je, stoga, moćno sredstvo za suživot i toleranciju, što osigurava mir i sigurnost ne samo u ovoj regiji, već i u svijetu. Posebno je naglašena interakcija islamske i zapadne civilizacije, interakcija koja je oduvijek značila nova saznanja i napredak. Bila je to prilika da se ukaže na interkulturnu komunikaciju između imperatora Frederika II Hohenstaufena (1215-1250) i muslimanskog filozofa i sufiju Abū Moḥammeda Abd-l-ḥaqa Ibn Sabʿīna (1217-1271). Naime, imperator Frederik je imao potrebu da traži objašnjenje od muslimanskog uma Ibn Sabʿīna za tri važna i velika pitanja: 1) kako je nastao svijet; 2) šta je Božija narav; 3) šta znače Aristotelove kategorije. To se smatra jednom od najzanimljivijih i najplodniji interakcija između islamske i zapadne kulture u duhu opće mediteranske kulture i civilizacije. Jer, kao što primjećuje Samuel Johnson: “Sve naše religije, gotovo svo naše pravo, gotovo sva naša umjetnost, gotovo sve što nas izdiže iznad divljaka, došlo nam je sa obale Mediterana”. 

Naravno, u toj ukupnosti religije, kulture i civilizacije Mediterana ubraja se i naša Bosna – naša bosanska religija, kultura i civilizacija. I, naravno, imao sam i dokaz za to. Pokazao sam im s ponosom u Napulju monografiju o bosanskom svjetlopiscu Aliji Akšamiji, monografiju koju je uradio njegov sin Mehmed Akšamija, likovni grafičar. U ovoj monografiji oslikani su svjetlopismom, kao olovkom, bosanski likovi i bosanske panorame, u kojima se može vidjeti sve što predstavlja bosanska religija, kultura i civilizacija. Jer, duh civilizacije je kultura, a duh kulture je religija. U monografiji o Aliji Akšamiji u periodu od sto godina Mehmed Akšamija je na najuvjerljivi način sve to prikazao. Otuda je moj posao u Napulju jučer bio lahak, jer sam imao šta pokazati i ostatviti da se čuva u Arheološkom nacionalnom muzeju u Napulju. Dakako, imao sam lijep osjećaj što pripadam bosanskoj religiji, kulturi i civilizaciji, koju je rahmetli Alija Akšamija pažljivo bilježio, a njegov sin Mehmed uredno dokumentirao za oči onih koji razumiju i cijene svjetlopismo, jer u biti svjetlo je ta neizmjerna energija, koja nas grije, osvjetljava i duh nam oživljava. Jer, Allah Svevišnji je svjetlost nebesa i Zemlje.  – Allah je svjetlost nebesa i Zemlje! Primjer svjetlosti Njegove je udubina u zidu u kojoj je svjetiljka, svjetiljka je u kandilju, a kandilj je kao zvijezda blistava koja se užiže blagoslovljenim drvetom maslinovim, ni istočnim ni zapadnim, čije ulje gotovo da sija kad ga Vatra i ne dotakne; sama svjetlost nad svjetlošću! Allah vodi ka svjetlosti Svojoj onoga koga On hoće. Allah navodi primjere ljudima, Allah sve dobro zna. (Kur’an: Al-Nur, 35).

Džuma u Napulju

Naravno, iskoristio sam boravak u Napulju da se upoznam sa položajem islama i muslimana u ovom gradu. Saznao sam da u Napulju trenutno živi oko trideset hiljada (30.000) muslimana, doseljenika iz mnogo muslimanskih zemalja te da ima sedam islamskih centara, gdje se obavljaju vjerske dužnost.  Pošto je bio petak, ponuđeno mi je da imamim i hatibim džumu-namaz u centru, kojeg vodi Palestinac Abdullah Abu Haris Eʿameri.

Više stotina muslimana bilo je prisutno na džuma-namazu. Hutbu sam održao na arapskom, koju je Haris sin Eʿamerija preveo na italijanski. Sa improviziranog minbera posmatrao sam lica ljudi, koji su pažljivo slušali i osjetio, kao nikad ranije, blizinu s njima, koju samo vjera može da pruži. Također, osjetio sam i potrebu da muslimani u Evropi treba da imaju simbol u liku i djelu čovjeka, koji može da ih adekvatno vodi i predstavlja; osjetio sam potrebu da muslimani u Evropi imaju “evropskog muftiju”. 

Potreba za evropskim muftijom

Nije ništa novo ako kažem da su muslimani u Evropi zagledani u Sarajevo, kao njihov uzor i vodič u ovim turbulentnim vremenima. Ni sâm nemam jasan odgovior na ovaj izazov, koji se nama u Sarajevu nudi ili nameće. Međutim, niko nas za to nije pripremao, jer o tome nismo nikad ozbiljno razmišljali. A nismo, nekad iz straha od prevelike odgovornosti, nekad iz skromnosti da nas ne bi optužili za evropski panislamizam, nekad iz skučenog znanja za komunikaciju na evropskim jezicima, a nekad i zbog nesposobnosti da izađemo iz naše uske pameti, koja ponekad liči kao da je zaleđena u frižideru nedavne prošlosti u kojoj nije bilo ni intelektualne ni duhovne kreativnosti zbog nedostatka slobode. Sad kad imamo slobodu i kad se od nas očekuje da budemo uzor i vodič za muslimane u Evropi mi nismo kadri da odgovorimo tom izazovu na adekvatan način.

“Evropski muftija” ne može imati nacionalnu boju, koja ga isključuje iz komunikacije sa svim muslimanima u Evropi bez obzira na njihovu nacionalnu ili etničku pozadinu. “Evropski muftija” mora biti ličnost koja je u stanju da integrira muslimane u Evropi s idejom o kosmopolitskom islamu u kontekstu kosmopolitske Evrope bez nacionalnog navijanja ili etničkog izoliranja. Put do tog cilja je dug, ali mora se napraviti prvi korak na tom putu da se cilj ostvari. Hoće li i kad će biti napravljen taj prvi korak ne znam, ali znam da će to morati biti kad-tad. Vjerovatno neće za moga života, ali za života mojih unuka, vjerujem da hoće, ako Bog da.  

Inicijativa bratimljenja Sarajeva i Napulja

Nakon džume-namaza, imali smo prijem kod gradonačelnika Napulja Luigi de Magistris, koji nas je toplo primio u svom kabinetu. Visok i stasit načelnik Napulja ima široke političke poglede, ni ksenofobičan ni islamofobičan. Naprotiv, muslimani u Napulju o njemu pričaju sve najljeoše, jer je s njima otvoren za svaki razgovor. Imajući to na umu rekao sam mu da bi lahko pobjedio na izborima u nekoj od muslimanskih zemalja. Njegova pomoćnica me, međutim, upozorila da to nije moguće, jer načelnik Luigi de Magistris je spreman za novog premijera Italije. Moglo se to primjetiti i iz njegove priče o tome da Napulj treba da bude centar za vjerski i kulturni dijalog. Zbog toga sam mu predložio da razmisli o mogućnosti da se Napulj i Sarajevo zbratime upravo na toj ideji dijaloga i suživota među vjerama i kulturama.

Pošto mi je rečeno da će papa Franjo uskoro posjetiti Napulj, bilo mi je drago da kažem da je papa Franjo već posjetio Sarajevo i zasigurno je zapamtio sarajevski miris i osjetio studen sarajevske vode. Osim toga, papa Franjo i Šejh Al-Azhara dr. Ahmed Tajjib su potpisali Povelju o “Ljudskom bratstvu”. Sve to i mnogo drugoga može biti razlog da Sarajevo i Napulj pronose duh mira, suživota i tolerancije na Mediteranu, Evropi i u svijetu. Čini mi se da je ova ideja legla na srce gradonačelnika Napulja. Nadam se da je ona prijemčiva i za srce našeg gradonačelnika Abdulaha Skake. Mislim da bi to bilo jako dobro. Siguran sam da bi to podržao i Milorad Dodik nakon njegove posjete Vatikanu, gdje je na Veliki petak doživio svojevrsno produhovljenje, a potom i u Istanbulu doživio svojevrsno proživljenje pred turskim askerom.

Čudna ti je ova naša zemlja – država Bosna. Za sve prilike i neprilike ima igrače. Neki pogode u pravi gol, a neki i promaše. Ali, opet Bosna uvijek vodi i kad igra neriješeno.