Iako nisam pravnik ja bolje od svih na ovom svijetu znam faktičku stranu rata u Bosni i Hercegovini. I znam da li sam ja odgovoran za nešto ili ne. Kako to znam! Zato što znam ne samo što sam radio, nego šta sam mislio, šta sam osjećao, za čim sam tugovao, šta sam htjeo tokom bavljenja politikom. Dao sam stotine intervjua, stotine izjava, izdao sam stotine dokumenata, naređenja, odluka, ali tužilatstvo ne može da nađe nijedan konzistentan pasus koji bi bar imao najbliži konktekst kojim bi se moglo indentikofati moja genocidna namjera. Dokumentima koje sam ja izdao tokom rata oko 80% tih dokumenata su dokumenti o uzdržavanju, prekidu dejstava, o prolasku humanitarne pomoći o pomoći svim tri zajednicama posebno civilima. Pretresno vijeće ima obilje dokaza da je srpska strana predvođena mnome učinili sve napore da ne bude rata.

Radovan Karadžić, doživotno osuđeni ratni zločinac za genocid nad Bošnjacima

Dragi moji,

Sutra je 11. juli, 2026. godine po Miladu/ 25. muharrem, 1448. godine po Hidžri

Postoji jedna stara ibliska vještina koja nikada ne zastarijeva. Ona ne počinje nožem. Ne počinje puškom. Ne počinje ni masovnom grobnicom. Počinje rečenicom: “Ja to nisam htio.”

Sve ostalo dolazi kasnije. I zato nije nimalo slučajno što se i danas, trideset i jednu godinu nakon genocida nad Bošnjacima u Srebrenici, pred očima svijeta odvija posljednja faza istog zločina – borba za osvajanje ljudske savjesti.

Nije više cilj ubiti čovjeka. Cilj je ubiti njegovo sjećanje.

Paradoks našeg vremena nije u tome što doživotno osuđeni ratni zločinac Radovan Karadžić tvrdi da je nevin. To rade gotovo svi osuđeni zločinci u historiji.

Paradoks je u tome što pokušava uvjeriti svijet da je upravo njegova vlastita svijest najjači dokaz njegove nevinosti.

Doživotni ratni zločinac Radovan Karadžić se branio u Haagu: „Ja najbolje znam šta sam mislio“.

Naravno da zna. Samo postoji jedan mali problem. Ni Nirnberg nije sudio mislima. Ni Haag nije sudio osjećajima. Sudovi ne čitaju duše. Sudovi čitaju posljedice. Jer kada bi se ljudima sudilo po onome što tvrde da su osjećali, nijedan tiranin, ni jedan zločinac  u historiji ne bi bio kriv. Svi bi bili neshvaćeni humanisti.

Ovdje ironija postaje gotovo savršena. Čovjek koji je po profesiji bio psihijatar danas pokušava svijetu objasniti stanje vlastite psihe. Govori kako u njegovim dokumentima nema rečenice koja poziva na genocid. Kao da je genocid književni konkurs. Kao da zločin počinje tek onda kada se napiše: “Molim vas izvršite genocid.”

Historija nikada nije funkcionirala tako. Hitler nije ostavio papir naslovljen: “Plan za holokaust”. Staljin nije izdavao naredbe pod naslovom: “Kako pobiti milione.” Pol Pot nije slao okružnice sa riječju: “istrebljenje”. Izuzetak su, međutim, izraelski predsjednik Isak Hercog, premijer Benjamin Netanjahu i bivši ministar odbrane Joav Galant, koji su evidentno javno “podsticali na izvršenje genocida nad Palestincima u Gazi“. 

Zločini velikih razmjera uvijek govore šiframa. Eufemizmima. Administracijom. Naredbama koje zvuče gotovo birokratski. Jer najveći zločin nikada ne voli vlastito ime. Tu se pojavljuje najveći paradoks. Iblis nikada nije rekao Ademu: “Došao sam da te uništim.” Govorio mu je: “Ja sam ti iskren savjetnik.”

Nikada laž ne dolazi obučena kao laž. Uvijek dolazi odjevena u dobro. U razboritost. U logiku. U zabrinutost. U humanost.

Zbog toga Kur’an ne opisuje Iblisa kao biće koje ljude prisiljava. Opisuje ga kao biće koje uljepšava. “I uljepšat ću im moju laž i omrznuti im njihovu istinu…” To je njegova najveća psihološka metoda. Ne mijenja činjenice. Mijenja način na koji ih ljudi vide.

Koliko je samo cinična tvrdnja da je većina ratnih dokumenata govorila o humanitarnoj pomoći, prekidu vatre i zaštiti civila. Naravno da jeste. I mafija ponekad gradi bolnice. Diktatori sade drveće. Tirani otvaraju škole. To nije dokaz njihove nevinosti. To je dokaz njihove potrebe da zločin izgleda podnošljivije.

Jer nijedno veliko zlo ne opstaje bez vlastite propagande dobrote. Upravo zato genocid nije samo ubijanje ljudi. Genocid je i sistematsko ubijanje jezika. Prvo se ljudi nazovu prijetnjom. Zatim teretom. Potom ekstremistima. Onda brojevima. Na kraju više nisu ljudi. Tada ubijanje postaje administracija. A masovna grobnica logistički problem. Zato je opasno kada se poslije svega kaže: “Nisam imao genocidnu namjeru.” Nije li doživotno presušeni ratni zločinac Ratko Mladić govorio: „Pa to (što me vi zadužujete) ne može se postići bez genocida“. Nije to on govorio da bi odustali od genocida, već da bi pokazao svoju zločinačku lojalnost. To Bošnjacima treba biti jasno kada ga citiraju.  

Namjera nije privatna psihološka kategorija. Namjera se mjeri djelima koja se uporno ponavljaju. Ako hiljade ljudi nestanu. Ako se hiljade dječaka i muškaraca sistematski odvoje od svojih porodica. Ako se tijela premještaju iz jedne u drugu masovnu grobnicu da bi se sakrili tragovi. Ako međunarodni sudovi, nakon godina dokaznog postupka, utvrde genocid. Onda više nije presudno šta optuženi kaže da je osjećao. Presudno je šta su osjećale majke koje su kopale po sekundarnim grobnicama tražeći jednu jedinu kost svog djeteta.

Najveća uvreda za žrtve nije negiranje brojeva. Najveća uvreda jeste pokušaj da se zločin moralno uljepša. Da se krv predstavi kao nesporazum. Da se genocid prikaže kao politička greška. Da se dželat predstavi kao tragični idealista. To nije odbrana. To je posljednja faza zločina. Jer svaki genocid želi dvije pobjede. Prvu nad tijelima. Drugu nad pamćenjem.

Zato je Rezolucija Generalne skupštine Ujedinjenih nacija iz 2024. godine, kojom je 11. juli proglašen Međunarodnim danom sjećanja i obilježavanja genocida u Srebrenici, mnogo više od diplomatskog dokumenta. Ona predstavlja moralni odgovor čovječanstva na pokušaje da se istina relativizira i zločin preoblikuje u narativ o navodnoj nevinosti njegovih počinilaca. Nije donesena da bi hranila mržnju, nego da bi spriječila zaborav i ponavljanje zla.

Zato se 11. juli ne tiče samo Bosne. Ne tiče se samo Bošnjaka. Ne tiče se čak ni prošlosti. To je ispit savjesti cijelog čovječanstva. Jer svaki put kada Iblis uspije uvjeriti ljude da zločin izgleda ljepše nego što jeste, on ne pobjeđuje samo žrtve. Pobjeđuje istinu. A kada istina izgubi glas, laž više ne mora dokazivati da je istina. Dovoljno je da traje dovoljno dugo. Zato je sjećanje na Srebrenicu više od historijske obaveze. Ono je moralna straža nad ljudskom savješću.

Jer istina ne pobjeđuje sâma od sebe.

Ona pobjeđuje samo onda kada postoje ljudi koji su spremni, unatoč umoru, pritiscima i cinizmu vremena, da je iznova izgovaraju. Samo tako Iblis ostaje poražen, a čovjek ostaje čovjek.

Allahu Milostivi,

Neka tuga bude  nada!

Neka osveta bude pravda!

Neka majčina suza bude dova da se Srebrenica nikad, nigdje i nikome više ponovi!

Amin!

Al-Fatiha svim bosanskim šehidima – žrtvama srpskog genocida!