Draga moja braćo i sestre,

danas, dvadesetog jula, naše misli, naše dove i naša srca vraćaju se Kozarcu, Prijedoru, Kamičanima, Hambarinama, Čarakovu, Bišćanima, Zecovima, Rizvanovićima i svim mjestima u dolini Sane gdje je 1992. godine čovjek pokušao ubiti čovjeka zato što se drugačije zvao, Bogu drugačije molio i drugačije svoje pretke pamtio.

Danas ispraćamo pet naših šehida koji su svoj smiraj pronašli tek nakon više od tri decenije. Trideset i četiri godine njihove porodice nisu čekale samo da pronađu kosti svojih najmilijih. Čekale su da pronađu mjesto na kojem će moći zaplakati, proučiti Fatihu i reći: “Sada znamo gdje si.”

To je bol koju može razumjeti samo majka koja nije imala mezar svoga sina. To je bol koju može razumjeti samo dijete koje je odraslo bez oca, a nije znalo gdje da mu prouči dovu.

Ali danas, dok gledamo tabute kako ulaze u Kamičane, ne želimo da naša tuga bude bez nade.

Molimo Milostivog Allaha da našu tugu pretvori u sabur, naš sabur u snagu, a našu snagu u mudrost.

Ne tražimo da nas bol zarobi. Tražimo da nas bol oplemeni.

Ne želimo da nas sjećanje pretvori u zatočenike prošlosti. Želimo da nas učini čuvarima istine.

Ne želimo da nas rana pretvori u ljude mržnje. Želimo da nas učini ljudima pravde.

Jer osveta nikada nije izliječila nijednu majčinu suzu.

Pravda jeste.

Istina jeste.

Sjećanje jeste.

Neka zato naša dova danas bude jednostavna, ali iskrena:

Gospodaru naš, učini da naša tuga postane nada. Učini da naša želja za osvetom sazri u nepokolebljivu borbu za pravdu. Učini da svaka majčina suza postane dova koja će čuvati našu djecu od ponavljanja genocida.

Neka nikada više nijedno dijete ne bude obilježeno zato što pripada drugom narodu.

Neka nikada više nijedna kuća ne bude označena kao meta.

Neka nikada više nijedna bijela traka ne postane znak da je ljudsko dostojanstvo oduzeto.

Neka nikada više nijedan logor ne postane mjesto na kojem će čovjek izgubiti ime, lice i pravo na život.

Naša vjera nas uči da zaborav nije oprost, nego izdaja istine.

Ali nas isto tako uči da mržnja nije put pravde.

Zato ćemo pamtiti.

Pamtiti dostojanstveno.

Govorit ćemo istinu bez straha.

Tražit ćemo pravdu bez osvete.

Odgajat ćemo djecu da vole svoju Bosnu i Hercegovinu, da čuvaju svoje ime, svoju vjeru, svoju slobodu i dostojanstvo svakog čovjeka.

To je najveća pobjeda nad onima koji su vjerovali da će ubijanjem ljudi ubiti i njihovo sjećanje.

Nisu uspjeli.

Dok god se u Kamičanima uči ezan, dok god se u Kozarcu klanja dženaza, dok god se u Prijedoru izgovara istina, dok god majke šehida podižu ruke prema nebu, zločin neće pobijediti.

Jer Allah je obećao da istina može biti iskušana, ali ne može biti uništena.

Braćo i sestre,

neka današnji dan bude naš zavjet pred Allahom i pred historijom.

Da ćemo čuvati istinu.

Da ćemo tražiti pravdu.

Da ćemo odgajati generacije koje će znati šta se dogodilo, ali neće dopustiti da ih prošlost pretvori u zatočenike mržnje.

I da ćemo svake godine, dvadesetog jula, podizati ruke prema nebu i učiti jednu istu dovu:

Allahu Milostivi, primi naše šehide u prostranstva Svoga Dženneta. Podari sabur njihovim porodicama. Pretvori našu tugu u nadu, našu bol u snagu, našu kušnju u mudrost, našu želju za osvetom u nepokolebljivu borbu za pravdu, a svaku majčinu suzu u dovu da se više nikada i nigdje ne ponovi genocid ni nad jednim narodom.

Amin, ja Rabbi-l-’alemin!

Izvor: (Preporod.info)