Autor: Elifa Kriještorac

“Mi kršćani moramo useljenike islamske vjeroispovijesti, a koji dolaze u naše zemlje, primiti toplo i sa poštivanjem, kao što se i mi nadamo i molimo, da budemo toplo primljeni i poštivani u zemljama sa islamskom tradicijom”.

Evangelii Gaudium apostolski dokument pape Franje

Na samom početku ovog 84 stranice dugog dokumenta, papa kritikuje tiraniju globalnog tržišta, istovremeno pozivajući crkvu, kao i svjetske moćnike da se započnu boriti protiv siromaštva i nejednakosti. „Vladajući ekonomski sistem je u korijenu nepravedan“, naglasio je papa, dodajući kako takva ekonomija ubija, istovremeno izražavajući čuđenje, da se niko ne uzbuđuje kada se na ulici smrzne star čovjek, dok istovremeno pad od dva poena na berzi u svim medijima osvane kao ekskluzivna vijest. Oštrije nego što se iz njegovih dosadašnjih predavanja i pisama moglo saznati i čuti, papa Franjo je u svom opominjućem obraćanju uputio oštru kritiku „obožavanju i robovanju novca“ zatraživši od političara da svojim građanima omoguće dostojanstveniji posao, mogućnost obrazovanja i zdrastvenu zaštitu.

Ofanzivna kritika kapitalizmu

Papa je takođe uputio kritiku kapitalizmu oslanjajući se na tradiciju oslobodilačke teologije, rekavši da se odavno više ne radi samo o fenomenu izrabljivanja i ugnjetavanja, već da se radi o kulturi isključivanja pojedinih grupa iz društva a koji nemogu ostvariti doprinos nametnut visokim kriterijima. Ljudi se danas posmatraju kao konzumentsko dobro, koje se nakon upotrebe može odbaciti. Tako se ustalila jedna kultura odbacivanja, koja ne samo što se etablirala već se i unaprijeđuje.

Međureligijski dijalog

Nakon drugih važnih tema u kojima se jasno predočavaju radikalno obnavljanje i reforme crkve, u ovom apostolskom dokumentu, papa Franjo je pod rednim brojem 375 u dokumentu naglasio važne segmente u pogledu međureligijskog dijaloga između islama i kršćanstva.

„Pokušaj da se jedna religiozna većina natjera na šutnju, a bogatstvo religioznih tradicija zanemari, moglo bi dugoročno izazvati veće gnušanje umjesto da unaprijedi toleranciju i mir. Ako se neko osvrće u javnosti na utjecaj religije, morao bi uočiti razlike i raznovrsnosti samih ljudi, a o čemu se mora strogo voditi računa, kako u pogledu intelektualnih, tako i novinarskih komentara, koji često znaju biti grubi, sa manje akademske potkovanosti i argumenata, kada se govori o propustima postojećih religija. Često puta ljudi nisu u stanju da shvate kako nisu svi vjernici isti, a niti njihove duhovne vođe mogu biti svi isti, te da u tom pogledu postoje ogromne razlike. No, pojedini političari zloupotrebljavaju tu zbunjenost kako bi opravdali svoje diskriminirajuće akcije. U drugim slučajevima se dešava da se religiozni tekstovi koji su nastali iz vjerovanja i ljubavi prema Bogu izvrću ruglu, pa iako se zna da su klasični religiozni tekstovi od velike važnosti, jer su sadržajno bogati motivirajućom snagom koja se stalno obnavlja, i koja je primjenjiva u svakom vremenu.

U ovom vremenu obnavljanje dobrih odnosa sa pripadnicima islama je od velike važnosti, što je u nekim zemljama sa kršćanskom tradicijom sasvim normalno, i u kojima muslimani mogu slobodno njegovati svoje običaje i vršiti vjerske obrede, dok su istovremeno integrisani u društvo.

Nikada se ne smije zaboraviti da muslimani priznaju Abrahama i da zajedno s nama vjeruju i mole se samo jednom Bogu Milosnom koji će kada dodje Sudnji dan suditi svim ljudima. Svete islamske knjige sadrže dijelove kršćanskog učenja, u kojima se može vidjeti da su Isus Krist i Marija predmet najdubljeg poštivanja i uvažavanja. Zaista je zadivljujuće gledati, kako su mladi i stari, žene i muškarci u islamu sposobni u obavljanju svojih dnevnih molitvi, i kako prakticirajući svakodnevno svoje obrede služe svojoj vjeri i Bogu. Istovremeno su mnogi od njih ubijeđeni da njihovi životi u cjelini dolaze od Boga, te da taj život moraju i živjeti za Boga.

Isto tako oni vide obavezu da u etičkom smislu, putem činjenja dobrih djela i milosrdnim odnosom prema sirotinji, i na taj način svjedoče Boga.

Njegovati i unaprjeđivati dijalog sa islamom, za to treba posebno obrazovanje što je od velike važnosti, gdje se neće samo isticati kako je neko čvrst i sretan u korijenima svoga identiteta, već da ima sposobnost da prizna vrijednosti onom drugom, kao i da razumije njegovu zabrinutost, da uvažava njegovu potrebu, kao i da se zalaže da se to zajedničko vjerovanje iznese na svjetlo.

Mi kršćani moramo useljenike islamske vjeroispovijesti koji dolaze u naše zemlje primiti toplo i sa poštivanjem, kao što se i mi nadamo i molimo, da budemo toplo primljeni i poštivani u zemljama sa islamskom tradicijom. Molim vas, ja molim sa osjećajem najdublje skrušenosti pripadnike islama, da u pogledu iste one slobode, koju muslimani uživaju u kršćanskim zemljama, to isto omoguće kršćanima i da im priušte slobodu izvršavanja vjerskog obreda, kako bi živjeli u svojoj vjeri.

U pogledu nekih događaja vezano za nasilje jednog dijela islamskih fundamentalista, naše simpatije prema autentičnim pripadnicima islama, trebaju nas odvratiti od generaliziranja i etiketiranja, jer pravi islam u interpretaciji knjige Kurana, ne poznaje nasilje.”

Ovaj dokument je prvi pisani dokument rukom pape Franje lično, koji je u suštini dobro primljen od većine biskupa, tim prije jer su se dugo očekivale reforme i decentralizacija Rima, koje je papa planirao i takođe naglasio u ovom dokumentu.

Preuzeto sa: www.diwan-magazine.com i www.haber.ba