Danas nisam izgubio samo dragog prijatelja, nego jednog od najvećih učenjaka, graditelja mostova i humanista našega vremena. Profesor John L. Esposito vratio se svome Stvoritelju, ostavljajući iza sebe naslijeđe koje će nadživjeti njegov ovozemaljski život – naslijeđe znanja, mudrosti, suosjećanja, hrabrosti i nepokolebljive odanosti istini.

Postoje učenjaci čije knjige ispunjavaju biblioteke, a postoje i oni čiji životi osvjetljavaju ljudska srca. John Esposito pripadao je toj rijetkoj skupini ljudi čije se znanje nikada nije odvajalo od njihove ljudskosti. Njegov um bio je izuzetan, ali ga je krasila još veća poniznost. Njegova naučna dostignuća donijela su mu svjetsko priznanje, ali ga nikada nisu udaljila od običnog čovjeka. Slušao je prije nego što bi govorio, nastojao razumjeti prije nego što bi sudio i gradio mostove tamo gdje su drugi podizali zidove.

Više od četiri decenije John je posvetio svoj život tome da pomogne Zapadu da razumije islam i muslimanima da razumiju Zapad. Nikada nije prihvatio jezik straha, predrasuda i sukoba civilizacija. Vjerovao je da dijalog nije diplomatski luksuz, nego moralna nužnost. U vremenu kada su sumnja i nepovjerenje često nadjačavali razum, njegov glas ostajao je smiren, uravnotežen i hrabar. Podsjećao nas je da civilizacije nisu predodređene da se sukobljavaju, nego da razgovaraju.

Jedna od velikih počasti u mom životu bila je prilika da s njim sarađujem na brojnim međunarodnim skupovima posvećenim miru i međusobnom razumijevanju. Posebno pamtim konferenciju održanu 2007. godine na Univerzitetu Georgetown u Washingtonu, u okviru Centra princa Alwaleeda bin Talala za muslimansko-kršćansko razumijevanje, gdje smo pripremali godišnji izvještaj o stanju zapadno-islamskog dijaloga za potrebe Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu u okviru inicijative C-100. Biti za istim stolom s profesorom Johnom Espositom, profesorom Seyyedom Hosseinom Nasrom, Anwarom Ibrahimom i drugim uglednim učesnicima bila je velika intelektualna čast, ali još više ljudska privilegija. Za Johna dijalog nikada nije bio samo akademska rasprava. Bio je čin služenja čovječanstvu.

Živo se sjećam jednog od naših iskrenih razgovora o budućnosti odnosa između islamskog svijeta i Zapada. Složili smo se da najveća prepreka nije samo političko neslaganje, nego nedostatak iskrene volje da se sasluša onaj drugi. Muslimani često strahuju da ih Zapad želi potčiniti, dok mnogi na Zapadu strahuju da islam ugrožava njihov način života. Između ta dva straha dijalog postaje zarobljenik međusobnog nepovjerenja.

Ali John je vjerovao, kao što sam i ja uvijek vjerovao, da historija nudi drugačiji put. Muslimani su u Bagdadu sačuvali korijene antičke evropske misli, dok je Ibn Rušd postavio temelje evropskog humanizma i renesanse. Zapadni univerziteti stoljećima ozbiljno proučavaju islam i islamsku civilizaciju, stvarajući bogatu naučnu literaturu vrijednu svakog poštovanja. Sve to svjedoči da naše civilizacije nikada nisu bile tuđe jedna drugoj. One su se međusobno obogaćivale kroz stoljeća.

Najdublja kriza ipak ostaje politička. Prečesto razgovori između muslimanskog svijeta i Zapada počinju i završavaju palestinskim pitanjem. Neriješena nepravda pretvorila je politički dijalog u ono što sam jednom nazvao „vojnim dijalogom“ – dijalogom koji se vodi oružjem umjesto riječima. John je bolje od mnogih razumio da rat nikada ne može donijeti trajni mir, kao što ni nasilje ne može uspostaviti pravdu. Budućnost pripada jedino dijalogu – dijalogu bez pobjednika i poraženih, dijalogu u kojem će svi biti čuvari zajedničke ljudskosti, a ne žrtve beskrajnog sukoba.

Upravo je to bilo životno poslanje Johna Esposita.

Nikada neću zaboraviti još jedan njegov plemeniti čin prijateljstva. U oktobru 2007. godine pozvao me da učestvujem na uglednoj konferenciji Pop!Tech u američkoj saveznoj državi Maine, koja je više od jedne decenije okupljala najistaknutije umove američke nauke, umjetnosti i humanistike. Taj poziv bio je mnogo više od profesionalne ljubaznosti. John je želio da američka publika vidi kako reisu-l-ulema Bosne može govoriti univerzalnim jezikom nauke, kulture, etike i humanizma u ime islama. Time je pokazivao da autentična vjera i prosvijećeni razum pripadaju jedno drugome. Tokom tog boravka John i njegova voljena supruga Jean ugostili su moju suprugu Azru i mene na večeri koju ćemo zauvijek pamtiti. Njihovo gostoprimstvo bilo je jednako veliko kao i njihovo prijateljstvo.

Jedna od najemotivnijih uspomena koju nosim jeste njegov dolazak u Sarajevo 2012. godine, kada je prisustvovao mom oproštaju nakon dvadeset godina službe reisu-l-uleme Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Mnogi prijatelji toga dana održali su govore, ali Johnov oproštaj nije ostao upamćen po riječima. Njegove iskrene suze govorile su više od bilo kojeg govora. U njima je bila sadržana snaga prijateljstva koje nije počivalo samo na zajedničkom radu nego na zajedničkim srcima.

Volio sam profesora Johna Esposita – prijateljski i iskreno.

Svaki razgovor s njim obogaćivao je moje misli. Svaki susret vraćao mi je vjeru da nauka još uvijek može služiti čovjeku, a ne ideologiji. Svaka posjeta podsjećala me da se veličina čovjeka ne mjeri titulama, nego dobrotom.

Bio je čovjek znanja bez oholosti. Čovjek vjere bez fanatizma. Čovjek uvjerenja bez mržnje. Čovjek utjecaja bez taštine. Iznad svega, bio je sluga čovječanstva zato što je prije svega bio iskren i pobožan.

Danas sam zahvalan što su njegove misli, njegova mudrost i njegov glas ostali sačuvani za buduće generacije.

Moje srce i moje molitve danas su uz njegovu voljenu suprugu Jean, njegovu porodicu, njegove bezbrojne studente, kolege i prijatelje širom svijeta. Oni su izgubili supruga, oca, učitelja i prijatelja. Muslimanski svijet izgubio je jednog od svojih najpravednijih tumača. Akademski svijet izgubio je jednog od svojih najvećih učenjaka. Čovječanstvo je izgubilo jednog od svojih najplemenitijih graditelja mostova.

Molim Milostivog Boga da mu oprosti, obaspe ga Svojom milošću, osvijetli njegov kabur, primi sva njegova dobra djela, nagradi svaku knjigu koju je napisao, svakog studenta kojeg je nadahnuo, svaku predrasudu koju je pomogao razbiti, svaki most koji je izgradio među ljudima i podari mu najviše mjesto koje zaslužuje na Drugome svijetu.

Inna lillahi ve inna ilejhi radži’un.

Allahovi smo i Njemu se svi vraćamo.

Allahimanet, moj dragi prijatelju John. Tvoj glas nastavit će živjeti svuda gdje ljudi budu birali dijalog umjesto podjela, razumijevanje umjesto predrasuda i nadu umjesto straha.

Tvoje knjige nastavit će obrazovati umove. Tvoj primjer nastavit će nadahnjivati srca. Tvoje prijateljstvo ostat će jedan od najvećih blagoslova moga života. Ti si gradio mostove u vremenu zidova.

Neka nam Bog podari snage da budemo dostojni prelaziti preko tih mostova i graditi nove za generacije koje dolaze.