Šta da radimo kada vrijeđaju Božijeg Poslanika? (2/3)

Šta su to muslimani postigli slijedeći ovakav način uzvraćanja na tri spomenute uvrede (načini izneseni u prvom dijelu ovog članka)? Protiv sebe su podigli dvije ogromne sile s kojima se ne mogu boriti, od kojih prvu čine međunarodni mediji.

Tačno je da su mediji nepravedni prema islamu i muslimanima, ali to je opšta konstatacija koja ima veoma mnogo izuzetaka, jer svjetski informativni sistem je ogroman. Pored mnogih koji osporavaju islam i muslimane postoje, također, mnogi prijatelji i neutralne osobe, pa zašto da ih onda pretvaramo u neprijatelje? Oni se skupa solidarišu kada opasnost prijeti njihovom svijetu i ugrožava jedan od najvažnijih temelja na kojima počiva njihovo zanimanje: slobodu mišljenja i izražavanja.

Dan nakon oružanog napada na časopis Charlie Hebdo organizacija Dopisnici bez granica uputila je poziv međunarodnim sredstvima informisanja u kojem traži da iznova objave karikature, kako su ga nazvali “ožalošćenog časopisa”. U pozivu stoji: “Sloboda informisanja ne može uzmaći pred divljaštvom, niti se može predati pred ucjenom”. Ubrzo se stanje bijesa raširilo u stotinama novina diljem svijeta. Mnoge su se pojavile sa crnim prugama, dok je većina glavnih naslova upozoravala na opasnost koja prijeti najvažnijoj vrijednosti zapadne civilizacije, a to je sloboda. U toj kampanji učešće su uzele najveće i najvažnije svjetske novine. Tako su glavni naslovi u Daily Telegraph-u, Times-u i engleskim novinama The Guardian-u bile: Rat protiv slobode, Napad na slobodu, Rat protiv demokratije.

Boj je započeo sa beznačajnim časopisom, a završio se sa ogromnim informativnim čudovištem.

*  *  *

Druga ogromna sila koju protiv sebe dižemo kada ovako reagujemo je jedan od najjačih instinkata u čovjeku koji je svojstven svim ljudima i koga psiholozi smatraju jednim od najvažnijih specifičnosti ljudskog bića, a to je instinkt znatiželje. On predstavlja snagu koja je oduvijek pokretala čovjeka u pravcu otkrivanja svijeta i kreiranja sredstava za život. To je snaga na putu čijeg zadovoljenja čovjek ulaže trud i imovinu.

Dokazano je da bilo koji pokušaj zabrane širenja spoznajne materije (članci, pjesme, knjige, slike, filmovi i dr.), ili pokušaj da se silom zabrani njihovo pojavljivanje i širenje, dovodi do potpuno suprotne realnosti i do toga da se ona višestruko brže širi zbog želje ljudi da se s njom upoznaju. Radoznalost  raste sa zabranom i cenzurom.

Najvažnije što pomaže širenju spoznajne materije je kulturno otvaranje na globalnom nivou, putem sredstava društvene komunikacije i interneta. Ova pojava je prije dvanaest godina znanstveno obrađena i u svijetu komunikacija je poznata po nazivu Streisand effect. Dozvolite mi da o njemu ponešto kažem jer će njegovo razumijevanje pomoći misionarima, učenjacima, odgajateljima i misliocima da bolje shvate jedno od najintrigantnijih pitanja u pedagoškoj baštini i u savremenoj islamskoj misli, a to je pitanje postavljanja u ulogu tutora nad masama i ograničavanja šta mogu ili ne mogu čitati i sa čim se mogu ili ne mogu upoznati.

Kako bih priču skratio ostaviću po strani razloge zbog čega spomenuti efekat ima ovakav naziv i preći ću na upoznavanje sa posljedicama koje on ima. Kada bilo koja cenzura, bez obzira da li je državna, vjerska, trgovinska ili bilo koja druga, pokuša na silu zabraniti „spoznajnu ili informativnu materiju“ (pod silom ovdje se podrazumijeva sila zakona kao osnova, a onda i sve druge sile koje slijede, među koje spada i pritisak javnog mnijenja) rezultat će, u najviše slučajeva, biti suprotan. Zabranom te materije daje joj se velika pokretačka snaga koja pomaže da bude propagirana i da se širi, ponekada i više hiljada puta od njene početne snage.

Ovo je opis pojave, a njen razlog je „instinkt znatiželje“ koji motiviše ljude da se pitaju: Zašto je ovaj članak zabranjen? Zašto je ova knjiga zabranjena? Zašto je ovaj film zabranjen? Jedini odgovor je znatiželja da se dođe do zabranjene materije. Ta znatiželja se širi onoliko kolika je znatiželja ljudi, a zna se da je znatiželja ljudi neograničena. Stoga širenje zabranjene materije postaje neograničeno.

Kada akademski obrazovani ljudi diskutuju o ovoj pojavi navode za nju mnoge primjere poput Wikileaks-a kojeg je američka vlada pokušala spriječiti da ne objavljuje tajne dokumente Ministarstva vanjskih poslova krajem 2010 godine. Američka vlada je pokušala progoniti one koji su Wikileaks-u pružali podršku, ali je tim činom dovela do toga da su dotični dokumenti više puta objavljivani putem hiljada elektronskih stranica diljem svijeta tako da su sa njima upoznate desetine miliona ljudi. Međutim, koliko god primjeri koje navode bili indikativni ne postoje bolji primjeri potvrde ispravnosti ove teorije od primjera koje sam naveo u prvom dijelu ovog članka: romana Salmana Rušdija, karikatura danskih novina Jyllands-Posten i francuskog časopisa Charlie Hebdo.

*  *  *

Neko će kazati: Zar da šutimo pred svakim vrijeđanjem našeg Poslanika i naše vjere koje se pojavi u bilo kojim novinama ili časopisu na svijetu? Kažemo: Ne uvijek! Treba da procijenimo svaki slučaj. Kada se radi o nekom ograničenom vrijeđanju ne samo da ne treba, nego je nedopustivo da mi našim djelovanjem doprinosimo razglašavanju i širenju tog vrijeđanja. Kada se radi o ozbiljnom vrijeđanju dužni smo mu se suprotstaviti i da ga pokušamo zaustaviti na način kojeg ću iznijeti u trećem dijelu ovog članka koji će, ako Bog da, biti objavljen sutra.

Ipak, koja je to tačka koja dijeli prešućivanje i osudu? To je granica koju određuje zakon „granične koristi“. To je poznati zakon u ekonomiji, ali se može koristiti gotovo u svim aspektima života. Uzmite za primjer hranu koju jedemo. Koliko jedemo? Količina koju razumni ljudi jedu ograničena je ovim zakonom. Ti počinješ jesti da bi utolio glad i prvi zalogaj je na najvećem stepenu po važnosti. Zatim su sa svakim novim zalogajem ti stepeni sve niži po važnosti. Kako nastavljaš jesti približavaš se tački dovoljnosti i dolaziš do „tačke poravnanja“, tj. do tačke kada krivulja ide ka prezasićenosti i nanošenju štete. Od te tačke, što više jedeš, šteta postaje veća sve do nanošenja maksimalne štete.

Naša stara ulema nije znala za ovu zakonitost, ali su oni svojim zdravim razumom shvatili da naređivanje dobra i odvraćanje od zla može ponekad dovesti do rezultata suprotnih onima koji se očekuju, tj. može da dovede do slabljenja dobra i jačanja zla. U tom slučaju, šta je pozivanje na dobro i odvraćanje od zla? Oni su formulisali jedno od najvažnijih pravila a to je pravilo o „presabiranju“ koje kaže da je osuđivati ono što je pokuđeno obaveza, ako to neće dovesti do još većeg zla, a ako će dovesti onda je obaveza ne osuđivati to što je pokuđeno. Oni su ovaj mudri zaključak izveli iz veličanstvenog principa Usuli-fikha po kome „sprečavanje zla ima prednost nad pridobijanjem koristi“. U tom smislu šejhu-l-islam Ibn Tejmije kaže: „Nije dozvoljeno uklanjati neko manje zlo ako ćemo na taj način proizvesti veće zlo, niti otklanjati manju štetu ako ćemo na taj način napraviti veću štetu“.

*  *  *

Kada gore kazano primijenimo na incidente vrijeđanja Poslanika s.a.v.s. u zapadnim medijima (ili vrijeđanje islama) shvatit ćemo da je neobraćanje pažnje na brojčano malo novinsko izdanje koje nema uticaja na širi prostor mnogo važnije od osuđivanja i razglašavanja. Ako je izdanje brojnije i više rašireno među masama onda se interes za suprotstavljanje i osudu takvog izdanja povećava sve dok ne dođemo do tačke kada su korist i šteta od reagovanja izjednačene. Dalje, ako je tiraž nekog izdanja značajno velik i ima veći broj čitalaca onda šutnja i nereagovanje donose više štete nego osuda. U tom slučaju treba početi pravilno djelovati kako bi se vrijeđanje zaustavilo.

Tema koju ćemo, ako Bog da, obraditi u trećem i zadnjem dijelu ovog našeg članka je „pravilno djelovanje“ koje će umanjiti štetu, a neće dovesti do njenog povećanja.

<<< I dio              III dio >>>